(Na Božić 2019.)
Od Trebinja do Ohrida stiže se relativno brzo, od jutra do kasnog popodneva, a pritom se prolazi kroz četiri međunarodno priznate države. Na tom nedugom putovanju krajolici su brzo urezuju u pamćenje, smjenjuju se gotovo istovjetne doline i planine, a lica koja srećemo usput nalikuju, kao i priroda, veoma jedni drugima – očvrslih crta i nekih širokih, umornih, strasnih i pomalo uplašenih očiju, goropadna i miroljubiva u isti mah.
Toga dana, o kojem bih želio da vam pričam, s prijateljima sam, praveći usput nekoliko pauza, stigao u Ohrid oko pola sedam. Javili smo se našem domaćinu, arhiepiskopu Jovanu, koji živi u planini Pelister, u novoosnovanom manastiru Svetog Jovana Zlatoustog. Arhiepiskop nam je u telefonskom razgovoru rekao da imamo još satak vožnje do manastira. U Ohridu smo se zadržali kratko, tek toliko da bismo predahnuli od puta i popili kafu na pristaništu. Iako je već padao mrak, nazirali su se obrisi grada, vješto utisnutog u prirodu i brežuljke nad jezerom. Neki siromah, kad je vidio naše tablice na autu, zatražio je od nas milostinju. Upitao nas je kako je kod nas, u Bosni i Hercegovini, dodavši da je kod njih bijeda i da omladina odreda odlazi u Njemačku. Iz Ohrida smo nastavili ka planini Pelister, a u devet uveče već smo večerali u prijatnoj atmosferi manastira Svetog Jovana Zlatoustog, koji je bio uređen bez ijedne trunke kiča i suvišnog. Kakav manastir, lijep i skroman, takav i naš domaćin, i tihe, gospodstvene, i ljubazne monahinje. Ujutro, poslije jutrenja u 7, obišli smo s vladikom Jovanom manastir. Tom prilikom nam je ispričao kako je sve počelo, kako su se tu obreli on i sestrinstvo manastira kao prognanici te dokle su stigli sa izgradnjom i kakve želje i planove imaju za budućnost.
Nedugo potom spustili smo se do kuće vladičinih roditelja. Otac mu je umro dok je on bio u zatvoru, a majka je još uvijek bila živa, iako poprilično narušenog zdravlja, a boravila je s vladikom i sestrama u novom manastiru. Kuća vladičinih roditelja bila je prvo njihovo sklonište, u kojem su utočište pronašli kad su ih izbacili iz Eparhije u Bitoli, gdje je ranije stolovao mladi i odvažni episkop Jovan, moj drug s fakulteta, koji je, prije teologije u Beogradu, završio Građevinski fakultet u Skoplju. Jovan je, i dok smo bili studenti, bio vatrenog duha, iskren i pun vjere, i ono što je bilo sasvim jasno – Makedonac do srži. Nije tvrdio da je potomak Aleksandra Velikog, ali nikad nije govorio ni da je Srbin, niti je nama, svojim kolegama i prijateljima, dozvoljavao da se šalimo na račun Makedonaca. Bio je veoma vrijedan, pametan i samosvojan, i zato me je donekle začudilo kad sam čuo da je na pismo kojim je Srpska pravoslavna crkva pozvala Makedonsku crkvu na jedinstvo sa SPC – a time ujedno i na sveopšte jedinstvo sa svim pravoslavnim crkvama – odgovorio pozitivno. Sinoć sam ga, mnogo godina nakon tog čina, upitao zašto je to učinio. Kroz smijeh mi je odgovorio da je možda na njegov potez ipak imalo uticaja i to što je, pored Bogoslovskog, završio i Građevinski fakultet, te je, dodao je, znao da se kuća ne može graditi na pijesku, a u raskolu je baš tako – sve što zidaš propada, kao da je na pijesku ili živom blatu