RAZMIŠLjANjA

O našim duhovnicima i ispovijesti

U posljednje vrijeme često razmišljam o tome zašto pojedini naši duhovnici – kako sami sebe nazivaju ili kako ih nazivaju njihovi sljedbenici – ne slijede Hristov primjer? Štaviše, oni ne samo da ne slijede Hristov primjer već nerijetko stavljaju sebe ispred Hrista. Šta zapravo znači, u kontekstu duhovništva i ispovijedanja, ali i uopšte u svjetlu odnosa prema vjernicima, slijediti Hristov primjer? U potrazi za odgovorom na ovo pitanje najprije ću, logično, posegnuti za primjerima iz jevanđeljâ iz kojih jasno vidimo da Hristos one koji mu zaištu pomoć oslobađa bolesti, slabosti i grijehova, pa čak i smrti i svake druge vrste neslobode, da bi se potom onome koga na pomenuti način oslobađa i ozdravljuje obratio riječima „Idi sada“ (npr: „Ni ja te ne osuđujem; idi, i od sada više ne griješi“, Jn. 8, 10–11).

Da nama hrišćanima Hristos treba da bude obrazac i uzor u svemu, pa i u ophođenju prema onima koji od nas zatraže (duhovnu) pomoć, nema potrebe posebno naglašavati. Danas, međutim, često susrećemo takve duhovnike koji na vrlo čudne načine vezuju ljude za sebe. I to ne onako kao što se ljudi, kako vidimo iz jevanđelskih primjerâ, vezuju za Hrista, ljubavlju i slobodom, već nametanjem pravila ponašanja, načina razmišljanja, pa čak i odijevanja ili ishrane. Takav odnos prema onima koji im se ispovijedaju prije ili kasnije pretvara se u porobljavanje i neslobodu. Riječ je zapravo o tome da duhovnici postaju privremeni „lijepak“ za rascjepkano biće onih koji im dolaze duševno i duhovno izlomljeni i raslabljeni, lijepak koji naizgled uspijeva „sastaviti“ u jednu cjelinu rasparčana bićâ onih koji su od njih zatražili pomoć.

Takvi ljudi često sa svojim duhovnicima uspostavljaju jednu vrstu nezdrave, ovisničke veze, koja je odraz neslobode i koja ih sprečava da povrate istinsku duhovnu i duševnu cjelovitost svog bića. U takvoj vrsti odnosa ne postoji pomenuta Hristova rečenica „Idi sad”, nego se može čuti upravo suprotno: „Ne odvajaj se od mene”. Tu, dakle, nije posrijedi pravi duhovnik koji – kako nas sama etimologija riječi „duhovnik“ uči – u sebi ima Duha Svetoga, tj. koji je duhonosac i hristonosac i koji teži oboženju ili pak nekoga rukovodi ka oboženju, odnosno oduhovljenju. Naprotiv, ako onaj koji sebe naziva duhovnikom nije nalik Hristu, prije svega po načinu ophođenja i ostavljanja slobode drugome, on se u najboljem slučaju može smatrati duševnim a nipošto duhovnim čovjekom. To je ujedno glavni razlog zbog kojeg ću ispovjednike koji ne slijede Hristov primjer nazivati u nastavku teksta duševnicima a ne duhovnicima.

Pritom je važno napomenuti da pojmovi „duša“ i „duševno“ nipošto nemaju negativan prizvuk i značenje, niti im takvo značenje u ovom tekstu pridajem. Naprotiv, riječ je samo o nastojanju da se ukaže na činjenicu da ispovjednici o kojima govorim ne ispoljavaju u svom odnosu prema vjernicima, prvenstveno prema onima koje ispovijedaju i savjetuju, odgovarajući stepen duhovne zrelosti i punoće koji bi opravdao i posvjedočio adekvatnost imena kojim se najčešće (samo)oslovljavaju. I da istaknem još i to da i naši duševni problemi i te kako potrebuju lijeka i utjehe, premda bi bilo dobro da pomoć za takve probleme pružaju za to stručna i obrazovana lica, u prvom redu ljekari, psiholozi i psihijatri (grč. ψυχή – duša).

