U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Draga braćo i sestre, i ovaj odjeljak iz Svetoga Jevanđelja govori nam o onom što treba da naučimo čitajući Jevanđelja i čemu treba da se učimo čitavog života a to je kakav je naš Bog, kakvi smo mi ljudi i u čemu to mi ljudi griješimo.
Ova priča nam kaže kako je u ono vrijeme bio neki čovjek oduzet ili paralizovan, što znači da nije mogao ni da hoda, morala su četiri čovjeka da ga nose. Ljudi su se okupili u Kapernaumu da slušaju riječ Učitelja Isusa Hrista. Zbog mnoštva ljudi koji su se okupili sva vrata kuće u kojoj je govorio Isus bila su zakrčena. U tom kraju kuće su imale ravne krovove pa su ljudi razotkrili kuću da bi uzetog spustili pred Gospoda Hrista. Tada će se odviti jedan dijalog u kom se otkriva kakav je on a kakvi smo to mi ljudi. Hristos kaže opraštaju ti se grijesi tvoji… ustani uzmi odar svoj… On ga iscjeljuje od njegove muke, njegove paralize a ujedno mu oprašta grijehe. Kako ljudi reaguju na to? Ljudi kažu Hristu kako On nema prava to da radi jer samo Bog može opraštati grijehe. Zašto to ljudi kažu, braćo i sestre? Zato što smo mi pali u grijeh a taj grijeh se ogleda u tome da se mi ne radujemo sreći drugoga. Ne možemo da kažemo kako se radujemo nesreći drugoga nego smo više sažaljivi, pa kada vidimo da drugi ne može da hoda, ne može da priča, ili je bolestan, nama je žao, ali često pomišljamo kako je dobro da ja nisam taj. Međutim, kada se dogodi ovako nešto, kada dođe do iscjeljenja, i ne samo iscjeljenja nego i do opraštanja grijehova, mi se tada rastužimo.
Bio je jednom jedan veliki mitropolit koji je istovremeno bio i ljekar, zvao se Antonije Blum, Rus po nacionalnosti. Rođen u Lozani, živio je u Londonu, školovao se u Parizu, kao ljekar učestvovao u Drugom svjetskom ratu… Nakon susreta sa Bogom tajno uzima monaški zavjet i kasnije postaje mitropolit. U jednoj svojoj knjizi on opisuje kako je posmatrao ljude koji dolaze svojim srodnicima ili prijateljima u bolničku posjetu. Ako bi bolesnik na pitanje kako je, odgovorio da mu je veoma teško i da će možda umrijeti, ljudima bi se u tom momentu oteo jedan mali osmijeh na licu a ako bi rekao kako mu je dobro i da ide na bolje, onda bi im se otela jedna grimasa koja razotkriva unutrašnje razočarenje.
Takvi smo mi pali ljudi! Zato nam je potreban Bog. Mi smo otišli u pogrešnom pravcu, mi se na radujemo sreći drugoga, radosti drugoga, uspjehu drugoga nego nas uvijek uspjeh, sreća i radost drugoga neprijatno iznenadi i razočara ali, braćo i sestre, protiv toga moramo da se borimo. Borićemo se tako što ćemo ići u sretanje ili susret Hristu i što ćemo čitajući Jevanđelje ujedno učiti iz Jevanđelja. Protiv toga moramo da se borimo naporom, da osluškujući čujemo šta se to u nama dešava, zašto sam ja tako loš ako je neko dobar.
Sjećate li se priče kada Hristos daje po dinar svima, i onima koji su došli u prvi i onima koji su došli u posljednji čas? Na prigovor nekih zašto je tako ,,nepravedno” učinio, Hristos odgovara pitanjem zašto ste vi zli ako sam ja dobar. Dobroti se moramo učiti tako što ćemo poći ispočetka. Gospod je čovejka stvorio za dobrotu ali mi smo svoje lice okrenuli od dobrote i pokušali smo bez Boga dostići nešto drugo. Sada je neophodno da shvatimo kako smo pogriješili i da nam je neophodan Bog da bismo dostigli tu dobrotu, takvu dobrotu kakvu On ima. On ne samo da kaže ustani uzmi odar svoj, nego i kaže opraštaju ti se grijesi tvoji. Šta je od ovoga važnije za čovjeka oduzetog? Važnije je da mu se oproste grijesi. Zašto, draga braćo i sestre? Zato što nas naši grijesi vezuju, vidljivo ili nevidljivo, oni nam oduzimaju snagu, oni su kao bršljan koji zeleni a drvo se suši. Tako i naši grijesi, oni nas opašu kao bršljan i crpe iz nas životne sokove, zato moramo bršljan da odsječemo u korjenu da bi se on osušio a drvo spasilo. Zato nam je, braćo i sestre, potreban post jer kroz post sušimo ono što je trnje sagrješenja i bršljan što nam oduzima snagu a jačamo sokove životne koji hrane drvo našeg života.
Treba da pazimo na sebe. Ako malo budemo pazili kako se ponašamo shvatićemo kako se i nama otimaju te grimase koje nisu dobre, to je odlika čovjeka koji je grešan. Da bismo izbjegli sve to potreban nam je Bog. Zato mi danas ovdje dolazimo u crkvu. U crkvu idemo da se ispravimo, da se pročistimo, da se prosvetimo i da se nama dogodi ono što se dogodilo oduzetom a to je da i nama Gospod kaže opraštaju ti se grijesi tvoji. Mnogi ljudi će vam reći kako ne može sveštenik da vam oprašta grijehe i to je tačno, ne može sveštenik ali može Bog. I vi ovdje ne stojite pred sveštenikom, niti ja ovdje stojim pred sobom nego i vi i ja stojimo pred Bogom i zajedno tražimo milost, oproštaj sagrješenja i da nas oslobodi od užadi kojima smo vezani a On najbolje zna čim smo mi vezani. Daj Bože da nam se to danas dogodi, da ustanemo i da idemo. Amin, Bože daj.