RIJEČI

Slovo o Hercegovini

* Objavljeno u saborniku eparhije ZHiP „Vidoslov“, br.40, Božić 2007.

Hercegovina je za mene najprije predanje, a predanje je za mene riječ koja ima jedno dublje značenje. Sve mi se čini da bi ispred ove riječi, kada je Hercegovina u pitanju, mogli da kažemo riječ: sveto predanje, zato što je to sveto predanje nadvladalo ono obično ljudsko predanje.

Zato najviše priznanje pripada onima koji su prolazili kroz Hercegovinu i nosili najjače predanje ovoga svijeta – sveto hrišćansko predanje. To su, prije svih, apostol Pavle i njegov vjerni učenik apostol Tit. Nesumnjivo je da su oni prolazili kroz Hercegovinu putujući do Jerusalima, Atine, Soluna, Makedonije preko Dalmacije do Rima; a od slovenskih prosvjetitelja, najupečatljiviji nosioci predanja su bili Kirilo i Metodije. Mnogima je nepoznato da su baš ovim putevima, baš kroz ovaj grad, baš kroz Trebinje nosili mošti Sv. Klimenta Rimskog. Ovdje u gradu ima nekoliko crkava i crkvica posvećenih sv. Klimentu Rimskom, a postoje i porodice koje slave Sv. Klimenta Rimskog. I onda, na sve to, učenici svetih slovenskih prosvjetitelja Kirila i Metodija nikako nisu zaobilazili ovaj kraj. Pored toga, svoje vojvodstvo, Hercegovinu, Stefan Nemanja ne povjerava nikom drugom nego svom najmilijem sinu Rastku Nemanjiću, docnije Sv.Savi. A Sava kada ustanovljuje pravoslavnu Crkvu kao samostalnu i pomjesnu Crkvu, među prvim episkopima postavlja na tronu Arhijereja u Hercegovini. A iza Save ređaju se snažni likovi srpske istorije i srpske crkve: Danilo Humski, knjigoljubac i možda najučeniji arhiepiskop naše crkve, Sava II Humski, a onda neizbrisiv pečat ostavlja jedan Hercegovac, rođen tridesetak kilometara odavde u Mrkonjićima, Sv. Vasilije Tvrdoški, Popovski, Zavalski, Trebinjski i Ostroški Čudotvorac.

Kad sve to uzmete u obzir, i kad uzmete ovo najvažnije što se zbilo u Hercegovini u dvadesetom vijeku, neopisivo i neizrecivo stradanje i mučeništvo zbog vjere pravoslavne, dobijate jednu sliku svjetlosti predanja kroz istoriju Hercegovine. Jer nikakvim povodom i nikakvim razlogom ljudi nisu izazvali mučitelje, i išli su baš kao u Svetom Pismu „kao jaganjci na zaklanje“. I kad su mislili da je tu završeno, da je tu kraj jedne tako čudesne oblasti, evo mi učestvujemo u pobjedi tih mučenika, u pobjedi tih nosilaca i prenosilaca svetog predanja. I sada, da krenemo unazad, od onog prvog episkopa koga je postavio Sv. Sava, pa evo do naše nedostojnosti, bilo je sedamdeset episkopa u kontinuitetu u raznim prilikama, ali češće neprilikama. Trebalo je neprestano biti pravoslavan, na prostoru koji je zanimljiv svima i svakome.

Neko je lijepo ovu zemlju nazvao Hercegovina iznad mora, jer Hercegovina i cijela moja eparhija je kao čovjek koji sjedi na jednom mjestu, koje liči na prostor u krilu Božijem. Noge su mu u moru, a on sjedi gdje je vinova lozica i smokva, a nad glavom mu je snijeg.“ I na opšte čuđenje svakog ko iole poznaje istoriju Hercegovine, svuda po njoj zvone pravoslavna zvona. Geografski opisujući kakav je taj prostor od Stona i primorja pa do ravnih gora – od Zelengore, Volujaka, Lebršnika, Veleža, Prenja, Hrguda do Orjena, imate nevjerovatnu ljepotu planina, a onda imate polja: Nevesinjsko, Gatačko, Dabarsko, Ljubinjsko, Trebinjsko, Popovo, potom jezera na Zelengori, Orlovačko jezero i sedam jezera oko njega, pa Nevesinjsko, Bilećko jezero. Ne zna se koje od kojeg ljepše i ne zna se koje bi čovjek mogao opisati ljudskim jezikom. Onda imate rijeke koje teku kroz taj prostor: Zalomka u Nevesinju, Neretvu, Bunu, Bregavu, Trebišnjicu i – što je čudo u današnjem vijeku – od izvora pa do ušća na svakom mjestu možete piti vode. Danas morate da tražite u raznim enciklopedijama da biste tako nešto našli. A o njihovim ljepotama i životu u njima, stvarno nije moguće govoriti, jer čovjek ne može to osjećanje da iskaže pa biva nedorečen.

