(Riječi izgovorene na komemoraciji Vuku Roganoviću 8. avgusta 2016.)
Kada bi me neko upitao ko je čovjek koji odlazi od nas i šta je značio za ovaj grad, odgovorio bih kratko i samouvjereno da je to bio trebinjski Pikaso. Jer nekako mi se učinilo da ono što je Pikaso značio za svijet, da je Vuk Roganović značio za Trebinje.
Vuka sam upoznao 1992. kada je, vidno potresen, došao u manastir Tvrdoš i pitao može li iko da zaustavi ludilo razaranja. Razlog njegovog dolaska bilo je spaljivanje Begove kuće. – Ko je ovo – upitah oca Isaiju kada je Vuk otišao. – To je ugledan Trebinjac, arhitekta – reče mi otac Isaija. Od tog prvog susreta devedeset i druge sretaćemo se još mnogo puta. Svi naši susreti bili su radost i praznik pun smijeha i želje, prije svega njegove, da se napravi nešto lijepo. Naše prijateljstvo vremenom će biti osnaženo i poslovnom saradnjom budući da je Eparhija zahumsko-hercegovačka često sarađivala sa Vukom. Naročito mi je drago što je napokon, ali nažalost pred sami kraj njegovog života, ponajviše zahvaljujući njegovom velikom imenu, odobren projekat obnove Begove kuće.
Jednom mi je rekao da je, premda je projektovao i obnavljao mnogo toga lijepog, njegov najveći uspjeh to što je spriječio da se ovom gradu dogode neke ružne stvari i građevine. Ipak imam utisak da je u posljednje vrijeme bio primoran da gleda kako niču svakojaka zdanja, koja nisu zadovoljavala njegov istančan osjet za lijepo. To je, ako se prisjetimo veličine njegovog talenta, za Vuka moralo biti veliko raspeće i muka. Njegov talenat je bio toliko umjetnički da sam duboko uvjeren da on nije umio da govori jezikom kojim mi govorimo, jer njegov jezik nisu bili riječi i slova, nego crteži i slike. Znam da mnoge domove krase njegove slike i crteži, radostan sam što i u mom domu ima nekoliko njegovih slika i poklona. Siguran sam da će svaka njegova slika, svaki njegov crtež vremenom bivati sve vredniji i dragocjeniji.
Nedavno nam je umro jedan zajednički prijatelj. Došao je kod mene, bio je to jedan od naših posljednjih susreta. – Siguran sam da bi on, naš prijatelj, volio da mu govoriš na sahrani, a volio bih i ja – rekao mi je. Zamolio sam ga da mi kaže nekoliko riječi o njemu, nešto što dotad možda nisam znao. – Bio je bolji čovjek od mene – dodao je osmjehnuvši se blago. Tada sam shvatio da je, bez obzira na svu raskoš svog talenta, bio smiren i skroman čovjek. Ali jednovremeno smion i odvažan da svakome u lice kaže ono što misli i da okrene leđa najtraženijim investitorima ukoliko je saradnja sa njima podrazumijevala odricanje od lijepog.
Stoga je, Vuče – siguran sam da dijelim mišljenje sa svima koji su te poznavali – tvojim odlaskom Trebinje osiromašeno. Svako od nas ostaće trajno uskraćen za radost susreta, šalu i doskočicu, koje su, baš i kao i drugi talanti od Gospoda ti darovani, neobično plijenili. Hvala ti što si svojim življenjem i radom ovaj mali grad učinio velikim, a naše živote svojim prisustvom bogatijim. Srećan sam i Bogu zahvalan što sam imao priliku da te poznajem.