RIJEČI

Sučeljavanje sa smrću, čovjekovim posljednjim i najvećim neprijateljem

Odlasci voljenih bližnjih ljudi i prijatelja posljednjih mjeseci ponovo su u meni intenzivirali razmišljanja o fenomenu smrti, koji je odvajkada poiman i doživljavan na različite načine. U naše dane, kad je smrt zakucala na vrata cijeloga svijeta, imam utisak kao da blijede i posustaju oni pogledi koji smrt na ovaj ili onaj način relativizuju. Recimo, pogledi onih koji su više naklonjeni tzv. sekularističkom viđenju svijeta i koji na smrt gledaju kao na jednu nesrećnu pojavu, koju treba na sve načine ublažiti i koju treba prihvatiti kao trenutnu smetnju za dalji razvoj i napredak društva. Ili pak pogledi onih koji su izrazito religiozni i čije poimanje smrti varira u zavisnosti od toga kojoj religiji pripadaju i čemu ih ta religija uči. Oni najčešće smrt doživljavaju kao prelazak iz ovog u onaj život, preseljenje s jednog, nerijetko lošeg, na bolje mjesto.

A kakvo bi u svemu tome bilo hrišćansko viđenje smrti? Isus Hristos bio je prvi hrišćanin. Kako se to on borio i na koji način je, na kraju, pobijedio smrt? Hristos je, naime, „obukavši se“ u ljudsko tijelo (prirodu), najprije pristao da bude ponižen i porugan, i ne samo to – on je otišao u dobrovoljnu smrt, te je iskusio i doživio patnju, strah i neizvjesnost, koje sa smrću idu ruku pod ruku. Tom dobrovoljnom Hristovom stradanju prethodio je upečatljiv događaj, opisan u Svetom Pismu Novog Zavjeta, i to onda kada Hristos dolazi na grob svoga umrlog prijatelja, Lazara, i gorko se zaplače, baš kao što mi ljudi plačemo nad grobovima naših preminulih. Jedna od Lazarevih sestara govori Hristu: „Da si ti bio ovdje, ne bi umro brat naš”. I Hristos onda zovnu Lazara po imenu, i Lazar ustade. To je trenutak u kojem je besmrtnost, oličena u Hristu, dodirnula smrtnost, oličenu u Lazaru. Ovaj događaj bio je jedan od neposrednih povoda da prvosveštenici krenu u konačni obračun s onim koji je Lazara pozvao iz mrtvih i oživio ga, te da ga potom razapnu na krst.

Šta nas možda ponajviše zbunjuje i začuđuje u ovom nezaboravnom događaju Hristovog stradanja i vaskrsenja, koji je preokrenuo tok istorije svijeta? Za mene je to uvijek bio onaj strašni momenat kada Isus, umirući, s krsta zavapi: „Bože, Bože moj, zašto si me ostavio!?“ Zbunjujuća je ta rečenica zato što je izgovara Hristos, koji je na smrt dobrovoljno pristao. Isto tako ne treba zaboraviti ni to da se prije svog dobrovoljnog stradanja molio ocu riječima: „Ako je moguće, da me mimoiđe čaša ova…“. Ova drama nam otkriva mnogo toga, ali za ovu priliku je najvažnije da se osvrnemo na činjenicu da Hristos stvarno i zaista umire na krstu i da, kao i obični smrtnici, osjeća usamljenost, strah i neizvjesnost u časovima koji su prethodili njegovoj smrti. On se, dakle, u času smrti poistovjećuje sa smrtnicima i prolazi kroz agoniju svojstvenu svakom čovjeku u času umiranja. Onaj koji do tog momenta nikada nije iskusio samoću zavapio je s krsta Ocu da ga ne ostavlja samog. Usamljenost i strah nisu, dakle, u posljednjim časovima života mimoišli ni samog Hrista, pa kako da se onda mi, smrtni ljudi, izborimo sa usamljenošću i strahom u sličnim trenucima?

Da vidimo šta nam dalje u vezi s pomenutim događajem otkriva Novi Zavjet. Nakon Isusove smrti – koja je rezultirala bježanjem bližnjih od raspetog, osim nekolicine njih, pretežno žena – pogreb je obavio neki ugledni sudija, i to skoro sam. Volio bih kad bi makar to bila utjeha svima onima koji su svoje mrtve prethodnih mjeseci sahranjivali u najužem krugu i na najskromniji mogući način, jer evo vidimo da je tako sahranjen i sâm Isus. Taj događaj zbio se na Veliki petak. A zatim nastupa Velika subota i nešto još važnije i utješnije, čini mi se, i to kao najava konačne Hristove pobjede nad smrću. Hristos će tako na Veliku subotu proći kroz smrt, oživjevši, jer je u vječnoj zajednici s Ocem i Duhom Svetim. Hristos je svojom smrću porazio smrt, jer „ne bješe moguće da ga ona (smrt) drži” (Dap, 2,24).

Tako Hristos prolazi kroz smrt i svojim opitom nam potvrđuje da je smrt samoća i bogostavljenost, a potom silazi u Ad, u zemlju, među umrle, sve do Adama i Eve i svih dotad u zemlju sahranjenih, te ih oživljava – vaskrsava. Silaskom u Ad Hristos ponire svojom ljubavlju u ljudsku samoću, poništava je i izvodi je iz tame smrti u slavu života. Bez tog njegovog silaska u noć smrti nikada ne bi moglo biti nade i našeg iščekivanja dana vaskrsenja. Smrtni čovjek bi zauvijek ostao smrtan.

Svakako da bi se fenomen smrti mogao posmatrati i promišljati iz mnoštva različitih uglova, ali dok sam gledao kako odlaze moji bližnji, usput se prisjećajući i opisa Hristovog samrtnog časa iz Svetog Pisma, shvatio sam da me – kada je riječ o samoj smrti – najviše zaokuplja upravo pomenuta usamljenost, a koja je naročito došla do izražaja tokom posljednje godine. Možda stoga što mi se čini da je usamljenost umirućeg, samoća koja ga pohodi u samrtnom času, teška kao sama smrt. Samoća je ukus ili predukus smrti. Koliko samo bolesnika koji su umrli potonjih mjeseci uz svoju postelju nije imalo nekog svog koji bi mogao da ih dodirne i uzme za ruku. „Drži me za ruke, jer propadam u ambis”, govorio je moj otac mojoj majci noći prije nego što će preminuti, uplašen i usamljen u samrtnom času. S druge strane, i kad smo tu, pored umirućeg, njegova samoća i naša nemoć pred smrću neizmjerne su i mi ih, budući i sami smrtna bića, ne možemo u potpunosti utažiti, niti ublažiti. Usamljenost u času umiranja, strah i neizvjesnost, odnosno sâmu smrt, može pobijediti i odagnati jedino onaj koji je i sâm besmrtan, onaj koji je već pobijedio smrt. Hristos.

Smrt je, dakle, tu, među nama, možemo je ignorisati, poricati ili je pak promišljati iz ugla koji podrazumijeva sučeljavanje s njom, kao s posljednjim i najvećim neprijateljem, kako bi rekao apostol Pavle, i to upravo tako što ćemo svojim prisustvom razbijati i odagnati samoću i strah jedni drugima kako u životu tako u času smrti. Smrt je sud i čas provjere i najvjerovatnije je tačno ono zapažanje da će (pre)ostati samo ono što izdrži provjeru smrti. Valja nam svima proći kroz vrata smrti, ali utješno je to da je Hristos svojom prolaskom kroz smrt učinio da njegovo vaskrsenje može postati i naše.

Nastaviće se…