RAZMIŠLjANjA

Sveti trag

(Tribina “Svete knjige, sveti trag”. Zagreb 7. septembra 2016.)

Čini mi se veoma važnim da odmah na početku naglasim da je neosporna činjenica da Bibliju pišu ljudi za ljude. Ovo govorim jer mnogi, makar u pravoslavnom svijetu, imaju potrebu da tu istinu ne izriču ako pritom ne naglase da je autor Bog koji vodi ruku pisca. Usudiću se da se na trenutak zadržim na konstataciji da su Bibliju pisali ljudi (naročito ako će nam ta konstatacija pomoći da uspješno odgovorimo na pitanje zašto je uopšte napisana Biblija). Zanima me i odgovor na pitanje šta je svrha (cilj) napora da se opišu i protumače događaji o kojima se govori u Bibliji? Zbog ograničenog vremena nalazim da je veoma važno ovom prilikom istaći da biblijski pisci nemaju namjeru da INFORMIRAJU nego da FORMIRAJU čitaoca. Dakle, njihov glavni čilj sigurno nije bila blagovremena informacija o događajima i pojavama, nego tumačenje smisla. Neosporno je i to da je osobenost date kulture i vremena u kojem tekstovi nastaju imala uticaj na same pisce, te bi nam stoga poznavanje kulture i vremena u kojem nastaje određeni spis moglo biti od pomoći za njegovo razumijevanje. Vjerujem da će naučni pristup biti od koristi prilikom izučavanja Svetog pisma, bez obzira na činjenicu što „pravi“ vjernici gaje zazor od kritičkog pristupa Bibliji. (To je donekle i razumljivo ako se ima na umu da polaze od postavke da je njen pisac sam Bog).

Za mene kao vjernika „ljudska“ strana Biblije nije sporna. Mene interesuje gdje je Bog u Bibliji? Ima li Ga, na koji način je prisutan?! Imam utisak da tim tragom mogu doći i do odgovora ima li Boga u čovjeku i gdje je? Da, ja vjerujem da je djelo Biblije protkano Božijim Duhom i da ga nosi u sebi. Imam utisak da je to ujedno i osnov moje vjere. Jer, kao što je u Bibliji, jednoj mudroj kontroverznoj knjizi, prisutan Bog, Bog koji spasava, duboko vjerujem da je On u Duhu prisutan i u ovom času među nama. U ovom času, u ovom gradu i u ovom svijetu i, što je najčudesnije, u svakome od nas. To što je prisutan u Bibliji, takvoj kakva ona jeste, jeste utjeha, jer je to dokaz da On, sljedstveno tome, može prisustvovati i u ovakvom svijetu, punom intriga, prevara, laži, licemjerstva, ubistava, borbi za prevlast itd. Jednostavnije rečeno, u svijetu punom grijeha, pa i u Crkvi punoj grešnika.

Treba naglasiti da iako je u Bibliji sve ljudsko, ona je sasvim božanska i univerzalna. Naime, Biblija pričajući o ljudima, govori o  Živom Bogu. Ona govoreći o životu istovremeno otkriva život. Šta je to što je veoma potresno u Bibliji? Naizgled ništa spektakularno: o ljudima i stvarima se govori apsolutno realistično, bez uljepšavanja stvarnosti. Na primjer, narod koji je Mojsije izveo iz ropstva i darovao mu slobodu huli i na njega i na Boga, braća su prodala Josifa, David je ubio Uriju Heteina i obljubio mu ženu. Nema laži. Jednom riječju, stvarnost je data kakva zaista jeste. Ali u istoj toj stvarnosti prisustvuje Bog – On ne odustaje od kolebljivog Mojsija, niti od kolebljivog naroda. On će pokazati da je njegovo proviđenje moćnije od bratske predaje Josifa, On će otkriti kroz Davida šta je pokajanje i kakva je i kolika Njegova milost. Patnje biblijskih ličnosti su realne ljudske patnje, bolovi, lomovi i raznolika iskušenja. Galerija izvanrednih biblijskih likova otkriva nam različitost karaktera, psiholoških profila i nadasve različitih puteva od Boga i ka Bogu: od grehopada Adamovog preko Kainovog bratoubistva, Jakovljeve upornosti i dovitljivosti, da ne govorimo o Avramovoj čuvenoj vjeri, Joninoj kolebljivosti, Davidovoj ličnosti u kojoj se otkriva epski junak i poeta (istovremeno srećnik i nesrećnik), pa sve do apostola koji su svi različiti po karakteru i često, blago rečeno, smušeni. Sve nam to okriva jedan potresno egzistencijalan bogočovječanski realizam Biblije.

