(Slovo o desetogodišnjici „Košarkaškog kampa Dejan Bodiroga“)
Dobro veče, dragi prijatelji, dobro ste nam došli! Namjerno sam vas pozdravio kao prijatelje. Nisam vam se obratio sa „braćo i sestre“, niti sa „dame i gospodo“ zato što želim da naglasim tu toliko važnu reč – prijateljstvo. Poneki od vas i među vama su i moji neposredni prijatelji, ali većina jesu prijatelji moga prijatelja i otuda ova prijateljska, opuštena i svečana atmosfera. Imati prijatelja je možda i najveće bogatsvo. To znači nikada ne biti sam. Ma gdje bili i ma šta radili, ako imate prijatelja, vi u svakom času osjećate podršku i ohrabrenje koje ne mora nikako i ničim da se iskazuje. Ta podrška prosto postoji. No, imati prijatelja nije samo prosta privilegija i dar. To je ozbiljna i odgovorna briga jer se prijateljstvo gaji kao cvijet. Ono se teško razvija i stiče, a lako se izgubi i uvene. Mnogi ljudi nisu svjesni toga i zato su često tužni i sami. Tužni su jer gube, jer ne paze na prijateljstvo i prijatelje. Odnos prijateljstva podrazumijeva da uvijek i u svemu činite svoga prijatelja čašću većim od sebe; da brižno i nježno pazite da se ne postavljate većim i boljim od njega; da budete sa njim u radosti i žalosti, u volji i u nevolji, uvijek kao sluga, a nikada kao gospodar ili narednik. Kad ga hvalite, da pazite da to ne bude isprazno laskanje; kad mu skrećete pažnju na greške – to mora biti puno iskrene ljubavi. Kad vas pozove ili nešto zamoli, tada nema izgovora; svaki izgovor je izdaja i grijeh, i opasnost gubitka najdragocjenijeg imanja – prijateljstva. Vaš prijatelj je vaša snaga i radost. Svaka nebriga o cvijetu prijateljstva je gubitak radosti i snage. Ovo nije samo puko teoretisanje i nemoguća misija – ja imam prijatelja koji se tako ponaša i čuva naše prijateljstvo. On je naš domaćin večeras.