I sama klima ove zemlje je čudesna – mediteranska, koja se preklapa sa kontinentalnom, a opet sa planinskom, kao i ta mogućnost, da odavde iz Trebinja za tili čas budete ispod Orjena, a opet za tren možeš da budeš na obali mora. Sve to govori o tome da je čovjek nekako sretan, nekako privilegovan time što živi na ovom mjestu, i zato sam upotrijebio izraz koji najviše ocrtava tu privilegiju, čuvši ga od nekog sveštenika, a on je opet čuo od starijih ljudi: „Živjeti ovdje znači živjeti u krilu Božijem“. Ali, da bi čovjek živio u krilu Božijem i da bi imao tu privilegiju, on mora da se stalno preobražava, on mora da pogodi taj jevanđelski put da bi ostao na svom mjestu, mora neprestano da učestvuje u svemu onome što je Hristos i što je hrišćansko. A Hristos je ovaploćenje, Hristos je krst, Hristos je Bogojavljenje, Hristos je osvećenje vremena i prostora, Hristos je ličnost i lice u kome se svako lice ogleda i tu, ili se vidi ili ne vidi, ili opstaje ili propada. I meni se čini da, kao rijetko gdje danas u Evropi, ovdje nemate problem sa identitetom. I zato ovaj prostor, koji je put apostola Pavla, smatram temeljnim dijelom Evrope, kolijevkom Evrope.

U današnjoj Evropi i svijetu je velika privilegija imati nedvosmislen i jasan identitet. U Hercegovini ljudi, zahvaljujući tom silnom predanju, nemaju problem da odgovore ko su, šta su, šta hoće da budu. Meni se čini da je to velika prednost u odnosu na svakog onoga ko ima problem sa identitetom. Oni koji su se odricali tog predanja, oni koji su bili uronjeni u to predanje, a sada više nisu – oni će kako kaže pjesnik“uvijek biti kivni na nas, zato što ih poznajemo“. Zato se istorija Hercegovine neprestano komplikuje.

Iz tog razloga ona stalno ima nove prijatelje, ali i nove neprijatelje. Izdržati tu odgovornost i tu privilegiju uopšte nije jednostavno, za to je potreban podvig i vaskrsenje. Slava ovog grada je u tome što on to izdržava, i zato je ona veoma važna jer podrazumijeva upravo to što je Hercegovina. Ona podrazumijeva ulazak na Tavor goru, ona podrazumijeva odgovor na Hristovo: „Hajdete sa mnom!“. Ona podrazumijeva različite karaktere, kao što je bio Jakovljev, tvrdoglav i vjeran, karakter Jovanov prepun ljubavi, žrtve, kao što je bio karakter Petrov, plahovit baš kao što su i Hercegovci, naročito u prilikama kada im dogori do nokata, a isto tako spreman na pokajanje i kajanje i ponovno prilaženje Hristu. A najviše od svega podrazumijeva spremnost da se primi svjetlost Tavorska. To je ono što Hercegovce čini i tako karakterističnim u nekom vizuelnom smislu. Oni izgledaju lijepo, tajanstveno, oni imaju nesumnjivi intelekt, kakav je imao Ruđer Bošković koji je iz Mrkonjića odakle je i Sv. Vasilije, kakav je imao Nikola Tesla i da ne pominjem mnoge druge.

