Svijet je čudesan i neopisiv. Dotaknuti njegovom ljepotom, ponekad uspijevamo opisati jedan njegov djelić, s većim ili manjim uspjehom. Postoje ipak mjesta u ovom svijetu koja nije jednostavno opisati. Tako me je oduvijek čudila nemoć, s jedne, i želja, s druge strane, da opišem manastir Tvrdoš. Tvrdoš bi bio zanimljiv mnogima, a posebno slikarima, istoričarima, arheolozima, piscima.
Manastir je sagrađen na mjestu gdje je tok Trebišnjice najmirniji i istovremeno najdublji i najsnažniji. Prateći put od Trebinja prema Tvrdošu, Trebišnjica struji kroz polje, zasijecajući ga poput srebrnih niti pod suncem. U proljeće, hranjeno njenim vodama, polje je zeleno i jarko crveno od bezbroj cvjetalih bulki. Bezbrižni krajolik, impresivan u bistrini boja, iviče ćutljiva, kamena brda, čuvajući ga od ostatka svijeta. Iza grebena, koji štiti manastir od sjevernih i istočnih vjetrova, rijeka iznenadno i tiho teče pravo prema Tvrdošu i biva mirna i nečujna da bi, čim prođe manastir, opet tekla brzo i snažno. S juga je manastir blago zaštićen malim uzvišenjem i Trebinjskom šumom, a sa sjevera uzvišenim kamenim grebenom, planinom, nekad šumovitim Kličanjem, koje se organski vezuje za Leotar. Tako ušuškan na tvrdoj stijeni stoji manastir Tvrdoš.
Jutra u manastiru Tvrdoš sviću reska i hladnjikava. Ona su pravo blago u toku ljetnjih dana i žege, kad se čuje stidljivi cvrkut ptica, , stišanog vjetra koji nosi vazduh pun morskog joda i organskih taloga okeana, združenog sa aromatima borovog čestara i vrijeska. Na prvi zvuk klepala, kada monasi žurno ustaju iz svojih postelja i spremaju se za jutarnju službu, po Trebinjskom polju još ima rose. Put od Trebinja ka Popovom polju siv je i miran, kao i pratilja mu u vijuganju, zelena kao mahovina, Trebišnjica oko koje se u taj čas počinju skupljati čaplje, galebovi i gnjurci.
Od zapuštenog zdanja s početka dvadesetog vijeka prerastao je u blistavi crkveni kompleks vizantijskog tipa, koji iskričavo plijeni ljepotom kula i konaka, crkve, i mozaicima prošaranim stazama koje do nje vode. Gradnja još uvijek traje, uvijek se ponešto pravi, ako ne nešto većih razmjera, a ono bar manji detalj – maketa manastira, ukras od kamenčića na zidu, česma, ili tek završena fontana od kamenja nalik izvoru sa tri rukavca, zamisao i rad igumana, koja savršeno odgovara duhu mjesta.
Skladna arhitektura crkve je omogućila da dođu do izražaja majstorski složene bijele, pravougaone kamene ploče, koje čine njen neobičan i jednostavan spoljašnji zid. One su znak slave ovog podneblja, znak bjeline i ljutine, ali i umješnosti majstora, čiji se snaga i dar nakon vijekova ogledaju kad god i sa koje god strane da pogledate ovaj lijepi hram. Vrata i prozori su u pažljivo izrađenim kamenim okvirima, oivičenim jednom, tanko usječenom linijom, sve je u takvoj otmenosti i jednostavnosti. Poseban utisak ostavlja kupola koja nije pravilnog oblika, već je osmougaona, kao i časni presto izrađen od tvrdog kamena, takođe osmougaoni, što nije uobičajeno.
U crkvi su sačuvani stari kameni stubovi, kao i kameni umivaonik za ruke kroz čiju savršenu jednostavnost možemo sagledavati našu prošlost. Ona bi se mogla ukratko opisati kao četiri stuba crkve u Tvrdošu. Stameni, rušeni, podizani, a u njihovim kapitelima simbolično isklesane kaplje suza i znoja jesu jedini ukras našeg postojanja i trajanja. U podu crkve, s desne strane, u priprati, nalazi se grobnica iz četvrtog vijeka, koja otkriva interesantne i važne momente naše prošlosti. Brižno sazidana grobnica ukazuje na ranohrišćanski način života koji je, izgleda, za osnov imao zajedništvo, pa su tako mnogi sahranjivani u jednu grobnicu. Cijeli hram je sačinjen po ljudskoj mjeri, nije ni prevelik ni premalen. Na svakom koraku se vidi po neki detalj koji je načinila ljudska ruka, ali je ipak sve nadahnuto božanskim prisustvom i toplinom.