Pogledajmo sada po čemu to možemo prepoznati pomenute duševnike? Duševnike i njihova čeda moguće je prepoznati na osnovu nekoliko karakterističnih svojstava. Prvo svojstvo svakako je netrpeljivost prema svakom bližnjem koji je naklonjen slobodi i koji jednostavno hoće da bude drugačiji jer ga je upravo Bog takvim stvorio. Naši duševnici, pošto im je strana svaka pomisao o slobodi, pribjegavaju ukalupljivanju ne samo načina razmišljanja nego i spoljašnjeg izgleda i ponašanja svojih sljedbenika. Otuda njihova „duhovna“ djeca, učenici, postaju mentalitetom i ponašanjem neobično slični jedni drugima iako su različite dobi i nisu istog krvnog porijekla. Pritom i oni sami, a i ostali u tu problematiku neupućeni, takve i njima slične pojave nazivaju duhovnima, iako su u najboljem slučaju u pitanju samo spoljašna tjelesna ili duševna obilježja koja još nemaju nikakvog dodira s duhovnošću.

Drugo prepoznatljivo svojstvo učenika ili sljedbenika jeste natmurenost. Natmurenost proizlazi iz osuđivanja i neprihvatanja svih onih koji nisu poprimili obličje „pobožnosti“. Takvo ponašanje se vrlo brzo projavi kod ovakvih ljudi, uprkos činjenici da bi svi zaista duhovni ljudi trebalo da istrajavaju na neosuđivanju bližnjega. Takođe, oni vrlo uporno i revnosno motre jedni na druge, kako neko ne bi „ispao“ iz zadatog kalupa.

Treća odlika ovih ljudi jeste borba za blizinu  avi“,  to jest „ocu“. To je možda i najupečatljivije svojstvo koje se ogleda u imitatio patris. Tako smo od imitatio Christi (podražavanja Hrista) došli do imitatio patris (podražavanja oca). Takvi podražavaoci ne samo da izgledaju kao njihov duševnik, oni na neki volšeban način uspijevaju postići i ton njegovog glasa i pokrete rukom, glađenje brade i sl. I sve to da bi ostvarili preimućstvo nad ostalim duševnim čedima, braćom i sestrama koji su malo dalje od ave – oca.

Četvrto svojstvo ogleda se u tome što duševnik, „otacili ava sve to posmatra sa zadovoljstvom i nimalo se ne buni protiv vrlo simptomatičnih znakova idolopoklonstva. Dakle, ni nalik Hristovom ponašanju, koji iako Bogočovjek, svojim učenicima govori: „I koji hoće među vama da bude prvi, neka vam bude sluga“ (Mt. 20, 27) i „Šta se prepiraste putem među sobom? A oni ćutahu; jer se putem prepirahu među sobom ko je najveći. I pošto sjede, dozva dvanaestoricu i reče im: koji hoće da bude prvi neka bude poslednji od sviju i svima sluga“ (Mk 9, 33–35).

U takvim okolnostima, u vrlo kratkom roku imena Hristos i Isus ostavljaju se po strani, a ako se i spominju, to biva gotovo na silu, dok otac ili ava postaje centralna ličnost; on je taj prema kome je usmjerena sva pažnja njegovih sljedbenika – njemu se ispovijedaju, od njega strepe i radi njega se trude da ne griješe. „Ava“ je isto tako onaj koji sve zna i na svako pitanje ima odgovor. Ovakva družina stoga vrlo lako postaje nalik sekti, što oni, naravno, nikada za sebe neće reći, ali se neće ni odreći tog svima drugima vidljivog sektaškog mentaliteta. Jedna takva odabrana grupa nikako ne gaji dobre i blagonaklone misli prema nekoj drugoj, njima sličnoj grupi. Oni su, kao grupa jednog duševnika, uvijek uvjereni da sljedbenici nekog drugog duševnika u nečemu mnogo griješe, ali ipak najviše poprijeko gledaju one hrišćane koji ne pripadaju nijednoj „duševničkoj“ grupaciji, nego su prosto hrišćani.