Ali, evo, u kontekstu Preobraženja pominjem Nikolu Teslu, koji je pogodio šta je suština materije. On je govorio da je materija satkana tako da je njena suština svjetlost, ali još više od toga da je suština svjetlosti milost, da je to blagodat Božija. To je, u stvari, jedan savršen odgovor jednog čovjeka koji nije teolog na pitanje šta se to dogodilo na gori Tavoru. Na Tavoru se dogodilo to da nam je Bog pokazao šta je suština materije i kako da se materija izvuče iz propasti, truleži i smrti. Zato će u Hercegovini ljudi uvijek naglašavati ono što karakteriše ovaj grad, to da je grad svjetlosti, to da je grad u kome imate 275 sunčanih dana u godini. Zato će vam svaki Hercegovac biti tužan kada nema puno svjetlosti, kad nije sunce sve obasjalo. Zato će biti nezamislivo za jednog Hercegovca da živi u Norveškoj, Švedskoj i da u isto vrijeme bude sretan. Zato će biti uvijek snažna nostalgija prema Hercegovini, koju sam sretao kod ljudi koji žive u drugim mjestima, a pričaju o Hercegovini.

Kao na primjer Duško Bajević, sa kojim sam razgovarao u Atini, pa on kad pomene Hercegovinu odjednom mu se oči napune suzama. Ili Dejan Bodiroga koji se nije ni rodio ovdje – pitao sam ga gdje mu više srce lupa, tamo gdje se rodio u Kleku ili ovdje u Hercegovini? Rekao mi je: Ovdje. Kada je prvi put, nakon dvadeset godina mladalačkog života, bio u Trebinju i na Zagori bilo je tako da nije mogao od uzbuđenja da progovori. To su neke stvari koje jednostavno nisu opisive ljudskim jezikom. A da ne govorim o drugim Hercegovcima koje sam sretao u Americi, koji su tamo treća, četvrta, peta generacija i koji jednostavno ne mogu da prestanu da budu Hercegovci, iako bi neki to htjeli. Ili, recimo, Kusturica – kako on ima to osjećanje, kako nosi taj identitet, iako nema vremena da se tu češće nađe. Da ne govorim o drugim ljudima koji su stvarno okarakterisali ovo vrijeme u kome mi živimo – Rajko Nogo i Momo Kapor koji su u jednom teškom vremenu ostali Hercegovci. I opet da se vratimo onome koji je uspio da bude svuda i na svakom mjestu domaći, a da ne prestane da bude Hercegovac – Jovanu Dučiću koji u sebi nosi sve to o čemu smo pričali: otmjenost, ljepotu, poeziju, vapaj za Hristom i za Bogom, i tu prefinjenost i sposobnost da opstane u svakom vremenu, i da sa raznim vladama napravi kompromis koji nije štetan po identitet, i da dā svoj doprinos tom identitetu.

Ono što mene raduje danas jeste da kad god odem u Trebinjsku gimnaziju ili kad god sretnem neko dijete, mladića, djevojku ovdje u Trebinju na ulici, ili u Bileći, Gacku, Nevesinju, Ljubinju, Berkovićima, Mostaru, Beogradu – vidim da svako od njih nosi to predanje. Kad ih gledaš, uvijek možeš da očekuješ da iz njega progovori i Dučić, i Tesla, i Sv. Sava, i Sv. Vasilije, i sedamdeset episkopa, i apostol Pavle, i Kirilo, i Metodije, i sve to odjednom može da progovori iz jednog mladog čovjeka, jer on nosi u sebi to predanje. A isto tako možeš da odeš na vrh Lebršnika i da te neka baba ili đed zaprepaste svojom kulturom, otmjenošću i obrazovanjem.

Ja jednostavno nemam riječi sa kojima bih mogao da opišem šta je to Hercegovina. Hercegovina je jedno čudo, jedna svetinja, jedna privilegija, jedna ljepota i dobrota, a u isto vrijeme ona nosi onu tragiku koju nosi u sebi sve što je stvoreno – taj bol, strah od smrti, to nepovjerenje. I zato je naivan svako ko će očekivati od jednog Hercegovca da se on odmah otvori, da on odmah prihvati, da on odmah bude tek tako naivan na svaku priču. Hercegovac će ga gledati, posmatrati, možda će mu i odobriti po koju riječ, ali nikad neće biti tako naivan da povjeruje u svaku šarenu lažu. Ja mislim da je to jedna od tajni opstanka. I još više, Hercegovac će se gdje god ode u svijet, vrlo brzo prilagoditi tom svijetu i vrlo brzo će ostvariti uspjeh.