sagrađeno. Međutim, od njegovog prihvatanja poziva za jedinstvo od strane SPC do danas zbilo se neopisivo mnogo toga: progonstvo, muke, patnje i stradanje, o čemu nije jednostavno u kratkim crtama govoriti, o kojima zapravo uopšte nije jednostavno govoriti. Progonstvo, zatvor, pljuvanje, šamari na ulici, klevete, i ono najgore – osuda za izdaju, nacionalnu izdaju, jer vladika Jovan je u Makedoniji bio označen kao izdajnik vjere i nacije, crkve i države. Nazivan je najpogrdnijim imenima, raskolnikom i bogohulnikom. Otac mu je ubrzo nakon toga preminuo, majka je oboljela od dijabetesa, a sestra se kao lav borila za opstanak u sredini u kojoj je zbog vladičinog poteza bila stigmatizovana. Istovremeno, sestrinstvo manastira je maltretirano, tučeno i u praskozorje 21. vijeka, radi odmazde, šišano, dok su crkve u kojima je vladika služio rušene. I baš tog jutra, u manastiru Svetog Jovana Zlatoustog, stajali smo kod jedne srušene crkve. Gledajući te ruševine i slušajući vladiku Jovana, nisam mogao a da se ne zapitam kakva se to pošast usidrila među narodima i ljudima na ovim prostorima, nagrizajući iznutra svaki iole zdrav i razborit pokušaj suživota i uzajamnog dijaloga?
Međutim, vladici Jovanu nije, unatoč svemu što mu se dogodilo proteklih godina, silazio osmijeh s lica. U međuvremenu je, bez obzira na sve nedaće koje su ga snašle, uspio da doktorira u Grčkoj, a napisao je i potresnu knjigu o svom tamničkom iskustvu, jer je u zatvoru proveo pet godina, i to s najokorjelijim osuđenicima, a skoro dvije godine bio je smješten u istražnom zatvoru, koji je, kako kažu, najteži od svih. Ali – pored vedrine duha i ogromnog iskustva koje je kroz pomenutu muku i stradanje stekao – vladičino snažno i žilavo tijelo ipak nije bilo neokrznuto bolom i na njemu su se mogle zapaziti ozbiljne posljedice višegodišnjeg tamnovanja i psihičkih pritisaka. Jednom nogom koračao je teško, ali nikako i ničim nije pokazivao da ga to sputava u njegovoj misiji za jedinstvo Crkve, za šta je – i doslovno – založio svoj život.
Ali da se vratimo obilasku manastira. Sestre su nas tog jutra poslužile domaćim proizvodima iz njihove bašte, među kojima je bio i čeri paradajz, koji ovdje, na blagodatnom jugu, uspijeva na čak 1100 m nadmorske visine, usred pitome planine. Nakon doručka i razgledanja manastira, krenuli smo u Ohrid. Po dolasku u Ohrid najprije smo posjetili crkvu Bogorodice Perivlepte, čija ljepota isijava i sa fotografija, a uživo izgleda uistinu nestvarno. Freske u crkvi tek što su bile očišćene i čitava unutrašnjost bila je svijetla i blagouhana. Nakon skorašnje posjete Rajks muzeju u Amsterdamu, ovo je za mene, kao pravoslavca, predstavljalo istinsko osvježenje i povratak nade, u prvom redu jer me je snažno podsjetilo na naš duhovni stožer, pratemelj, kojem se, ma koliko čovjek bio izgubljen, uvijek može vratiti. Mladić koji se starao za crkvu Bogorodice Perivlepte primio nas je srdačno, kao svoju braću, iako je bio, kako sam shvatio, teolog i član Makedonske pravoslavne crkve. Nakon crkve posjetili smo i muzej ikona, što je za mene predstavljalo iskustvo kakvo sam doživio još samo jednom, u Carigradu, u crkvi Hora, iskustvo puno topline, jednostavnosti i božanske humanosti.