Tako smo došli do skoro zarazne bolesti koja se ogleda u tome da se manastiri, na čelu sa svojim vrhovnim duševnikom, takmiče kao neke zavidljive jetrve, a onda se to prenosi na eparhije, jer su manastiri takve vrste nerijetko najuticajniji faktori i u samim eparhijama. Gleda se na to ko je više izgradio zgrada, konaka, ko ima stroži tipik, a ni na kraj pameti im nije pitanje o smirenju i ljubavi, što je, da se podsjetimo, prvi hrišćanski zadatak.

Što dublje ulazim u analizu ove pojave, sve više uviđam i to da je sloboda najveći stranac u tom zatvorenom krugu. Interesantno je da oni neprestano nešto čuvaju, valjda neku tajnu, navodno, čistu duhovnost, i naravno, sve to uz blagoslov duhovnika koji im pomalo od te tajne otkriva, jer on zna ono što niko drugi ne zna. Tako se, na primjer, sjećam kako mi je jedan divni monah u Crnoj Reci 1992. šapatom povjerio tajnu da samo tri čovjeka na svijetu imaju pravu Isusovu molitvu, a među ta tri je bio i tadašnji njegov ava. Kasnije se ovaj monah upokojio u drugoj eparhiji, prognan upravo od tog svog ave. Pomenuto grupisanje ipak ne mora biti neizlječivo, ali ono što se rađa kao posljedica takvog ponašanja i poimanja, što je čini mi se najopasnije i najteže izliječiti, jeste vrlo rasprostranjena zavist i zlobno klevetanje svih drugih (tj. drugačijih) lica i zajednica. Duševnici ne samo da ne opominju i ne kritikuju svoje učenike zbog ove pojave već sami u tome prednjače i time daju primjer svojim sljedbenicima.

Ponavljam da nema sumnje da je ispovijest ljudima neophodna i korisna. Da je ponekad lijek, koji brzo sprečava dalji razvoj bolesti. Možda je zato vrijeme da se zapitamo ko bi eventualno mogao biti pravi i dobar duhovni ljekar? Nema sumnje da on treba da bude učen, iskusan, mudar i dobronamjeran. Ponekad uspostavljanje dijagnoze podrazumijeva dugotrajno i pažljivo proučavanje oboljelog. U slučaju našeg hrišćanskog življenja i traganja za mirnim i tihim životom u radosti pokajanja, neupitno je da taj ljekar mora da poznaje i voli Hrista, da mu bude predan svim bićem svojim kao svojoj osnovnoj vertikali, ali i da neprestano stremi sticanju Duha Svetoga, da osluškuje šta je to volja Božija i, što je takođe važno, da taj ljekar poznaje i nas i da je svim bićem usmjeren i na nas i na naše (duhovno) zdravlje. On bi trebalo da bude kao Hristos u Getsimanskom vrtu, kako neko lijepo reče, to jest onaj koji proliva krvave suze jer je tu na molitvi, između usnulih apostola, odnosno nas ljudi i Oca nebeskoga.

Nema sumnje da takav ljekar treba poznavati i Božiju svemoć i našu nemoć. Otuda iskrsava pitanje: može li neki dobri starac kaluđer, čak i ako je usrdno okrenut ka Bogu, spoznati nas i kontekst iz koga dolazimo za svega nekoliko minuta ili za jedan čas (koliko je najčešće u dodiru s onima koje savjetuje)? Ne postoji li opasnost da nam dâ samo neki opšti lijek, čaj ili tabletu protiv svih bolova, a da mi pritom bolujemo od neke ozbiljnije bolesti? Ovdje treba istaći da je svako od nas ne samo različit već i da na različite načine podnosi bol, tugu i grižu savjesti. I opet valja napomenuti: ma koliko taj dobri starac bio dobar i dobronamjeran, on je samo čovjek, on nije Hristos Bogočovjek.

