Nedavno sam u blizini Augsburga sreo jednog divnog čovjeka iz Srbije, ljekara u klinici nadomak ovog drevnog njemačkog grada, gdje sam kao i mnogi drugi došao da se testiram na korona virus. Bio sam obradovan kad sam vidio koliko ga ljudi koje smo sreli poštuju i kako ga svi rado i s uvažavanjem pozdravljaju. Nakon testiranja, koje je trajalo kratko, porazgovarali smo, onako pod maskama, još koji minut ispred klinike. Tu je, kaže, već sedam godina sa suprugom i dvoje djece, završava supspecijalizaciju i svi su se dobro snašli. A onda je, nakon kratke pauze, dodao da ipak čeznu za otadžbinom i da im je povremeno jako teško. Za mene je tokom dva uzastopna dana to bio sedmi sličan susret (inače, o brojnosti naših ljekara i inžinjera u Njemačkoj nije potrebno posebno govoriti). Prilikom našeg razgovora iznova me je začudila činjenica da i on kao i svi naši ljudi koji su se obreli u Njemačkoj govori ono što sam toliko puta dosad čuo – da nije došao u Njemačku samo zbog sticanja materijalnih dobara, nego da ga je u prvom redu na to nagnala činjenica što je od njega u domovini zahtijevano da bude član neke partije kako bi mogao da se zaposli, ili što bi – ako bi i došao do posla – njegov rad bio potcijenjen i nedovoljno plaćen, a napredovanje onemogućeno ili pak svedeno na minimum. Budući da nije želio da živi i radi u takvom okruženju, sada – kao i stotine drugih naših ljekara – liječi oboljele u Njemačkoj, napreduje u struci, ali često osjeća snažnu nostalgiju za domovinom i bližnjima. Svakako da su nabrojane okolnosti bile povod za odlazak znatnog broja mladih ljudi s naših prostora (pa čak i onih u srednjoj životnoj dobi), ali ne treba smentunti s uma ni to da mnogi odlaze ne stoga što su loše plaćeni (jer, recimo, pojedini inžinjeri imaju pristojne plate), već zbog urušavanja sistema – zdravstvenog, socijalnog, penzionog, obrazovnog, a čije će se posljedice u punom intenzitetu osjetiti tek u decenijama koje su pred nama.
Kada sam uveče stigao kući, podstaknut pomenutim susretom, vratio sam se knjizi Noama Čomskog, O anarhizmu. U poglavlju koje nosi naslov „Slobodan stvaralčki rad“ autor citira Vilhema fon Humbolta, koji kaže: „Ako zanatlija pravi prelijepu stvar na spoljašnu komandu, mi se možemo diviti tome što on radi ali ćemo prezirati to što on jeste – oruđe u rukama drugih. Ako zanatlija stvara iz svojih sopstvenih interesovanja, inicijative, posvećenosti i istraživanja, mi ćemo se diviti tome što on jeste.“ Ova misao me je potresla, kako zbog jednostavne istinitosti koju u sebi nosi, tako i zbog osjećaja da je u njoj sadržan i odgovor na pitanje koje me muči u vezi s tolikim brojem naših ljekara, inžinjera i radnika svih profila koji su se nastanili u Njemačkoj. Oni, naime, u svojoj domovini najčešće nisu imali prilike da dođu do zaposlenja (osim ako ne pristanu na to da se zaposle „preko“ neke partije), a ako su čak i imali posao, radno okruženje i odnos nadređenih bio je takav da njihova kreativnost i posvećenost, o čemu upravo i govori Čomski, nisu mogle doći do izražaja.
Dva dana nakon tog susreta bila je prepuna crkva na nedjeljnom bogosluženju. Najviše je bilo mladih, ali korona je opet bila tu i nisam imao vremena ni mogućnosti da sa njima razgovaram, iako sam toliko želio da ih opet priupitam zašto su došli u Njemačku, iznova provjeravajući da li su njihovi odgovori slični. Neki ljudi su mi prišli da mi ispričaju kako su bili u Trebinju, da je to mnogo lijep gradić, te da će se, kad odu u penziju, možda baš tamo skrasiti. Pitam ih zašto to ne učine sada, dok su još u snazi? Odmahuju glavom stavljajući mi do znanja da još nije došlo vrijeme za to, jer se ništa od onoga zbog čega su se s prostora Balkana otisnuli u Njemačku nije promijenilo. Iskoristio sam priliku da im povodom njihove reakcije na moje pitanje kažem da svaki čovjek koji smatra i osjeća da su ugoženi njegovo ljudsko dostojanstvo, egzistencija i rad ima apsolutno pravo da svoju materijalnu sigurnost, a prije svega duševni mir potraži na drugom mjestu, ma šta okolina mislila o njegovom napuštanju domovine. Ali i da isto tako treba – iz te nove perspektive i s tako stečenim mirom i materijalnom sigurnošću – da bude ruka podrške i pomoći svojima u domovini kako bi se društvena i ekonomska stvarnost i tamo počela preobražavati nabolje. Poželjeh da im kažem i to da smo svi mi koji smo tu, u inostranstvu, poput nekih putnika koji tragaju za svojom slobodom, za ljudskim dostojanstvom u svakom smislu, kao negdašnji tražitelji zlata, ali ipak prećutah.