Nakon muzeja otišli smo u grad koji je podigao Sveti Kliment, grad koji stoji na gori, iznad nesvakidašnje bistrog Ohridskog jezera. Kiša koja je neprestano rominjala upravo je u tom trenutku prestala, a u daljini su se nazirale raznobojne krošnje drveća. U vazduhu se osjećao dah jeseni obilate ljepotom koja je sijala kao lice svetitelja. Blaga svjetlost ispod oblaka nad jezerom treperila je dok smo ulazili da se poklonimo čuvenom Klimentu Ohridskom, koji nije bio episkop ohridski, nego je, u ono doba, bio učitelj koji je imao preko 3000 đaka koji su ga posvetili i proglasili Klimentom Ohridskim. Dok nam vladika Jovan to priča, na velikom arheološkom nalazištu prilazi nam jedan fin čovjek koji je očigledno tu radio. Sve nam je lijepo objasnio, pokazao nam mozaike i vjerovatno najljepšu sačuvanu krstionicu na cijelom svijetu. Pomislio sam kako je sve to zajedno nestvarno i kako rane našeg domaćina vladike Jovana polako zacjeljuju raskol i razmirice među narodom. Tek što mi je ta misao prošla kroz glavu, na izlazu se, praktično niotkuda, pojavio neki mladić koji nas je najgrublje napao insistirajući na tome da moramo da platimo ulaznice. Tu odjednom nastade burna prepirka tokom koje nam je izgovorio svakojake rđave riječi. Vladika Jovan, osjetljiv na ovakve stvari zbog svog golgotskog puta – takođe planu i ova svađa, puna teških riječi, bila je, kao i svaka svađa – neprijatna i nezgodna, ali za mene na izvjestan način i otrežnjujuća, jer sam se ponovo, dok je sve to trajalo, prateći pokrete sudonika, u mislima otisnuo u istoriju paradoksalnosti naroda koji žive u ovom dijelu Balkana. Prisjetio sam se namah i Samuila, bugarskog cara, koji je doveo i promovisao slovenske učitelje na ovom tlu. Ne pada valjda, pomislih, nijednom Makedoncu na pamet da poriče to kako su Kirilo i Metodije od Grka poslani te da su njihovi učenici, među kojima i Sveti Kliment, bili naši osnovni učitelji, nad čijim grobom se sad ovaj mladi član MPC zalijeće kao razjaren pijetao na Jovana, pominjući, a šta bi drugo nego Makedonce i Srbe. Dok je prepirka trajala, moje misli su i dalje tumarale rubnim prostorima naše zajedničke istorije. Sjetio sam se i kako je Samuilo pobio svu svoju braću, samo je zaboravio ubiti jednoga iz svojega roda – oca Svetog Jovana Vladimira, pa je to učinio njegov sin. Munjevito sam se, dok je još uvijek žučna raspra tekla, u mislima vratio preko Elbasana do Bara, Podgorice, Trebinja i Mostara, misleći o tome kako je na ovim tačkama sve vrlo slično i kako sve netrpeljivosti naše imaju najčešće zajednički korijen i imenitelj, onu bezimenu pošast koja se ugnijezdila u našim životima. Iz tih mojih misli prenuo me je neki ogroman čovjek koji se dovezao u mercedesu s nekim Rusima, očigledno bogatim. Izlazeći iz kola, svojim saputnicima je, prepoznavši Jovana, pokazivao na nas koji smo unaokolo stajali okamenjeni, kao u kakvom istrgnutom kadru iz filmova Slobodana Šijana, te na nekakvom iskvarenom ruskom samouvjereno objašnjavao kako zbog ovakvih kao što smo mi makedonska nacija nema napretka.
