03.09.2016.
Tribinu je zamislio i četvero tumača svetoga slova okupio leksikograf Vlaho Bogišić. Njegova je ideja i izvedba, a sve drugo, zapravo, pripada svijetu i njegovim krajnostima, koje se prostiru od civilizacije do paranoje, i natrag.
Sveta je knjiga šlagvort za civilizaciju. Ili kao što fundamentalisti vole reći: kršćanstvo (ili islam) je u temelju Europe (ili Turske). Sveta knjiga je istovremeno šlagvort za paranoju. Gotovo svi tirani našega svijeta, od Izabele, kraljice Kastilje i Leona, koja je židove i muslimane protjerala iz svoga katoličkog kraljevstva, do Abu Bakra al Bagdadija, kalifa Islamske države, koji na svome teritoriju ubija, pretvara u roblje ili, u najboljem slučaju, prevjerava sve koji nisu njegova vjerozakona, za svjedoka i potvrdu ispravnosti svojih postupaka uzimali su svetu knjigu. Tek su se u dvadesetom stoljeću pojavili tirani ateističkih svjetonazora, Staljin i Pol Pot, koji su šlagvort za svoje postupke tražili mimo svetih knjiga. Hitler, pak, koji je zamišljao obnovu i domaštavanje nekakve hibridne pangermanske religije, bio je po vlastitoj duhovnoj inspiraciji paganin, ali jedan od prvih i najvažnijih njegovih poteza u osvajanju apsolutne vlasti bio je – sklapanje konkordata s Vatikanom. Retorika njegova režima je, kako se primicao poraz, sve više poprimala kršćanska obilježja, kao što su i neke od zemalja nacističkih saveznica bile svojevrsne teokratske diktature. Hitler je vojno i diplomatski potpomogao pobjedu Francisca Franca i njegove falange, te uspostavu katoličke države u Španjolskoj. U Slovačkoj mu je monsinjor Josef Tiso, katolički prelat, bio predsjednik države. (U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koja bi vam, možda, prva na um pala, stvar i nije bila tako jednostavna. Ustaški pokret bio je po svojoj naravi i ideološkoj potki izraženo antiklerikalan. Pa kada bi se pojedini svećenici i biskupi srodili s režimom, bila bi to, u pravilu, posljedica njihova približavanja ustašama, a ne ustaškog približavanja Crkvi. Razlika postoji i nije nebitna.)
Nova knjiga
Osim što je šlagvort za političku paranoju, sveta je knjiga šlagvort i za bezbrojne privatne, osobne i intimne paranoje. Bilo intelektualne, bilo kliničke. Ludnice su pune proroka, vrhovnih svećenika i pravovjernika. Narativ ludila prečesto je zasnovan na narativima svete knjige.
Ali da se vratimo na sam početak: sveta je knjiga šlagvort za civilizaciju. I svako radikalno ili revolucionarno nastojanje da se ta činjenica ospori ili preokrene završava loše. S erom prosvjetiteljstva, koja je svoj revolucionarni vrhunac doživjela revolucijom iz 1789, usporedo su se počele razvijati dvije civilizacijske linije. Ona koja se aktivno nastavljala na svetu knjigu, i ona koja je, uzdižući na najviši pijedestal znanje i slobodu čovjekove volje, zamislila novu knjigu, na kojoj će slijedom racionalnih saznanja, povijesnih iskustava i znanstvenih otkrića, biti temeljena budućnost čovječanstva. Nije bilo zamišljeno da enciklopedija zamijeni svetu knjigu, ali jest, bilo je predviđeno da se društvena zajednica orijentira prema njoj. Ako je zemlja, kao što u enciklopediji piše, doista okrugla, a jest okrugla, onda je nevažno vjeruje li netko da je zemlja okrugla ili vjeruje da je ravna ploča.
Ali u tih dvjestotinjak godina sekularne Europe, zasnovane na ideji o slobodi, bratstvu i jednakosti, na enciklopediji i na pravu svakoga čovjeka da vjeruje ili ne vjeruje, dogodilo se koješta što je ukazalo na nesavršenost enciklopedije. To ne znači da se treba vratiti svetoj knjizi, kao što smatraju fundamentalisti, niti da, suprotno vlastitim očima, valja opet vjerovati da je zemlja ravna ploča, da se ljudi nisu spustili na Mjesec i da se od masturbacije suši kralježnica – u što su sve vjerovale zajednice bez enciklopedije, bez obzira na to što u svetoj knjizi ne piše ništa o masturbaciji i astronautima – nego znači da sveta knjiga i enciklopedija nisu ni konkurentske, ni ravnopravno važeće knjige, nego knjige koje svjedoče o različitim razinama privatne, društvene i civilizacijske zbilje.