Interesantno je  i uputno da su pripadnici drugih naroda u Bibliji prikazani vrlo pozitivno: Avimeleh, Urija Hetein, Ruta. Prorok Jeremija, na primjer, veliča Navuhodonosora nazivajući ga slugom Božijim. Navuhodonosor osvaja Jerusalim i odvodi Jevreje u ropstvo, ali Jeremija ne okrivljuje Navuhodonosora, jer do toga nije došlo zbog njega, nego zbog grijeha i nepravde koji je činio establišment njegovog naroda.

Osim ovog realizma Biblija je puna kritike (tačnije, samokritike). Tu su proroci kao neka vječita, ali besprijekorna opozicija koja ne posjeduje želju da dođe na vlast. Druga strana ima pravo da se čuje i ta riječ se poštuje više nego carska – pogledajte odnos Biblije prema relaciji proroka Samuila i cara Saula i odnos Natana i Davida, a tek Ilije i Ahava. Iz tih odnosa proroka i careva vidi se da Bibliju interesuje Bog i pravda, a ne prolazno carastvo i politika, osim u mjeri u kojoj se carevi gorde i uzdižu nad pukom i nad bilo kojim pojedincem u izrailjskom narodu.

Biblija naročito ne štedi sveštenike i lažne proroke. Njoj je najvažnije polje djelovanja upravo to gdje se ostvaruje kritika zajednice i pojedinca. Ona je u apsolutnoj brizi za svakog pojedinca i zajednicu. Otuda vrhunska osjetljivost za pitanje sveštenstva i proroštva. Tu nema nikakvog kompromisa. Sveštenstvo se naročito kritikuje za formalizam. Zašto?! Zato što je formalizam odlična kamuflaža kojom se prikriva nebriga za čovjeka – za zajednicu i svaku pojedinačnu ličnost. Hristos je u tom pogledu najradikalniji prorok! On prašta sve, svaku slabost i grijeh, osim licemjerja koje naziva kvascem farisejskim. Njegova kritika fariseja je univarzalna kritika religioznog vjerskog formalizma. Taj grijeh fariseja, to licemjerje je osnov svakog grijeha. Uvjeren sam da Hristos tu nastupa kao prorok. Njegov proročki glas usmjeren je na zaštitu siromašnih, onih koji plaču, izgnanih, a protiv nemilosrdnih. Biblija od početka otkriva da je čovjek njena najveća vrijednost, govoreći da je „stvoren po liku i podobiju Božijem“. Hristos postaje čovjek i sve čini radi spasenja čovjekovog. Čovjek je nesumnjivo najvrednija dragocjenost Biblije. Međutim, takva usmjerenost na čovjeka Bibliju ne čini manje božanskom. Naprotiv!

S druge strane, kada je riječ o ljudskim stradanjima – recimo o onima koja su zadesila pravednoga Jova – Biblija je do danas najsnažnija utjeha za svakoga koga zadese ozbiljne nevolje: gubitak djece, imanja, časti, slave. Ona nam svim mudrenim silama otvara staze i puteve smisla života. Ne ostavlja nas bez odgovora ni na pitanja tjelesnih kretanja, žudnji, za šta je najbolji primjer Pesma nad pesmama.

Biblija je jedinstvena i po tome što ona ne dopušta da bude objekat: na nevidljiv ali ubjedljiv način postaje subjekat koji snažno djeluje na čitaoca. Čitalac često i ne primjećuje kad je postao predmetom obrade. Ona od početka do kraja otvara svakom čovjeku mogućnost da bude čovjek, ne sprečavajući ga da ujedno bude s Bogom i Božiji; naprotiv, bezbrojnim primjerima i savjetima uči ga da baš takakv kakav jeste ima šansu! Dakle, čovjek je centar Biblije, a u centru tog centra, u srcu čovječijem jeste Bog. Biblija nas uči da ako učinimo nešto nažao čovjeku – učinili smo nažao Bogu. To je filozofija na kojoj se temelji, na primjer, jedan F. M. Dostojevski. Ubijemo li brata, mi smo poput Kaina, i tada, u početku, i danas. Pretrpimo li porugu i poniženje, slični smo Hristu – to je put oboženja, a ne poniženja; imamo li srce smireno i duh skrušen, poput Davida smo – oprostiće nam se mnogi grijesi. To nije ljudska pravda, to je Božija pravda, otkriva nam Biblija, i tu nema dvojbe.

Sveta knjiga čitaoca ne pokreće samo da misli nego i da živi. Ona je istovremeno obrazac i prostor mišljenja i djelanja. Kao takva, ona je savjest naše savjesti. Ona nastoji prodrijeti u centar čovjekovog bića, u njegovo srce, stoga što vjeruje da tamo može prebivati Bog („Daj mi srce svoje da vidim jesi li moj“). Samo ukoliko je Biblija srce i savjest Crkve, Crkva može biti savjest društva! Inače!?