O Vladici Atanasiju

Vladika Atanasije je složena ličnost. Njegov arhipastirski rad u jednom kompleksnom i prelomnom istorijskom trenutku nije moguće predstaviti jednim kratkim osvrtom. Stoga ću pribjeći načinu za koji mislim da je prikladan i jedino moguć, to jest nastojaću da navedem najosnovnije činjenice koje bi trebalo tek da naznače i skiciraju lik vladike Atanasija Jevtića kao arhipastira Crkve Hristove u Hercegovini. Jedan od meni dragih pisaca, Orhan Pamuk, jednom je izrekao besjedu pod naslovom Kofer moga oca. Očev kofer, o kome je nobelovac govorio, bio je očev poklon njemu, a unutra su se nalazili očevi neobjavljeni književni radovi, pripovijetke, eseji, dnevnici i razmišljanja. Pisac je govorio kako se mjesecima ohrabrivao da otvori pomenuti kofer i počne čitati očevu rukopisnu zaostavštinu.

Kada sam pozvan da – u ovoj tihoj i svečanoj atmosferi – kažem nekoliko riječi o vladici Atanasiju, osjetio sam nemoć i bojazan, vjerovatno slične onima koje je osjećao pomenuti književnik u susretu s očevim koferom. Moj duhovni otac i učitelj vladika Atanasije, za razliku od Pamukovog oca, meni nikad nije predao neki konkretan kofer. To je i razumljivo ako imamo u vidu činjenicu da su njegovi radovi već objavljeni u preko 30 tomova, a vjerujem da bi se ostali spisi i zapisi teško mogli smjestiti u jedan kofer. Stoga je vladika Atansije, umjesto kofera uspomena, meni ostavio neopisiv i nedokučiv kovčeg predanja Crkve i služenja Hristu u episkopstvu, u Hercegovini, zemlji Svetoga Save i Svetog Vasilija, u staroj našoj postojbini, koja je za 7 godina njegovog episkopstva postala „nova“. Iz tog kofera oca svih nas sveštenika i našeg sestrinstva, kofera predanja, mirisala je svježina i osjećao se tanani lahor vječne mladosti i živosti, koji je u svima nama budio volju na pokret koji nas je vodio Hristu u zagrljaj.

Period arhipastirskog rada vladike Atanasija za mene je predstavljao period sedmogodišnje krsno-vaskrsne radosti služenja s njim. Kako je jednom neko duhovito zapazio, on bi nas sveštenike u jednom danu po sedam puta na krst raspinjao i isto toliko puta vaskrsavao. Valjda stoga da bismo shvatili ono čemu nas je neprestano poučavao – da je Hristovo raspeće naše raspeće i da je Hristovo vaskrsenje naše vaskrsenje. Imam snažan utisak da sveštenoslužiteljska i crkvena zajednica u Hercegovini gaji, kada je u pitanju vladika Atanasije, sličan osjećaj kao ja. I oni i ja bismo – i tada a i sada – čim iskrsne neki duhovni ili bilo kakav drugi problem, okretali svoja lica kao onom duhovnom kovčežiću svetopredanjskom i udišući njegov miris ponovo se nadahnjivali životom.

Moja današnja riječ o našem vladici nije moguća bez izvjesnih istorijskih podsjećanja. Naime, s vladikom sam već kao student boravio u Vršcu i putovao u ratom zahvaćenu Hrvatsku. Imali smo tada zajedničku odgovornost spasavanja izbjeglica. Sjećam se kako bismo, poslije noćnih službi u Pančevu i Vršcu, cijeli dan osjećali polet, hrabrost, volju, snagu i vjeru. Ubrzo potom uslijedio je i naš odlazak u Hercegovinu. Svima je bilo jasno da tada u Hercegovinu nije bilo važno samo otići nego i „na strašnom mjestu postojati“, a ona je u svojoj osmovjekovnoj istoriji imala uglavnom ta „strašna mjesta“. Međutim, ono što se neizbrisivim slovima u istoriju stolovanja jednog episkopa upisuje jeste upravo njegov odnos prema toj teškoj stvarnosti, a ne istorijske nedaće koje zadese mjesto njegovog služenja. Na čemu je utemeljen vladičin hristoliki odnos prema kompleksnoj stvarnosti kakva je bila ona u maju i junu 1992, kada je vladika došao u Hercegovinu kao njen prvosveštenik? Uvjeren sam da suštinu njegovog arhipastirskog služenja prije svega treba tražiti u njegovom odnosu prema najvažnijem elementu u Crkvi, a to je laos – narod. Biti sveštenik a pogotovo prvosveštenik oduvijek je značilo, riječima Svetog pisma, biti „svjedok vjerni“. Samo takvo utemeljenje omogućava episkopu/svešteniku da svoje služenje doživi kao služenje, a ne kao izvanrednu čast, privilegiju, ili, ne daj Bože, nadmoć nad zajednicom. Vladika je služenje doživljavao baš kao služenje upravo odbacivanjem ceremonijalnosti, formalizma, a – s druge strane – uvođenjem krajnje neposrednosti i time životnosti odnosa.

Takav odnos vladike Atanasija prema narodu i sveštenicima u Hercegovini bio je potres, buđenje i jedan novi sveštenoslužiteljski model koji su Hercegovci prvenstveno usvajali u susretu s njim. Starije prote navikle na stare, učmale forme, iako zbunjene, nisu odoljele ovom novom izazovu, nego su krenule za svojim novim duhovnim ocem. I oni sami su ohrabrivali narod da, kada je vladika među njima, budu pored i oko njega, jednako kao i mi sveštenici. Ali zato je podjednako iskrenu grdnju od vladike Atanasija mogao očekivati i bogati i siromah, predsjednik i general kao i obični čovjek i obični vojnik. Svi su bili jednaki pred njim – bili carevi ili prosjaci. Sve je bilo, to jest postajalo je novo, a nama je postajala jasnija riječ da Bog u Hristu Isusu „sve novo tvori“ (Otk. 21.5). U to vrijeme bivalo je sve izvjesnije da je obnova naše eparhije moguća.