Rastadoh se sa svojim sagovornicima, a u mislima se prisjetih jednog iskustva koje sam ovog ljeta doživio u Trebinju, dok sam ručao s prijateljem u gotovo praznom restoranu. Ručak je koštao 65 KM, to jest 32,5 evra. Obuzeo me je osjećaj mučnine pri pomisli koliko bi takav ručak koštao u sada već mom Diseldorfu – najmanje sedam puta više, ali bi i konobar bio plaćen najmanje toliko puta više. Dok sam s tugom pogledivao ka konobaru, mislio sam o kuvarima, proizvođaču mesa, o vlasnicima – ko će tu zaraditi bilo šta, osim ako ne obezvrijedi i zloupotrijebi tuđi rad? Da li je onda odista istina da je u Njemačkoj, u kojoj je rad svojevremeno, tokom Drugog svjetskog rata, recimo, bio obogotvoravan na najgrublji način, sada pronađena formula koja je prihvatljiva i koja štiti ljudsko dostojanstvo i omogućava svakom pojedincu da ispolji svoj maksimum u poslu kojim se bavi?
Bilo kako bilo, uvjeren sam da je pri obavljanju svakog posla neophodna projava i očuvanje dostojanstva uposlenika kako bi taj rad uspio. Ako neko radi u nehumanim uslovima, možda će posao nekako i napredovati, ali će radnik propadati, kako otprilike kaže Aleksis Tokvil, poznati francuski politički teoretičar i istoričar. Ako je ova tvrdnja istinita, a usuđujem se reći da jeste, onda je jasno zašto ljudi bježe iz svojih domovina (i pritom nemam u vidu samo balkanske zemlje). Oni, zapravo, bježe od ponižavajućuih uslova rada, od onih koji ne poštuju i ne uvažavaju njihov trud, ali – naravno – bježe i od nemogućnosti da se ostvare kroz rad, jer čovjek se ne izražava samo kao homo sapiens nego i kao homo artifex, kao stvaralac i umjetnik u najširem značenju pomenutih riječi. Tim bijegom svaki pojedinac dobija šansu da i sâm bude stvaralac, kreator i kovač svog napretka i da kroz sâm čin rada iskusi radost i zadovoljstvo.
Htio bih da napomenem i to da ipak nisam toliko naivan da bih pomislio da je negdje u svijetu postignut idealan odnos između nadređenih i podređenih, a to je odnos uzajamnog uvažavanja i rada u slobodi. To bi bila „vlast“ koja zapovijeda, a ne zarobljava, i sloboda koja djela u pravcu uzajamnog dobra. U svakom slučaju, evidentno je da u naše vrijeme ljudi bježe u zemlje gdje će makar koliko-toliko biti pošteno nagrađeni za svoj rad i gdje neće biti prinuđeni da rade ono što ne žele i što bi im oduzelo dostojanstvo, ali i gdje neće morati da strepe za stabilnost državnog sistema. Svakako da je u svemu tome interesantna i ravnodušnost nadređenih u zemljama iz kojih ljudi masovno odlaze, a koji kao da se raduju odlasku svih onih koji im daju razumne i nikad prihvaćene kritike. I ne treba odbaciti kao nezdravorazumsku ni sumnju da i u zapadnim državama neki drugi nadređeni trljaju ruke, jer im pristiže radna snaga koja odlaskom prouzrokovanim težnjom ka poretku u društvu već pokazuje da će veoma lako da funkcioniše u uređenom sistemu. Otuda možda i sa ove druge strane, ka kojoj hrle naši sunarodnici, zatvaranje očiju pred nekim očiglednim nepravdama i problemima koji se odvijaju na balkanskom tlu. Ipak, ni Zapad ne bi smio da žmiri pred činjenicom da imigracije koje se upravo dešavaju i koje očigledno neće uskoro prestati u budućnosti mogu da naštete podjednako svima, jer preduslov dobrog života jeste ne samo to da stabilnost vlada u sopstvenoj državi nego i u susjednoj, kao i u čitavom regionu. Riječju, da bi Zapadu bilo dobro ravnotežna tačka u kojoj se nalaze društva treba da bude dovoljno stabilna kako bi mogla da izdrži razna iskušenja pa, između ostalog, i potrese kakve donose neočekivane pojave – poput pandemije korona virusa.
Nedeljnik NIN, 10. decembar 2020.