Draga braćo i sestre, oci saslužitelji, oče Neđo i oče Mladene, danas slavimo slavu ovoga svetoga hrama, danas slavimo znak spasenja, znak izbavljenja, znak životvorni – krst časni!
Ovaj znak je bio zaboden u zemlju golgotsku na mjesto Hristovog raspeća. Krv Njegova oblila je kosti naših praroditelja Adama i Eve. Prije nego što je Hristos razapet na krstu, taj čudesni znak bio je znak najveće sramote u velikoj Rimskoj imperiji ali kada je na njemu razapet Blagi, Sveti, Jedini Gospod onda se znak najveće sramote pretvorio u znak najveće časti, od najstrašnijeg u najblaži, najveći znak.
Prije raspeća Hristu je bilo suđeno. Na pitanje Pontija Pilata Jesi li ti car judejski?
On je samo ćutao…
Okupljeni narod koji je sve posmatrao tražio je od Pilata da razapne Hrista koji Sebe, po njima nezakonito, čini Sinom Božijim i carem judejskim. Na sarkastične riječi namjesnika Ponta Evo car vaš! svjetina je odgovarala vičući Uzmi, uzmi, raspni ga!
A On je ćutao…
U vremena koja su prethodila ovom događaju, proroci su govorili, vikali o Njemu ali kada se pojavila sama Istina – kada je došao,
on je ćutao…
U tom ćutanju, toj tišini počivala je sva Istina. Istina se pokazala u Njegovoj spremnosti da bude porugan, ispljuvan, šamaran, razapet, da bude ubijen ali pošto Istina bijaše u Njemu i Život bijaše u Njemu, Istina nije mogla biti ugušena a Život nije mogao biti uništen. Zato je poslije Njegove smrti došlo spasenje vaskrsenjem. Zatim su apostoli iz svega glasa, kao nekada proroci, propovjedali Hrista Vaskrsloga.
Braćo i sestre, nedavno sam pročitao jednu dobru knjigu o Hermanu Heseu i Karlu Gustavu Jungu koju je napisao jedan čileanski pisac Migel Serano. Jedna riječ iz te knjige me je strašno potresla i potsjetila na ovaj događaj Hristovog ćutanja. Veliki psiholog Jung, rekao je jednu veliku istinu a to je da se najveće stvari na ovom svijetu dešavaju u tišini. Sveta tišina, braćo i sestre, nam je mnogo potrebna jer ponekad treba i da prećutimo.
Danas smo čuli Jevanđelje Velikoga Petka o stradanju koje se završava 9 časom tog velikoga dana i nastaje tišina Velike Subote. Na tu Subotu pjeva se jedna pjesma koja kaže Nek umukne svako ljudsko tijelo, neka umukne jer se događa nešto najveličanstvenije – žrtvuje se Pravedni Bog za nas, grešna stvorenja. Car nad carevima postao je sluga da bismo mi mogli prevazići naše nemoći i ljudske slabosti. Danas slavimo, braćo i sestre, tajnu spasenja, tajnu našeg izbavljenja. Treba da se naučimo i ne treba da zaboravimo da toj tajni prethodni tišina, prethodi ćutanje.
Češće je pogodno vrijeme za ćutanje nego li za pričanje zato razmislimo u tišini šta ćemo reći i kako ćemo živjeti. Ćutanje i tišina su nam potrebni da bismo vidjeli ko smo, šta radimo i kuda idemo. Pred krstom nema ništa pametnije, draga braćo i sestre, od ćutanja a onda ćemo iz toga ćutanja naučiti ono što ni u najboljoj knjizi nećemo pročitati i naučiti.
Da Bog daruje da se naučimo tome ćutanju pred strašnom tajnom Hristovog krsta. Amin Bože daj!