Period služenja vladike Atanasija već danas se sa sigurnošću može nazvati vremenom obnove, ili slikovitije – proljećem istinske crkvenosti u Hercegovini. Jasno je da je crkvenost i ranije postojala ali je bila ugrožena i urušena istorijskim okolnostima: različitim oblicima ropstva koji je na razne načine unosilo mrtvilo i strah. Tako je nerijetko, umjesto istinske crkvenosti, radije dopuštana neka korumpirana crkvenost, puna praznog ritualizma, sumnjive religioznosti i sl. Kao rušitelj lažnih idola, koji su obično uvijek nešto branili i govorili „ne može to ovdje“ ili „nije sada vrijeme“, on je rušio sve takve i slične predrasude. Od nas je očekivao da u svemu učestvujemo stvaralački, unoseći u taj opšti pokret ličnu posebnost ali, ako je neko to htio i mogao, i originalnost. Svojom nepokolebljivom odlučnošću sve nas je pokretao da trčimo kroz narod kao neki vjesnici koji neprestano ponavljaju „moguće je!“. Pasivnih posmatrača i zluradih komentara bivalo je sve manje a pred nama se otkrivao temelj istinske vjere i nazirali su se stubovi i prozori dobre nade.

Tako je vremenom Trebišnjica pored koje smo živjeli postala jedna velika krstionica. Tvrdoška i druge crkve u našoj eparhiji postale su začuđujućom brzinom mjesta Večere Gospodnje, mjesta u kojima se život doživljavao kao odnos s Gospodom u času evharistije. Tako umjesto da plačemo zbog bombi, granata, pogibija i ranjavanja, naša žalost topila se i nestajala u kapima životne radosti! Svakom svešteniku Hristovom vladika je zapovijedao da ne stavlja narodu „bremena teška“ i da ne bude kao fariseji koji „stoje na vratima pa niti puštaju druge, niti sami ulaze“.

Učio nas je takođe svojim primjerom da Bog hoće svjedoke, učenike, a ne prosto slijepe poslušnike. Sve je bilo slično onome što čitamo u Jevanđelju po  Jovanu 14.6, to jest sve je nalikovalo blagoslovenoj avanturi novog života u Duhu, za koji su stvoreni ljudi „ne od krvi, niti od želje tjelesne, niti od želje muževljeve, nego od Boga“ (Jn. 1.13).

Treba reći i to da je vladika naročito podržavao rad vjeroučitelja, dajući im osnovne smjernice a opet svakom ostavljajući prostor da bude svoj. Djeca, omladina, svi su krenuli u Crkvu. Mladi ljudi su vrlo brzo Crkvu počeli osjećati kao svoj dom, a time su, u stvari, učili i odrasle gdje im je mjesto, to jest gdje treba da budu i oni. Roditelji nisu mogli ostati ravnodušni prema činjenici da njihovi najmiliji radosno silaze u vodu krštenja i – dok im na licu sija radost vaskrsenja – neumoljivo pozivaju i njih da izaberu život.

Ako arhipastirsko djelo patrijarha Pavla najbolje opisuje njegova čuvena uzrečica „Budimo ljudi“, to jest njegova riječ o ljudskosti, onda arhipastirski rad vladike Atanasija najtačnije opisuju riječi koje i danas vrlo često izgovara: „Budimo pažljivi!“. Često nam je ponavljao da je „pažnja drugo ime za ljubav“. Pažnja onako kako je vladika doživljava i nebrojeno puta pominje podrazumijeva, kako mi se čini, u prvom redu odgovoran odnos prema Bogu, prema drugome a u krajnjoj liniji i prema samom sebi.

Da pomenem još i to da je vladika Atanasije s nama sveštenicima i vjernicima prenosio na leđima tone humanitarne pomoći i podijelio milione maraka siromašnima, siročadima i izbjeglicama, a da pritom nijedna para nije prionula za njegov sveštenički dlan. Podjednako predano kao i u navedenom poslu igrao je sa sveštenicima, sa vojnicima i sa djecom fudbal, ali je isto tako nalazio vremena da uči, da predaje, da piše. Ali više od svega da svjedoči istinsku vjeru – djelom i riječju! Nakon sedam godina arhipastirskog djelanja u Hercegovini, vladika Atanasije se povukao s trona hercegovačkih episkopâ. Jednom prilikom je rekao kako je time htio da pokaže da neko u ovom narodu može i dragovoljno da se odrekne vlasti. Premda je ovu vladičinu odluku i potez uslovilo mnogo objektivnih razloga, činjenica je da je jedan od njih nesumnjivo bio i taj što je vladika Atanasije, svojim životnim iskustvom i mudrošću, i te kako dobro spoznao da je svaka vlast, pa makar ona bila i duhovna, veliko iskušenje i breme.

O vladičinoj ličnosti i njegovom prvosvešteničkom radu siguran sam da će se nadugačko i naširoko pisati i govoriti u buduća vremena! Za danas samo ovih nekoliko skromnih znakova pored živopisnog puta jednog velikog pastira i učitelja, Atanasija Hercegovačkog, uz riječi blagodarnosti organizatorima ovog skupa i dvojici istinskih svjedoka vjere pravoslavne vladikama Atanasiju i Amfilohiju.