(Okrugli sto na temu „Aleksa Šantić nekad i sad“, Mostar 3. septembra 2011.)
Nedavno sam, po ko zna koji put, razmišljao o Mostaru i Aleksi Šantiću. Uvijek me na ovog pjesnika podsjeti silazak niz njegov Brankovac, potom prolazak pored gimnazije koja je nosila njegovo ime, a danas nema imena. Ipak najviše me potrese kad se zagledam s desne obale rijeke na lijevu, u razvalinu nekad otmenog hotela Neretva. Naime, na terasi tog hotela jednom su se sreli Šantić i Crnjanski. O tom susretu svjedoči u jednom audio-snimku sam Crnjanski. Govoreći o Aleksi s toplinom i ljubavlju, Crnjanski između ostalog kaže: Šantić je bio visok kao bor, lep kao neki stari plemić. Bio je već star i tužan. Ali dostojanstven i gospodstven u najdubljem smislu reči. I tako sam bezbroj puta, stojeći na obalama Neretve, razmišljao o Mostaru i Šantiću. To me je nagnalo da ga čitam ponovo. Čitajući Aleksu Šantića, sve što sam ranije predosjećao i slutio samo u nagovještajima pokazalo se istinitim, ali kao što uvijek biva kad čitate ponovo, iskrsne neka nova istina. Tako sam nakon novog čitanja otkrio da je Aleksa Šantić čedan čovjek – sa svim svojim ranama, grijesima, talentima i manama. U svakoj njegovoj pjesmi kao ipostas, kao podloga, stoji nevinost. A nevinost ili čednost uvijek je praćena stidom i dubokim i istančanim osjećajem za svoj grijeh i za nevolju drugoga, za tuđe i sopstveno stradanje. Kroz čednost je Šantić mogao da osjeti i razumije grešnost; iz čednosti je izviralo i saosjećanje sa svakim koga je i najmanje povrijedio, ali i za svakog drugog poniženog i potištenog. Njegov pogled prema Bogu i prema drugom čovjeku bio je „luč sjajni“, a njegova molitva za sebe i druge bila je vapaj za kap milosti. Krst i Golgota postali su put do „vječnih gora“ u kojima je već vidio dvore „pune ljepote“. Spoznaja da je u vjeri spas plod je iskustva – njegove rane postale su otvori kroz koje je navirala milost Božija, vidajući ih i ispunjavajući cjelokupno pjesnikovo biće. Šantićev život bio je prožet vjerom i ljubavlju, i sve što je činio – činio je, kako sam kaže, „vjerujući, Bože, u ljubav i u te“.
Aleksa je neprestano bio zanesen, zaljubljen: u neku ženu, u ljude, prirodu, u narod – on je, u stvari, neprestano zaljubljen u Hrista. On ne bi mogao živjeti ni časa kao ravnodušan čovjek – u stanju ravnodušnosti bi se rastočio, rasplinuo poput pramenova mjesečine koja se često javlja u njegovim pjesmama. Zato noću, kada ostane sam, pjeva o svemu i svima koje voli, bez kojih ne živi ni trenutka. Šantićeva noćna bdjenja su izraz bola što ih nema, što nisu tu – zajedno sa njim, u njegovoj sobi-krletki – svi ljudi koje voli. On nije ograničen ili blokiran vremenom, prostorom, ambicijom, bogatstvom, slavom – on je „zatočen“ ljubavlju iz koje proročki bolno vapije: „ostajte ovdje“ i govori o „suncu tuđeg neba“, o stisku bratske ruke, o svetoj krvi, o imenu i jeziku, kao o nečemu živom, ličnom. Čudi se svima koji to ne osjećaju i nemaju taj doživljaj i odgovornost zbog kojih je on ostao tužni pjesnik velikog srca, koga su zluradi nepravedno prozvali provincijalcem. Volio je svoj grad prije svega jer je bio mjesto sjećanja na ljubav, djetinjstvo, mladost: svaki kamen i kutak podsjećali su ga na voljene. I zato nije mogao da ode, niti da „proda očevu kuću“. Nije ni slutio da će jednog dana, uz Stari most, postati najupečatljiviji simbol grada u kojem je, osim nekoliko kraćih odsustvovanja, proveo cijeli svoj život – od rođenja do smrti.
O ranama Alekse Šantića bi se moglo govoriti mnogo i dugo – one su rasute i vidljive gotovo u svim njegovim stihovima. Slično najvećim duhovima hrišćanske vjere, stradao je jer je kao ranjena ptica htio nebu, a olovni dani i kobni vjetrovi vukli su ga nadolje. Taj put, put Bogočovjeka, podrazumijevao je stradanje i posrtanja, ali idući njime rane postaju „ko kandila sjajna, kao purpur zore“ , koja „svijetle i gore“, dok on i dalje s vjerom hodi. Odavno sviknut na pakost ljudsku, koja ga je teško ranjavala, on ne staje, ne pada, ne predaje se – ide raspeću i pred raspećem govori: „Hoću da ljubim i trpim i stradam u svojoj vjeri“, svjestan da ga ništa ne može iscijeliti do kap Božije svjetlosti-blagodati. Hristos je za njega i put i cilj: on vjeruje u smisao Njegove žrtve. Idući Njemu i vjerujući u Njega, postaje spreman da sve pute svoje krvlju prelije, a njegova čežnja je usmjerena ka tome da ne padne pod krstom. On žuri da zagrli Hrista i da mu šapne svoj molitveni vapaj: „Uskrsli brate, potištenih ljudi“ – kako bi nestale sve magle, aveti i sjenke smorenog bjegunca. Šantić kod Hrista, kao kod prijatelja, traži spokoja, sreće i sunca; dolazi mu sa nemirom srca i bolom u grudima. Sit dosadnih ljudi i prazne vreve, predaje se Bogu; traži Njegovo toplo krilo, a kao zalog, prinos i otvorenost srca pokazuje svoje rane i moli da preko njih stupi tiho. Zato se u njegovoj poeziji nebo bliže zemlji svija – da Gospod hodi preko mirnih strana i bude ljekar i nositelj pjesnikovih i tuđih rana. Aleksa se smrti suprotstavlja ljepotom – ljepotom Boga čija riječ je blaga, ali silna kao rijeka, ponosita, carska, sveta riječ čovjeka što stupa Golgoti.
Čitav Šantićev život bio je raspeće između ružnog i lijepog, između laži i istine, života i smrti. Potresna je ispovijest koja je stala u samo jedan stih – „željan sam lica bez laži i maske, željan sam polja dubrava i luga“. I pjesma mu je bila utjeha, ljekarija od bola i dodir ljepote – „trunak raja kojim bolnik sred očaja blaži, guši teški jad“. Okrenutost i stremljenje ka Hristu sve njegove zanesenosti su usmjeravali i preobražavali, zacjeljujući boli, ali i čineći ga iskusnim, mudrim i plementim čovjekom koji umije da cijeni trud težaka, znoj kovača, djelo žetalaca. U tolikoj mjeri plemenitog da svakog vidi većim i boljim od sebe, čak i komšiju bačvara koji mnogo lupa.
Kao običan čitalac kao da sam mogao na trenutak dotaći njegove rane. Tada sam shvatio da je Šantić u svakom živom čovjeku vidio bolnika i pjesnika. Iako često i sam potišten i skrhan, ostajao je uvijek na putu Bogočovjeka i postao pjesnik stradalnika kojima je vraćao vjeru i zajedno sa njima stajao kao ranjen, ali uspravan bor na molitvi pred raspetim i vaskrslim Bogom-bratom, Hristom Bogom potištenih.