18Malo je malih oblasti u svijetu koje se mogu pohvaliti velikim ljudima u svojoj daljoj ili bližoj prošlosti kao što je Hercegovina. A još je manje takvih gradova, malih gradova poput Bileće, koji su izrodili ljude čiji značaj prevazilazi mnogo veće granice. Mnogo bi nam trebalo vremena kada bismo se usudili nabrajati samo imena velikih i poznatih ljudi iz Bileće. Zato ćemo se danas okrenuti samo jednom licu i jednom imenu koje ni nakon sto godina ne blijedi nego, naprotiv, sve svjetlije i jasnije biva. Priča o o svjetlosti tog lica tim prije je zanimljivija kada se zna koliko je mraka bacano na njegovu ličnost u prošlosti. Ni mi ni mnogi prije nas nismo učili ni iz čitanki ni iz istorije o tome ko je bio Vladimir Gaćinović. Danas kada se, nakon 100 godina, poslije jednog čitavog strašnog i čudesnog vijeka sjećamo njega na dan njegovog upokojenja, vidimo da se obistinila ona riječ u Pismu napisana:„Ne može se grad sakriti kad na gori stojiˮ, „niti se svjetiljka stavlja pod sud nego na svijećnjak da svima svijetliˮ.
Vladimir Gaćinović je za svoga života, koji je trajao svega 27 godina, među svojim savremenicima značio mnogo i vredio možda najviše. Njegova riječ je obavezivala, odzvanjala u srcima i slušalaca i čitalaca, reklo bi se do neprikosnovenosti. Imam utisak, a to se pokazalo i potvrdilo godinama poslije, da su svaka njegova književna kritika ili prikaz bili besprijekorni. Njegova analiza Kočića i Dučića, na primjer, koji tad nisu bili ono što su sad – obistinila se. A tako i sve drugo, pa i njegova vizija tragedije srpskog i drugih naroda nakon turskog ropstva i austrijske okupacije i poziva tom narodu da bude uzvišen (a to je uvijek za njega značilo da bude slobodan). Njegov patriotizam može se čitati i osjećati u svakoj izgovorenoj riječi, dovoljno je samo pročitati kuda je sve prošao i gdje je sve stigao ovaj mladić da bi pomogao slobodi svog naroda, od Bileće do Friburga, gdje je preminuo, najblaže rečeno, pod čudnim okolnostima. On nije samo putovao i govorio zarad dobra svoga naroda, on nije samo druge učio i vodio nego je prije svega učio sebe, obrazovao se na najbolji mogući način, govorio jezike, čitao filosofe, učio istoriju našeg i drugih evropskih naroda, sastajao se sa svima koji su nešto značili i znali u tadašnjoj Evropi. I, gle, bi je rado viđen i prihvaćen, cijenjen iznad svega, iz svakog njegovog pisma može se lako vidjeti jedno: da je sve to činio u službi prosvjećivanja svog u ropstvu gaženog i poniženog naroda. I, zaista, u takvim okolnostima u njegovo vrijeme, nametanjem novog, za nijansu civilizovanijeg ropstva, on uspijeva sa svojim drugovima podići duh i glavu pometenog naroda.