Od starog, drevnog živopisa pronađen je samo jedan kamen na kome je potpuno sačuvan dio freske, i to – lik Bogorodice koja oplakuje Hrista raspetog. Ovaj kamen je svakako znak našeg hrišćanskog življenja u vremenu, posebno u ovom kraju gdje su mnoge majke, nažalost, oplakivale svoje sinove, mučene i ubijane. Međutim, cijeli manastir, sagrađen na tom kamenu umivenom suzama Majke Božije, sav je u znaku Vaskrsenja i Života. Sva okolina – masline, trešnje, ptice i pčele – poju pobjedu života nad smrću, radosti nad tugom. U rana jutra, kada grane sunce sa istoka, kada je vazduh ljekovit od mirisa trava i sjajno prozračan kao poslije kiše, ma koliko svjesni teškoće življenja, preplavljuje vas samo jedno osjećanje radosti i punoće života. Dok stoji na tom tvrdoškom kamenu, čovjek se osjeća sličnim ptici koja može da poleti i zapjeva pjesmu koja se divi plavetnilu neba i ljepoti zemlje, kao u onoj jutarnjoj molitvi: „Ispunismo se ujutru milosti Tvoje, Gospode, i obradovasmo se i uzveselismo se, u sve dane naše uzveselismo se, za dane u koje si nas smirio, za godine naše u koje vidjesmo zla. I pogledaj na sluge Tvoje i na djela Tvoja, i pokaži put sinovima njihovim. I neka bude svjetlost Gospoda Boga našega na nama, i djela ruku naših ispravi na nas, i djelo ruku naših ispravi.“
Noć u Tvrdošu je blaga, tiha i bezbrižna. Kad mine dan, sve krene na počinak. Slično suncu, koje je cijeli dan sijalo pa zašlo, svi odlaze u svoj spokoj. Ptice i pčele, cvrčci i žabe, kao ozbiljni muzičari nakon koncerta, zadovoljni i umorni utihnu. Jasna, a nenametljiva tišina zavlada ovim prostorom. Možda još slavuj ponekad zapjeva iz luga, kao da su ga umorni monasi nečujnim aplauzom pozvali na bis. Sve ućuti, smiri se, a tanani lahor s rijeke pokrene list sa grana i tišina šapne onome koji već spava da je sve dobro oko njega.
Naše vrijeme, postojanje u ovom svijetu, biva ispunjeno prostorom. Kada bi me neko pitao o vremenu, datumima i časovima kada se nešto dogodilo, mnogo toga ni približno ne bih mogao odrediti. Ali ako biste me pitali gdje, s lakoćom bih nabrojao mjesta na kojima sam se zatekao kada se to dogodilo. Koliko je važan prostor koji nas okružuje vidi se i po tome što ljudima nije svejedno ni to na kojem mjestu će biti sahranjeni. Prostor i vrijeme često su stvarnosti koje nas razdvajaju, ali i koje nas izgrađuju kao ličnosti.
Tvrdoš me je sedam godina učio značaju prostora a da toga nisam bio svjestan. Bio je to život u kome mjesto-prostor život čine sličnim sebi. U plemenitom okruženju, gdje vidik ispunjavaju mladi vinogradi i maslinjaci, koji kaskadama silaze do tihe i široke rijeke, zakrivene gustim rastinjem i gdje golema planina zaklanja nebo, a vazduh miriše na pelin i vrijesak – zidali smo, sadili, plakali, smijali se, igrali, molili se, pjevali, slikali i neosetno bivali prigrljeni tim prostorom. Zavoljevši ga, Tvrdoš je postao potkom naših duševnih tkanja, mjesto kojem smo se vraćali. U trenucima odmora, za istim dugačkim trpezarijskim stolom sjedili su monasi, sveštenici, univerzitetski profesori, dostojanstveni popovopoljski zidari krupnih šaka, arheolozi i arhitekte, umjetnici, đaci. Preplanulih lica i širokih osmjeha, jedni u drugima prepoznavali smo blage i bistre poglede, znak ljepote sadejstva Tvorca i tvorevine i međusobnog duhovnog srodstva. Danas imam utisak da je to bilo sedam godina života i slobode. Tek kada sam napustio to mjesto i takav život, ono je počelo da živi u meni u najdubljem smislu te riječi. I kako vrijeme prolazi, nostalgija i želja da se neponovljivo ponovi neprestano raste.