Meni je jasno zašto je to tako – zato što Hercegovac nema problema da ostvaruje svoj identitet. Njemu je identitet jasan, a da bi se čovjek afirmisao u ovom svijetu on ne smije da koristi ogromnu energiju na stvaranje identiteta. Zato sve stvari koje nisu identitet, bio to ostvaren uspjeh u medicini, nauci, tehnici, u literaturi, bilo čemu – to je nadogradnja. Zato on tako brzo uspije, jer ima dobar temelj. Temelj je ono što je najvažnije, a Crkva je tu da čuva taj temelj. Naravno da je bilo teško zato što je u taj temelj stalno trebalo dolivati novu krv i stalno dograđivati nove kosti. Ali ta nova krv i te nove kosti su taj temelj uvijek činile mnogo, mnogo kvalitetnijim nego što je bio prije. Zato je moguće na tom temelju uvijek izgraditi i izgrađivati slavu i čast i dostojanstvo i moć i sposobnost za život.

Dakle, Hercegovina je Izrailjska dolina ili Tavorska gora ili biblijska zemlja. Možda bi bilo najbolje da za kraj kažemo da je Hercegovina jedna biblijska zemlja, a da je Hercegovac biblijski čovjek, da kažemo da je ovaj grad u krilu Božijem i da je grad koji ima takvu istoriju i takav temelj, na kojima se može sagraditi grad koji stoji na čvrstom kamenu i kome nikakve stihije ovog svijeta ne mogu nauditi. Zato je važno da se nalazimo u ovom gradu, u ovom hramu posvećenom svetom Preobraženju Gospodnjem, vaskrsenju, Hristu. Kao što je rekao jedan mladi Rus: „Vidio sam ovdje ljude koji vole Hrista.“ Nema bolje pohvale za jedan narod.

Naravno da mi nismo slijepi pa da ne vidimo svoje padove i svoje grijehe, svoje slabosti, odustajanja i nemoći, ali ono što je važno jeste da postoji taj temelj sazidan na kamenu vjere Hristove koji ne mogu vrata pakla oboriti. U tome je odgovor na pitanje kako bitišemo i kako to naše biće ima volju da neprestano ostaje i biva takvo. Takav karakter sam vidio kod jevrejskog čovjeka, kod Grka, takav karakter ima i slovenski čovjek. Ali Hercegovci imaju sve to isprepleteno i slovensko i grčko i jevrejsko, jednom riječju biblijsko predanje, biblijsko osjećanje i karakter, a to potvrđuju ove kosturnice, ova stratišta, to potvrđuju ove crkve. Na sedamdeset hiljada ljudi u Hercegovini imate dvjesto crkava. Svako selo ima svoju crkvu. Ali u kom vremenu i u kakvim vremenima je to bivalo? I to je stožer za koji su se ljudi držali i pomoću kog su opstajali da ih ne odnese bilo kakva bura i iskušenje ovoga svijeta i života u svijetu.

Po tome kako narod ovdje slavi Božić, Vaskrsenje, Preobraženje, Bogojavljenje vidi se koliko je taj narod svjestan tog značaja Crkve. Može da bude vladika ili pop jedan od ovih ili jedan od onih, i ne najbolji od nas ili njih, ali oni znaju da smo mi svi zajedno Crkva i zato i na Božić i na Bogojavljenje, i na Vaskrs i na Preobraženje, možemo da kažemo da cijeli grad slavi. To opet za nas danas, za dvadeset prvi vijek, nije uobičajna stvarnost. Tog dana i tih dana prestaju sve razmirice, i mi makar na taj dan, za razliku od drugih, postajemo braća i sestre, jedna porodica. I svi tako dišu. To možete da vidite kad god dođete na Preobraženje i na bilo koji drugi praznik. Odjednom sve postane jedna duša. Kao da se pšenica sa ovih polja prikupi, samelje i postane jedan hljeb koji se prinosi Hristu Bogu. Dakle jednim srcem, jednom dušom, jednim ustima pjevamo Bogu, Ocu i Sinu i Svetome Duhu, i to je vjera kojom dišemo, kojom se krećemo, kojom postojimo na ovom divnom Božijem rajskom mjestu.