PREKO PRAGA, RIJEČI

Vozovi

Vozove sam zavolio još u najranijem djetinjstvu. Moj otac je bio željezničar, pa su se njegova ljubav i interesovanje za vozove prenijeli i na mene. Najprije sam ih, kao sasvim mali, posmatrao kako, noseći rudu, prolaze pored kuće moje tetke Stane. Često su to bile velike kompozicije, pogotovo za oko jednog djeteta. Dugački voz koji je prevozio rudu zvao se ”specijalac”. Izgledao je moćno kada bi protutnjao kroz planinu, oglašavajući se povremeno prepoznatljivom sirenom. Za razliku od divljenja prema električnom vozu, parnu mašinu svi su gledali pomalo podsmješljivo, iako niko nije mogao poreći da je i ona voz. Naš rudarski gradić bio je pravo utočište za jednu takvu staru gospođu. Vareš je, čini mi se, bio posljednje mjesto na svijetu na kojem je još uvijek funkcionisala parna mašina.

Ne sjećam se kada sam prvi put ušao u voz. Sve su prilike da je to bilo još u uzrastu kada nisam bio svjestan sebe. Moj otac, koji se razbolio kada mi je bilo tri godine, često je boravio na Koševu, u sarajevskoj bolnici, pa sam s majkom i bratom putovao vozom njemu u posjete. Imali smo i popust, takozvanu režijsku kartu, jer su i moj otac, i otac mog oca, đed Ljubo, bili željezničari. Vjerovatno bih zbog toga uvijek, kada sretnem željezničara, osjetio prema njemu neku prisnu, rođačku naklonost, iako nisam znao ni ko je, ni odakle je. Štaviše, pri takvim susretima u meni se uvijek javljala naivna dječija pomisao: mora da je i on poznavao moga oca!

Moj prvi susret sa vozom dogodio se, dakle, još u vrijeme kada nisam bio svjestan onoga što se zbiva oko mene. Majka mi je, kada sam odrastao, pričala kako me je neki gospodin, sjedeći u vozu preko puta mene, još kao četvorogodišnjaka upitao da li znam da čitam.Odgovorio sam da znam iako sam zapravo znao tek poneko slovo. Pošto je posumnjao u moj odgovor, vremešni gospodin me je, kako mi je majka prepričavala, zamolio da mu pročitam natpis ispod prozora, a ja sam kao iz topa ispalio: „Ne naginji se kroz prozor jer ćeš ispasti!“ Svi su se smijali, pogotovo majka koja bi često tokom putovanja čitala rečenicu napisanu ispod prozora objašnjavajući mi njeno značenje. Kasnije sam ovo upozorenje naučio i na njemačkom jeziku. Kao da i sada jasno vidim malu metalnu pločicu i na njoj crnim slovima ugravirane riječi: Lehnen Sie sich nicht aus dem Fenster.

Vozovi su tako s vremenom postali moj životni prostor. Sigurno da ima onih koji su putovali mnogo češće, međutim, za mene je svako putovanje vozom bilo neponovljivi događaj. Pamtim i velike i male vozove, lokalne i međunarodne: od Vareša do Podlugova, od Sarajeva do Beograda, kao i one od Moskve do Petrograda, i od Brisela do Amsterdama. Putovao sam svim klasama i raznim vozovima, od parne mašine do najmodernijih, brzih vozova; uvijek s osjećajem prijatnosti koju je rađala neizvjesnost što je ta putovanja pratila.

Da sam pisao o svojim putovanjima, do sada bi cijeli jedan voz, s mnogo vagona, bio potreban da u njega smjestim sve zabilješke o onome što sam vidio i čuo u kupeima i na usputnim stanicama. Pisao bih, na primjer, o predjelima koje sam posmatrao kroz zamagljene prozore, o skrivenom smijehu pri susretu sa pijanim putnicima, o tome kako sam plakao gledajući zalazak sunca dok voz juri kroz ravnicu, ili o licima ljudi kojima nisam znao čak ni ime, mada im likove i danas pamtim. Pisao bih i o onima sa kojima sam nenadano postajao blizak, da bi mi po izlasku iz voza ostajali samo u blijedom sjećanju, poput nekih ličnosti iz snova; pisao bih i o snovima i buđenjima u vozu, o promašivanju stanica, o pritajenoj, ali uvijek prisutnoj svijesti o tome da me na kraju svakog putovanja, ma kuda moj voz putovao, neko ili nešto očekuje. Što više mislim o tome, sve sam sigurniji da putovanja vozom mogu voljeti samo oni  koji vole neizvjesnost tijesno povezanu sa putovanjima; neizvjesnost koja sve nas što putujemo zbližava i čini da postanemo prisni, makar samo do sljedeće stanice.