Znam da će neki na ovo odmah reći kako su to oboženi i produhovljeni ljudi, ali mi znamo da su oni ipak i prije svega ljudi, ama baš svi, te da kao takvi imaju promjenjiva raspoloženja, da vremenom mijenjaju stavove i mišljenja o jednoj te istoj stvari. Ma koliko da su dobronamjerni, ispovjednici imaju i glavobolje i zubobolje i mogu biti umorni i iscrpljeni, što se u krajnjoj liniji odražava i na njihovo postupanje s onima koje ispovijedaju. Zato je uvijek važan kontekst kao i to kome se ispovijedamo, a najprirodniji kontekst moguće je ostvariti u liturgijskoj zajednici u koju redovno odlazimo i sa ljudima koji poznaju i nas i okolnosti u kojima živimo, odnosno s nekim ko se može pripremiti da u odgovarajućim uslovima primi našu ispovijest.

Još jedan aspekt problematike o kojoj je riječ – a na koji želim skrenuti pažnju – svakako je i činjenica da naši „pobožni“ ljudi, na primjer, često ponavljaju da su grešni, vjerujući da time iskupljuju svoje grijehove. A, u stvari, oni bi trebalo najprije da se okrenu ka onima kojima su sagriješili, prema Bogu i čovjeku, i da tako razriješe stvar sa njima umjesto što ljude oko sebe opterećuju deklartivnim izjavama o svom sagrešenju. Da pomenuto postupanje nije u duhu Hristovog učenja, potvrđuje i jevanđelska riječ iz koje vidimo da nas upravo On poučava da se pomirimo sa svojim bližnjim: „Ako, dakle, prineseš dar svoj žrtveniku i onde se sjetiš da brat tvoj ima nešto protiv tebe, ostavi onde dar svoj pred žrtvenikom i idi te se najpre pomiri sa bratom svojim, pa onda dođi i prinesi dar svoj (Mt 5, 23–24)“.

Zapažam takođe i to da smo došli do situacije u kojoj se traga za savršenim duhovnikom, maltene mađioničarem, te za savršenim metodama ispovijedanja. Međutim, suštinski problem je u tome što se zaboravlja da duhovnik ne liječi, baš kao što se zaboravlja i to da je Hristos taj koji liječi. A gdje je to Hristos, može nas neko upitati, kao što nas može upitati i to kako Hristos liječi i gdje On to liječi? U takvoj situaciji važno je da podsjetimo onoga ko nam postavi ovakva pitanja na priču o milostivom Samrjaninu, koja je u kontekstu problema o kome govorimo veoma važna. Hristos, kako nas uči ova jevanđelska priča, podiže bolesnika, previja mu rane, a potom ga odnosi u gostionicu i tamo ga ostavlja unaprijed plativši troškove njegovog boravka (Lk 10, 25–37). Ako gostionicu iz ove priče protumačimo i shvatimo kao Crkvu, onda nam postaje jasno da je cilj bolesnoga uvesti, unijeti u Crkvu, gdje će se on dalje postupno oporavljati. Tim svojim postupkom Hristos nam zapravo pokazuje kako bi čak i onoga koga uvedemo u Crkvu trebalo da ostavimo slobodnim od sebe.

Premda se izlječenje ne može zbiti odmah, odnosno u samom času ispovijesti, nesumnjivo je da ono započinje ulaskom oboljelog u zajednicu Crkve – a ispovijest bi bila upravo to, povratak, odnosno ulazak oboljelog u zajednicu Crkve – budući da on upravo tim činom stupa na put ozdravljenja i spasenja. Da li nam u takvim okolnostima duševnici uopšte mogu pomoći, kada vidimo da oni nerijetko insistiraju upravo na vezivanju za sebe, to jest na individualizmu i „izlječenju“ izvan zajednice (koju verbalno uvažavaju, ali svojim postupanjem je čine izlišnom) a ne na radosnom životu u slobodnoj zajednici, koja nas, ruku pod ruku s drugim hrišćanima, vodi ka Carstvu Hristovom koje se s mukom stiče? Odgovor na ovo pitanje se – ukoliko imamo u vidu sve što je dosad rečeno – čini izlišnim.