Uto je i svađa bila okončana, a mi smo odatle krenuli dalje, u neizvjesnost. Pošli smo u katedralni hram Svete Sofije (Premudrosti). Premudrost nam je uistinu svima bila potrebna kao lijek, ali na vratima hrama smo, avaj, zatekli katanac. Neki stranci su nas, začuđeni podjednako kao i mi, upitali: „Closed?”. „Closed”, uzvratio sam im. Vladici Jovanu, koji je još uvijek bio pod utiskom tek minule svađe, nije se dopalo to što je crkva bila zaključana usred bijela dana te je počeo da se srdi. Rekao sam mu da sigurno postoji neki opravdan razlog i da bi bilo dobro da kafu popijemo dok neko otključa hram. Poslušao me je ovaj Božji čovjek za koga sam kao na bijelom danu vidio da važe one riječi Svetoga pisma – da „revnost za dom Tvoj jede me”. Popili smo kafu u obližnjoj kafanici i popričali malo. Objašnjavao sam vladici Jovanu i ostalim prijateljima iz naše družine kako je tako svugdje, te da i kod nas, u Srbiji i Bosni i Hercegovini, ima toga, a sve to ne bih li barem malo ublažio vladičinu žalost i tugu zbog toga što je crkva bila zatvorena. Radnici i gosti u kafani pored crkve prema nama su se ophodili prijateljski i srdačno. Pokušavao sam s njima da razgovaram na makedonskom a oni sa mnom na srpskom. Učinilo mi se da nas ne bi tako niko u cijelom srpskom narodu dočekao. Bože, mislio sam, kako je ovo divan narod, a kakvi su nas jadi sve zajedno snašli. U taj mah neko nas je obavijestio da je crkva konačno otvorena. Ispostavilo se da je crkvenjak išao da kupi užinu. Pod utiskom prethodnog nemilog događaja pitao sam se kako li ćemo proći u toj crkvi. Bazilika je bila velelepna, iz 12. vijeka, a okolo nje sve je bilo lijepo uređeno. Crkvenjak nas je ljubazno dočekao, nije pominjao ulaznice i činio se vrlo uljudan. Na kraju obilaska popeli smo se i na galeriju s koje smo mogli, tu pred zapadnim vratima, vidjeti prastari amfiteatar. Vrlo jasno sam mogao da zamislim prizor sa sijedim glavama koje su nekoć u tom amfiteatru raspravljale o važnim stvarima. Da li bi, kojim slučajem, oni umjeli da pruže odgovor na pitanje koje me je u stopu pratilo toga dana. I dok su svuda oko mene škljocali foto-aparati u namjeri da ovjekovječe opustjeli amfiteatar, ja sam, za uspomenu, odatle ponio taj zamišljeni prizor, vodeći usput nečujni dijalog s njegovim akterima.
Ubrzo smo krenuli dalje starim gradom Ohridom. U jednom trenutku pred nama je iskrsao sveštenik u mantiji. Prvi toga jutra. Šta li će sada biti, zapitah se s izvjesnom zebnjom. Vidim da je riječ o proti, iskusnom kao što su i sve naše prote koje su u svom višedecenijskom službovanju prošle sito i rešeto. Potpuno neočekivano, prota se s osmijehom obrati arhiepiskopu. „Mi se poznajemo, bre”, uzvrati mu vladika Jovan, te se prota opusti pa nam ispriča kako taj dan ima mnogo obaveza. „Imamo mnogo turista. Evo, sad treba da vjenčam neke iz Srbije. Dolaze iz Niša, iz Beograda, iz Novoga Sada, iz svih krajeva. Lijepe su ove naše crkve, pa vole ljudi”, reče nam. Sve vrijeme sam mislio o tome da većina srpskog i makedonskog naroda zapravo i ne zna da smo mi u raskolu. Dok je prota govorio, oko nas su stražarile stare skladne i dopadljive kuće, nekada davno s pažnjom i brigom podignute. Nepogrešivo sam osjećao da svemu tome pripadam, kao kada se nađete kraj djedove kuće, ma u kakvom stanju da je, pa osjetite toplinu njegovog krila i topli dah onoga koji vas voli i govori vam lijepe i utješne stvari, trudeći se da vas zaštiti od svakog zla i nevolje. A, s druge strane, i dalje se nametao utisak da nešto neprestano izjeda zdravo tkivo u ljudima s ovih prostora, kako god se ti ljudi zvali i pod kojom god zastavom bili, ali nisam umio da kažem kakva je to neman i kako joj se suprotstaviti. Poslije tog susreta nastavili smo ka pristaništu, gdje smo se opet susreli s Ćirilom i Metodijem, Klimentom i Naumom, jer ovdje svaki put ka njima vodi. Njihove statue su bile izvajane u velikim formatima. Činilo mi se da je vajar dobro uradio svoj posao.