Vozovi su u to vrijeme često stajali satima, čekajući da se mimoiđu sa drugim vozovima. A onda bi, tik pored našeg, protutnjao drugi voz, sa nekim drugim putnicima. Iako se to zbivalo munjevitom brzinom, i jedva da sam uspijevao da razaznam obrise tuđih lica, nisam se mogao oteti utisku da su taj voz i ljudi u njemu zapravo neki drugi „mi“ – sa istim licima i istim životima; mi koji smo na trenutak uplovili u ovu našu iz neke druge, tuđe realnosti.

Meni su u vozu često postavljali pitanja, naročito kada bi čuli da učim bogosloviju. Od toga „ko je Bog“, „gdje je Bog“, „zašto dopušta ratove“, pa sve do pitanja „zašto ovaj voz tako dugo stoji ovdje?“ Nikada se zbog toga nisam mnogo uzbuđivao. Istinu govoreći, ma kako različite stavove imali, ni moji sagovornici ni ja nismo imali kud. Bili smo zatočenici jednog trenutka u vremenu i prostoru, koji smo morali dijeliti bez obzira na svoje stavove. Nerijetko bismo u međuvremenu postajali prijateljski nastrojeni jedni prema drugima, dijeleći posljednji komadić hljeba ili piće.

Kondukteri su tek bili priča za sebe. Svi oni su bili dobri psiholozi. Odlično su poznavali i ljude i život. Kada bih u kupeu, pogotovo onda kada u njemu nije bilo putnika, otvorio knjigu i počeo da čitam, jedan stari kondukter bi me uvijek sa smiješkom upozoravao: „Mali, ni glup nije lako biti, a kamoli pametan. Čuvaj se!“

Svako putovanje vozom se pretvaralo u dragocjeno iskustvo. Oni mudriji znali su: šta god da se dogodi – nema se kud; trpi dok voz ne stigne do cilja, a poslije nastaje druga stvarnost. Tako sam vrlo rano shvatio da je putovanje vozom umnogome nalik na realan život: svi smo na istom putu, ma kako različiti bili, i zato je valjalo trpjeti. Ta svijest putnike zbližava doprinoseći međusobnom razumijevanju. Zato je voz u mojim očima dobijao gotovo ontološku moć. Postajao je nalik velikom, pokretnom domu. Njime putuju i oni koji se predstavljaju lažno: tu su i kradljivci, i lažljivci, i zavidljivci. Ali kako putovanje odmiče, sve se lagano razotkriva: svaki karakter dobija svoje pravo ime; sve maske nezadrživo padaju. Tako voz postaje jedan realan životni prostor, sa svim elementima stvarnosti.

Realnost koja u vozu vlada ponekad je surova, ponekad smiješna ili radosna, ponekad zbunjujuća. Voz može biti putujući logor, veseli karavan ili brod na šinama. Za mene su vozovi oduvijek bili naselja puna života smislena samo onda kada u njima ima ljudi. Svakoga ko bar na kratko uplovi u njihov svijet, vozovi nadahnjuju neobičnim iskustvima i nezaboravnim susretima. Valjda je zato jednom rečeno da gdje nema vozova – nema ni života. Život je jedno neprekidno putovanje do stanice koja će nas najviše obradovati, do apsolutne sreće, do mjesta na kojem nema tuge i bola, do mjesta susreta sa Onim koji jeste i koji čini da i mi jesmo. Svaka prolazna radost je samo prolazna, usputna stanica. Zato su nam potrebni vozovi. I putovanja. Oni nam otkrivaju istinu o prolaznosti i snagu čežnje za Neprolaznim.