Hristos vaskrse!
Vaistinu vaskrse i nama darova život vječni! Draga braćo i sestre, radujemo se što smo se konačno ovdje sreli, u vašoj crkvi, u vašoj parohiji i zahvalni smo Bogu, Svetom Vasiliju, Svetom Nikolaju, Svetom Savi i svim svetima koje smo danas pomenuli u ovo divno proljećno doba, u doba kada naša Crkva slavi najradosniji, najsvetiji, najvažniji praznik Vaskrsenja Hristovog. Zahvalni smo vašem svešteniku, koji se istinski potrudio da nas sve ovdje dočeka. Danas su ovdje sa nama sveštenici iz Frankfurta, iz Hanovera, iz Bremena, iz Altene, iz Osnabrika, iz Kasela, iz Berlina. Sa nama je i sveštenik Pavel, koji je izbjegao iz Kijeva i pripada našoj pravoslavnoj Crkvi. On je dobar čovjek, ima suprugu i četvoro djece. Nadamo se da je on ovdje privremeno i da će se vratiti u svoje mjesto iz koje je silom izbjegao, kao i mnogi od nas i vas. Kada smo već tu, onda nam veliku utjehu čini to što imamo crkvu, što imamo gdje da se molimo Bogu. Gdje god je crkva tu je i naše ognjište. To ognjište nije ono koje može da nestane ili da se ugasi, nego ono ognjište koje nikada ne prestaje da grije , da topli i da nas hrani, ognjište carstva nebeskog. To ognjište, iz ognjišta Svesvete Trojice, donio nam je u ovaj svijet Sin Božiji Isus Hristos. On nam je ostavio Crkvu, da služimo službe da, kako je apostol Pavle rekao, kada god jedete ovaj hljeb i iz čaše ove pijete, smrt Gospodnju objavljujete dok On ne dođe. Danas, braćo i sestre, ovdje imamo višestruki praznik, praznujemo vaskrsenje Hristovo, praznujemo Svetoga Vasilija Ostroškog kome je posvećen ovaj hram, praznujemo Svetoga Nikolaja Ohridskoga, koji je zaštitnik naše službe u ovoj zemlji za sve Srbe. On je ovdje Njemačkoj, bio sveštenik, episkop, misionar i mučenik u Dahau. Svoj život je skončao u Americi, kao tužni izgnanik u jednom ruskom manastiru a proslavio se u Gospodu kao prosvetitelj, misionar, učitelj Crkve Hristove, Sveti Vasilije Ostroški je u srcima svih pravoslavnih Srba. On je za mene naročito važan jer sam se zamonašio u Ostrogu i mnogo puta, kada mi je bilo teško, naslonio sam svoju glavu na njegove grudi, i tako našao utjehu i iscjeljenje kao na jastuku vječnog mira i pokoja. Sveti Vasilije je prijatelj svakoga čovjeka. Ne postoji niko, ko se molio Svetom Vasiliju a da je ostao bez utjehe. On svojim moštima i moćima, posljednjih nekoliko vijekova propovjeda više nego što propovjeda bilo koji živi episkop naše Crkve. Hiljade i hiljade, milioni ljudi kroz te vijekove, idu tamo i traže utjehu. Šta je u stvari svjedočanstvo njegovo do li vaskrsenje Hristovo?! U svetima, kao što su Sveti Vasilije i Sveti Nikolaj, potvrđuje se da je Hristos vaskrsao i da je pobjedio smrt. Zato smo, braćo i sestre, danas ovdje, svi se plašimo smrti, svi ne volimo bolest, svi ne volimo tugu, niko od nas ne voli da bude žalostan, da bude potišten, da bude u depresiji. Svako od nas hoće da ima nadu, hoće da ima vjeru, hoće da ima put, hoće da čvrstim stopama i jasnim koracima da ide tim putem. Zato nam je, braćo i sestre, potrebno da se utvrđujemo u vjeri, da se utvrđujemo u nadi i da se izgrađujemo ljubavlju. Kada stojimo u crkvi, treba uvijek da imamo svijest, kao što su je imali Vasilije i Nikolaj, da stojimo pred Licem Božijim. Kada stojimo pred ovima ikonama, mi stojimo pred živim ličnostima koje stoje pred Licem Božijeg prestola. Ono što nam je teško da prihvatimo kao ljudi, da kada stojimo pred licem drugoga čovjeka, treba da znamo, da je i to stajanje pred ikonom Božijom, da je svaki čovjek čovjek Božiji i da i u njegovom srcu počiva Bog. Kada god ružimo nekoga drugoga čovjeka treba da se sjetimo da to ruženje može da bude i ruženje samoga Boga. I kada sami sebe ružimo, bilo svojim riječima, bilo svojim djelima, nedjelima, grijesima, mi ne ružimo samo sebe nego ružimo ikonu Božiju koja je ispisana u nama. Zato, vrlo je važno da pazimo u kakvim smo međusobnim odnosima, zato je važno to da shvatimo u ovom času kada hoćemo da se pričestimo, a danas treba svi da se pričestite. Ovo je veliki dan za ovu parohiju, trideset godina ovdje se ljudi mole Bogu, trideset godina ljudi dolaze u ovaj dom Božiji da nađu utjehu i mir. Trideset godina nije malo u jednoj zemlji u kojoj smo došljaci, u jednoj zemlji u kojoj smo izbjeglice, u jednoj zemlji u kojoj smo gosti, u jednoj zemlji u kojoj su naši roditelji bili gostujući radnici, ali i ova zemlja kao naša zemlja, kao i svaka druga zemlja jeste Božija zemlja. Nema nijednog mjesta koje je Bog stvorio a da nije u njega utisnuo pečat Svoje ljubavi. Zato, braćo i sestre, danas oprostite u svojim srcima jedan drugome, oprostite svakome ko vam je nešto nažao učinio, makar on bio vaš najveći neprijatelj. Oprostite i sami sebi. Moramo voljeti i sami sebe jer nas voli Bog i u našem srcu obitava. Samo je važno da svoje srce na zatvorimo za Boga i jedan za drugoga. Zato slobodno sada pristupite… i da odemo svojim kućama u miru i radosti, očišćeni, prosvećeni, umiveni, da iz našeg bića procvjeta ono što je najljepše, da procvjeta ljubav, ljubav Božija. Amin Bože, da tako bude!