U srijedu 7. rujna, u velikoj dvorani Kina Europa, u devet sati navečer bit će, u okviru Festivala svjetske književnosti, održana tribina “Svete knjige, sveti trag”, na kojoj će se, pod moderiranjem Vlaha Bogišića, govoriti o svetoj knjizi. To samo po sebi i ne bi bila vijest – osim, možda, da o tome na istom festivalu besjedi Jorge Luis Borges, a da mu pitanja postavlja Inoslav Bešker – ali izabrani su gosti koji, možda, svojim višeglasjem i iznenađujućim castom mogu nadomjestiti Borgesa. Jedan pravoslavni vladika, jedan tumač Kurana, jedan dominikanac i jedna izraelska povjesničarka. Kvartet kao iz snova: četvero ljudi s jednako snažnim potencijalom književnih likova, a istovremeno i stvaratelja.
Sjena traume
Fania Oz-Salzberger rođena je 1960. u kibucu Hulda, kao pripadnica one generacije koja nije imala drugu ni prethodnu domovinu osim izraelske, i koja je odrastala u sjeni velike i strašne traume Holokausta, političke segregacije i nastojanja da se nanovo posveti sveta zemlja. Fania Oz-Salzberger prošla je dril uobičajen za odrastanje u permanentnom ratu, služila je kao časnica u izraelskoj armiji, studirala povijest i filozofiju, doktorirala na Oxfordu, pod mentorstvom Izajije Berlina… Profesorica je na Pravnom fakultetu u Haifi, gostujući predavač u Princetonu, vrlo aktivna publicistica u najvažnijim europskim i američkim novinama i časopisima. Višestruko je angažirana mirovna aktivistica. Sa svojim ocem Amosom Ozom, koji je jedan od najvećih romanopisaca današnjice, napisala je knjigu “Židovi i riječi” (hrvatski prijevod objavljen je lani, kod Frakture). Možda i nismo zaludu spominjali Borgesa: u ovoj očaravajućoj knjizi kćerka i otac Oz kreću se iz sadašnjosti u daleku i u mitsku prošlost, odmah zatim natrag, pa opet tamo, sve u pola riječi i rečenice, razlažu, pripovijedaju i analiziraju što su Židovima – a još prije i židovima – značile riječi, i kako su od njih, od riječi, gradili svoj identitet. Neobična, izazovna i pomalo opijajuća knjiga, u kojoj dvoje pisaca ni jednom riječju ni rečenicom ne pretendiraju na to da pišu fikciju, da fabuliraju i izmišljaju – upravo suprotno, oboje su, u određenom smislu, zakleti na istinu i na zauzdavanje mašte – a njihov tekst svejedno zazvuči kao Borgesova kratka priča.
Knjiga “Židovi i riječi”, a onda i osoba Fanie Oz-Salzberger, mnogostruko su važni za ovu temu. Izrael je pupak Europe, Jeruzalem je rodno mjesto abrahamskih religija, gdje su se rađali naši bogovi i anđeli i sve naše mržnje, a u posljednjih sedamdesetak godina, u vremenu u kojemu se začeo i život ove autorice, Izrael je sa svojim svetim zemljama i svetim tlima prostor na kojemu se sučeljavaju, sukobljavaju se i sužive suprotstavljena načela legende, fikcije i svete priče, i materijalnog svijeta, načela svete knjige i enciklopedije, duha i tijela… Uza sve ostalo, knjiga kćeri i oca Oz svojevrsni je pledoaje protiv zloupotrebe mašte i legende, a onda, i prije svega, protiv trivijalizacije svete knjige i trivijalizacije riječi.