Danas je možda najlakše spomenuti njegovu ulogu u stvaranju pokreta Mlade Bosne i po tome je on među ljudima i najpoznatiji. U tome nema razloga za čuđenje, pogotovu kad se zna da hitac Gavrila Princima i danas zvoni u ušima mnogih, doduše nekima kao muzika a nekima kao najrazornija bomba. Međutim, stvari nisu tako jednostavne kao što su mislili oni koji su očigledno dopustili da se dogodi atentat u Sarajevu misleći da će time stvar pojednostaviti i dotući od ropstva i tek svršenih balkanskih ratova izmožden srpski narod. To se na svu sreću nije dogodilo ali, nažalost, uz ogromne i neprocjenjive žrtve. Danas je sasvim jasno, kao bijeli dan, da je jedan atentat u tadašnjoj Evropi iskorišten da se iskorijeni i uništi čitav jedan slobodarski narod. Ne ulazeći u glave tadašnjeg bečkog establšmenta i ne tražeći razloge zašto su to htjeli i pokušali, želim danas, vijek nakon tih događaja, vijek nakon smrti jednog plemenitog junaka da kažem da on, Vladimir Gaćinović, nije bio inspiracija samo Gavrilu Principu, Nedeljku Čabrinoviću i ostalima nego svakom onom ko se borio za slobodu do oslobođenja 1918. I ne samo to, on je bio inspiracija i svakom patrioti u Drugom svjetskom ratu, pa bio on na strani lijevo ili desno orijentisanih u borbi protiv fašista, tj. okupatora. Te stvari iz istorije su nam dosta poznate. Ono što nam je manje poznato jesu spisi i riječi Vladimira Gaćinovića. Danas, sto godina kasnije, čitajući te spise neprestano sam mislio o tragediji nestanka velikih i hrabrih ljudi. Njegove riječi su nam i danas potrebne kao lijek i inspiracija. Zadivljen njegovom vjerom i hrabrošću pomislio sam: „Bože, kako je ovaj čovjek potreban i važan danas, 100 godina kasnijeˮ.
Naš narod je danas ponovo sluđen, Vladimire. I danas, kao prije jednog vijeka, većina našeg naroda u siromaštvu materijalnom i duhovnom prima kulturu, kako bi ti rekao, „na parčeˮ i „na policeˮ. I danas, kao i vi nekad, naši najpametniji mladići i devojke idu u Evropu i Ameriku. Vi ste išli da se obrazujete pa potom vratite i date sve za otadžbinu kako biste je podigli iz kala i pepela, oni odlaze da se ne vrate. Kroz ovaj vijek koji živimo bez tebe i takvih kao ti mi smo desetkovani. Svakako to nije zanemarljiva tragedija, ali naša prava tragedija danas nije samo u tome i to nikad nije bila najveća tragedija. Mi danas ponovo živimo u neslobodi, ponovo pod tirjanstvom domaćim ili stranim, svejedno je. Naši pametni dostojanstveni ljudi ne odlaze samo zbog trbuha i kruha nego zbog neslobode i nekulture. Velika je distanca sto godina, nisam siguran šta bi ljudi poput tebe danas činili da su na našem mjestu. Ne znam za sitnice, ali znam ono krucijalno, najvažnije: vi ne biste dali slobodu ni za šta, vi biste se borili da savremeni bezdušni kapitalisti ne izrabljuju narod ne dozvoljavajući mu da hladni obrok pojede u toku deset sati rada u fabrici (kad i ako fabrika uopšte i ima), vi biste kao obrazovani i pametni, kao otmeni i prefinjeni ljudi, puni ukusa, ustali protiv pošasti koje dolaze sa raznih tv stanica. Vi ste bili gospoda, poznavali ste nauku, kulturu, govorili jezike, pisali razgovarali..i dali sebe na žrtvu. Danas, u ovom tvom gradu, kad te se sjećamo, treba da se podsjetimo da si ti bio čovjek zavičaja, Bilećanin, Hercegovac, Srbin, Jugosloven i Evropljanin i čovjek čije se granice nisu mogle svesti na neku državu ili oblast jer čovjek takve kulture i tako velikog srca nije mogao naći prostora ni na cijeloj zemlji. Zato si sebe lansirao u vječnost, a onima koji su te pratili, proganjali i trovali pokazao si da sloboda nema cijenu. Ono što je najvažnije u ovom času jeste to što tvoj lik i djelo zbacuju sa sebe mrak i prašinu i izlaze na vidjelo. Nastaniće se tvoj duh, Vladimire, u svakom srcu mladom i razboritom i krenućemo opet ispočetka i makar bili poput tvog Kočića poniženi kao psi, bićemo slobodni kao Bog!