Odatle smo se zaputili ka Svetom Naumu, koji je bio udaljen 30 km, a nalazio se na obali jezera. Okruživala ga je nesvakidašnje lijepa priroda – s lijeva je bila raznobojna i prozračna šuma, a s desna plavo, zatalasano jezero. Naum je, kažu, bio monaški tip, za razliku od Klimenta, učitelja. Nigdje, vele, narod tako ne hrli kao kod isposnika i monaha. Kada sam vidio kolone ljudi, sjetio sam se Ostroga. Na kapiji neko uzviknu – „Eno našeg vladike”. Bili su to neki naši ljudi iz Crne Gore i iz Hercegovine. Fini i uljudni. Pozdravili smo se srdačno. U samom hramu sve je bilo skromno, ali autentično. Bio je pun djece i omladine koja se molila i zamišljala želje. Sa sjetom sam prizivao vladiku Nikolaja i zahvaljivao mu za Molitve na jezeru. Da, ovdje ih je pisao i nije bio svjestan koliko će ucveljenih duša svojim riječima utješiti. Pokazali su nam i pirg koji je podigao Mihajlo Pupin, a na kraju smo došli i do groba u kojem je ležao Sveti Naum. U priprati sam dugo stajao pred freskom slovenskih učitelja Kirila i Metodija, Klimenta i Nauma, Gorazda, Save i Angelarija, i razmišljao o paradoksu koji je pratio ove prostore. Dok sam tako zamišljeno zurio u fresku, za rukav me je uhvatio otac Mojsije, jedan od monaha koji radosno služi uz ahiepiskopa Jovana. „Znaš li priču o svetom Naumu i medvjedu?”, upitao me je. „Ne”, odgovorio sam. „Dođi da vidiš fresku”, izustio je tiho, povukavši me za sobom. „Naime“, tumačio je, „medvjed je pojeo kravu nekoj siromašnoj porodici, a onda je Sveti Naum otišao u šumu i pronašao medvjeda, a potom ga natjerao da tim siromasima ore umjesto one krave koju je pojeo i tako im nadoknadi gubitak“. To što je otac Mojsije ispričao bilo je jasno prikazano na fresci. Posmatrao sam netremice prizor pred sobom, dok su desno od freske neki srednjoškolci tiho šaputali svoje molitve na grobu sveca. Sama po sebi priča o medvjedu je bila poučna i zanimljiva, ali ja sam stajao nepomično, zatečen onim što mi je u tom trenutku prošlo mislima. Konačno sam našao odgovor na moju cjelodnevnu muku. Životinja nacionalizma je ono što je siromašnoj porodici na Balkanu „pojelo kravu“. Nije to, dakle, bila samo mržnja i viševjekovna netrpeljivost, već istinska neman, divlja i nezasita, koja je unesrećila čitave narode. I ne, tu životinju ne treba ubiti, već je treba neodstupno ukrotiti i upregnuti da ore, a ne da kolje, ubija i zavađa. A za to će nam, nesumnjivo, osim strpljenja i volje, biti iznad svega potrebno da imamo i Uma i Nauma!