Frano Prcela, bijeli fratar, rodio se u Sinju 1966. U Zagrebu je završio klasičnu gimnaziju i započeo studije teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Diplomirao je u Bonnu, i u Njemačkoj zasnovao karijeru – ako je primjereno monaštvo i pastoralni rad nazivati karijerom – baveći se teologijom, a pomalo i religiologijom i uređivanjem časopisa. U neka doba se, kako se ukorjenjivao u njemačkoj sredini, u njemu javio identitetski problem karakterističan za intelektualce i pisce, ali, na samo malo drukčiji način, i za obične gastarbajtere, radnike na građevini i noćne čuvare. Nije postao Nijemac, a u značajnoj mjeri je prestao biti – Hrvat. Ili je prestao unutar sebe pratiti sve hrvatske transformacije, i više nije bio Hrvat kakvi su današnji Hrvati. To ga je, međutim, dodatno usmjerilo na bavljenja pitanjima specifičnoga i lokalnog, hrvatskog karaktera. Kako to već biva, možda je o lokalnom identitetu naspram onoga univerzalnog počeo više misliti nego što bi mislio da se drukčije potrefilo i da je ostao u Hrvatskoj.
Godinama već, o svom trošku, kao osamljeni entuzijast Frano Prcela organizira Pepelnicu umjetnika, jednokratni duhovno-intelektualni forum, na koji pozove teologa, umjetnika, pisca, novinara, da izlažu i razgovaraju na temu stvaralaštva. Prvih bi godina, dok je Klovićevim dvorima ravnala Vesna Kusin, tamo isprosio prostor i suorganizaciju. Kada se s promjenom političke vlasti promijenila uprava, pa nova ravnateljica i njezini suradnici nisu imali pojma ni tko je Prcela, ni što tu traži, Pepelnica umjetnika je nakratko završila na ulici. Udomljena je zatim u Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje je samo nastavljeno ono što je prije započeto, u jednogodišnjem ritmu, u vremenu Pepelnice, u neka gluha godišnja doba, mimo zanimanja medija i mimo ikakve institucionalne podrške i javnog spektakla. Nasuprot raskoši riječi i legende stoji Prcelin asketizam. Ali je načelo, zapravo, isto.
Zadnje od zadnjih sela
Enes Karić rođen je 1958. na obroncima Vlašića, u zadnjem od zadnjih sela, zvanom Višnjevo, tamo iza Gluhe Bukovice, koja se u lokalnim bosanskim uzrečicama i anegdotama smatra krajem svijeta. O tom je kraju prije nekoliko mjeseci objavio sjajan, pametan i duhovit, i savršeno nezamijećen roman, “Boje višnje”. Ali Karić je romanopiscem postao nakon što se već odavno formirao kao islamski teolog, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Stručnjak je za tefsir (tumačenje Kurana), i prevoditelj muslimanske svete knjige. O tačnosti i preciznosti njegova prijevoda Kurana ovaj čitatelj, naravno, nije kompetentan govoriti, ali u literarnom i pjesničkom smislu Karićev prijevod je bez premca. Kao i svaki uspio prijevod – prijevod koji je sam po sebi i umjetničko djelo – i ovaj je u slavu onoga što je prevođeno, ali i samoga jezika na koji je prevođeno.
Enes Karić djelovao je kao imam – dakle kao djelatni islamski svećenik – bio je kandidat za reis ul ulemu, ali je izgubio na izborima protiv Mustafe Cerića, dugogodišnjeg reisa koji je vjersko zvanje uspijevao pretočiti u ozbiljnu političku moć (nje je, istina, nestalo, ishlapila je čudom čim je Cerić prestao biti reis). Time je, možda, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini izgubila priliku da u Enesu Kariću zadobije intelektualno i duhovno superiornog vjerskog vođu, ali su islamska znanost, a pogotovu bosanska književnost, bile na silnom dobitku.
O islamu u suvremenom svijetu, o muslimanskome Bogu, o svetoj knjizi kao šlagvortu za rat i za civilizaciju, na našim jezicima, vjerojatno, nitko nije tako pozvan da govori kao što je Enes Karić. Ali ne radi se tu samo o znanju i o pozvanju, pa ni o duhovnome daru, nego i o onome što obično biva zapostavljeno i prešućeno, pa čak i ozloglašeno – o daru mašte. Činjenica da je Enes Karić veliki pisac bosanskog jezika njegovome govoru pruža posebnu vjerodostojnost. Jedno je o svetoj knjizi govoriti u vjerskome hramu, jedno je o njoj govoriti iz teološke perspektive i iz perspektive tumača, ali je nešto posve drugo govoriti – ili pisati – svijetu za koji se ne zna vjeruje li ili ne vjeruje. U prvom slučaju, u hramu, govornik se obraća vjeri u ljudima. U drugom se slučaju obraća znanju, a u trećem i najdelikatnijem obraća se prvenstveno – mašti.
Vladika Grigorije, episkop zahumsko-hercegovački, rodio se 1967. u Varešu, kao Mladen Jevrić-Durić. Godine 1977, nakon što je nekim zakonom bilo određeno da ista osoba ne može imati više imena ili više prezimena (osim u slučaju vjenčanja), porodica s tradicionalnim dvostrukim prezimenom prezvala se u Durić. Osnovnu i srednju tehničku školu pohađao je u rodnom Varešu, a onda je kao sedamnaestogodišnjak pošao u Beograd, na Bogoslovsku školu. Bogoslovski fakultet studirao je u Skopju. Zamonašio se na samom početku rata u Bosni i Hercegovini, 23. lipnja 1992. Četiri godine kasnije postaje iguman manastira Tvrdoš kod Trebinja. U Ateni pohađa postdiplomske studije. Po blagoslovu patrijarha srpskog Pavla, a na nemalo iznenađenje zainteresirane javnosti, Grigorije biva ustoličen na vladičanski tron 3. listopada 1999. Još nije imao ni pune trideset i dvije godine.
Suočen sa stadom
Grigorije dijeli bar jednu zajedničku okolnost s Faniom Oz-Salzberger: formirao se u ratu i u okolnostima međunacionalne i međuvjerske mržnje, nerazdrješivog čvora međusobnih krivnji, kada je, već i sa stanovišta svakodnevnih životnih oportuniteta koji se pokatkad ljepše zovu nacionalnim interesima, dobro i korisno biti nacionalist i šovinist. A je li to kršćanski (islamski, židovski…)? Na ovo će pitanje svi jednako odgovoriti, od mučenika za ekumenu i za dijalog do vjerskih fundamentalista i do zuba naoružanih propovjednika svetog i profanog rata, svi će reći da nije kršćanski (islamski, židovski…) mrziti drugoga, jer svi smo mi, biva, djeca Božja. Ali tko god bi se doista držao tog načela, ostajao bi sam, suočen sa svojim stadom, s narodom ili s ruljom.
Ljudi od jedne knjige
Drugu okolnost Grigorije dijeli s Enesom Karićem: sjajno vlada jezikom, briljantan je govornik i propovjednik, odličan pisac (s povremenim pjesničkim ambicijama). Na javnoj sceni nekoliko okolnih zemalja – ili slikovitije rečeno: među do jučer zaraćenim narodima – Grigorije nema premca u javnom govorenju i u retorici. Ima taj dar da ljudima govori ono što ne žele čuti, ali tako da slušatelji njegove riječi prihvate kao svoje vlastite. Ima tu snagu da stane naspram većine, da bude sam. To mu onda omogućava da nikad ne bude sam.
Ne znam kada se na jednom mjestu u Zagrebu našlo četvero tako zanimljivih ljudi i kada sam od nekoga javnog govorenja tako mnogo očekivao kao od ovog. Naravno, slušateljeva će očekivanja biti iznevjerena. Svijet se neće promijeniti, zemlja se neće sporije okretati, niti će razumijevanje među ljudima biti manje načelno, a mržnja i predrasuda manje konkretna. Ali važno je da se govori i da se sluša, pogotovu u okolnostima koje nisu ni prigodne ni ceremonijalne. Naime, nakon svih velikih krvoprolića, nakon terorističkih napada, ratova i velikih prevrata, ali i nakon ustoličenja novih vjerskih poglavara, u velikim hramovima svijeta, pa onda i kod nas, upriličuju se ekumenske molitve, susreti različitih vjerskih službenika u džamijskim i crkvenim dvorištima. I od svega toga ostaju, uglavnom, samo slike na kojima su razlike u odeždama i mondurama, u pokrivalima za glavu i mantijama. Samo cipele su im, u pravilu, iste ili slične. Cipele su najbliže sporazumijevanju i svjetskom etosu. Sve je drugo nepremostiva razlika u kostimografiji.
A svete knjige? One su, kažu, iz zajedničkog izvora. Uvir im je, također, zajednički. Ali što s knjigama koje ljudi ne čitaju? Ili s ljudima od jedne knjige, koji su mnogo opasniji i od onih koji nijednu ne čitaju? Da bi se razumjela i prihvatila jedna knjiga, valjalo bi pročitati i mnoge druge, svjetovne i svete. To je već priča o civilizaciji. Sveta je knjiga šlagvort za civilizaciju samo dok iza nje stoje biblioteke drugih knjiga. Gdje god je jedna i jedina, sveta je knjiga šlagvort za paranoju.