„Ništa nije pedagoški, nego voljeti i biti voljen.“
Sv. Jovan Zlatousti
Početak školske godine vodi nas ka još jednom suočavanju sa teškoćama prisutnim u vaspitanju i obrazovanju, ili bolje reći sa problemima u postojećim vaspitno-obrazovnim sistemima koji su prisutni već decenijama. Za mlade ljude, koji bi u skladu sa žarom i otvorenošću uma ka novim saznanjima svojstvenim svojim godinama, trebalo da obrazovanje doživljavaju kao prostor svoga oslobađanja, , kreativnosti i sveobuhvatnog razvoja, škola kao mjesto gdje se oni vaspitavaju i obrazuju sve češće i sve intenzivnije biva izvor nesporazuma, razlog ličnih frustracija i uzrok mnogobrojnih poteškoća u svakodnevnim međuljudskim odnosima. Mijenjamo obrazovne sisteme, uvodimo novine, reorganizujemo školstvo, a problemi se pritom ne rješavaju već se, naprotiv, često produbljuju i intenziviraju. I to je dokaz da smo daleko od njihovih pravih uzroka, koje bi očigledno trebalo potražiti u samoj definiciji škole kao vaspitno-obrazovne ustanove, tj. u načinu i mjeri u kojoj ona ovo svoje naznačenje ispunjava.
Riječ vaspitanje (crkvenoslov. vospitanije) ima svoj korijen u staroj slovenskoj riječi ‘pitati’, što znači hraniti. Pa prema tome, vaspitanje podrazumijeva hranjenje, odgajanje, podizanje cijelog čovjeka, njegove ličnosti i to ne samo u fizičkom, već u jednom sveobuhvatnom psihofizičkom i duhovnom smislu. Obrazovanje pak, na šta ukazuje i sama etimologija ove riječi, duboko je povezano sa izgrađivanjem obraza Božijeg u čovjeku, jer znamo da je Bog čovjeka stvorio po Svojoj slici i prilici, tj. po obrazu i podobiju Svome i to kao dobrog i savršenog, no ne i završenog. Dakle, obrazovanje je proces koji traje i odvija se uz saradnju same ličnosti, i ne završava se sa našim izlaskom iz škole, nego traje cijeli život.
Udaljivši se od suštine ovih pojmova kojima bi trebalo da je određena, škola je – umjesto da pomaže mladom čovjeku u preuzimanju odgovornosti pred istorijom, pred bližnjim, pred samim sobom i pred svakim svojim odnosom sa drugim – zapala u duboku egzistencijalnu krizu. I umjesto da ga vodi ka ostvarenju pune slobode ličnosti i razvijanju svih njenih kreativnih sposobnosti, okrenula se težnji da „proizvodi“ stručnjake, odvajajući pritom stručnost od ljudskosti i podvajajući čovjeka na ljudsko biće i biće stručnjaka, uglavnom na štetu ovog prvog.
Čovjek na svijet dolazi kao dijete , kao biće u koje su založeni veliki potencijali. Međutim, čovjek je biće koga je potrebno voditi i rukovoditi, i ova odgovornost je prije svih drugih na roditeljima, koji moraju postaviti dobar temelj vaspitanja. Ovo vođenje i rukovođenje počiva koliko na riječi toliko i na djelu, na primjeru koji je za mlado biće – koje svoje prve životne pokrete i poteze ostvaruje podražavanjem – od nezamjenljivog i neizbrisivog značenja. Porodica je, dakle, ta koja postavlja osnov, koja užiže ljubav, usađuje odgovornost, formira u biću djeteta jedno jezgro koje postaje temelj njegove stabilnosti; a škola i sve druge društvene institucije trebalo bi da su nadgradnja, tj. usavršavanje i rad na sazrijevanju zasijanih plodova.
Međutim, cjelokupno naše društvo je u jednoj krizi, koja se dotiče svih njegovih institucija: od one najosnovnije, koja je porodica, do svih ostalih koje su samo odrazi i refleksije stanja u kome se savremena porodica nalazi. A opet, kriza savremene porodice rezultat je krize ličnosti, tj. krize identiteta u kojoj se nalazi današnji čovjek. Udaljivši se od Boga, i pomračivši u sebi obraz i podobije Njegovo po kome smo stvoreni, sve manje smo bića zajednice, a sve više i sve nemilosrdnije jedinke koje koegzistiraju, u najbolju ruku, po principu: ne diram te – ne diraj me. Ljudi, naročito mladi ljudi, suštinski su gladni i žedni ljubavi, koja je uvijek jezik zajednice. Nema li zajednice – nema ljubavi. A život bez ljubavi je gotovo isto što i pakao.
Prekidanje jednog životnog perioda polaskom u školu svakako je trenutak krize u razvoju ličnosti djeteta. Porodične odnose koji su protkani ljubavlju, razumijevanjem, toplinom, požrtvovanošću – dijete očekuje i u novoj zajednici u koju ulazi. I tu nerijetko dolazi do problema, jer takvi odnosi su strani savremenom društvu, koje sa jedne strane proklamuje jednoobrazni, ili bolje bez-obrazni sistem, jednakost bez jedinstva i utapanje svih i svega u jednu bezličnu masu koja postaje cilj sama sebi, a sa druge nastoji da tehničkim i tehnološkim progresom nadomjesti tešku atrofiju svojih međuljudskih odnosa.
Polazak u školu i uključivanje u jednu opšteljudsku porodicu izvan porodičnog doma, umjesto koraka naprijed ka životu u zajednici, za dijete često biva korak unazad, a pojedine osjetljive mlade ljude može odvesti u osjećaj tragične izolacije, koja razara samu suštinu ličnosti. Okružene mnoštvom ljudi – na ulici, na televiziji, u sopstvenoj mašti – ove nedovršene ličnosti bivaju ranjene neumoljivom samoćom koja u korak prati sukob interesa i rivalstvo na kome počiva savremeni svijet. Te ličnosti vremenom i same postaju samotnjaci, koji najbolje funkcionišu u virtuelnim svjetovima kompjutera ili sopstvene mašte.
Britanski pjesnik i teoretičar književnosti Tomas Eliot u jednoj svojoj poemi izrekao je izvanrednu misao o savremenom svijetu: „Znanje je uništilo mudrost, a informacija će uništiti znanje.“ Ova misao ima karakter opomene, jer ukazuje na jednu veliku istinu: informacija, taj idol kome se klanja savremeno čovječanstvo, sama po sebi nema nikakvu silu i vrijednost ako nije u službi znanja, a znanje, opet, koje nije u službi mudrosti kao krune, i samo postaje slično smrtonosnom oružju u rukama nezrelog čovjeka. Čovjek jeste biće u čijoj osnovi je stalni dinamizam, stalno kretanje naprijed, i sticanje znanja samo po sebi nije nešto što je loše i nepoželjno. Međutim, potrebno je svagda imati na umu da je znanje samo sredstvo jednog mnogo uzvišenijeg cilja.
O tome da je obrazovanje prije svega uzrastanje i usavršavanje u duhovnoj nauci, tj. mudrosti po Bogu, svjedoče mnogobrojni primjeri Svetih koji su blagodaću Božijom savladali prirodne, fizičke teškoće u sticanju znanja. Sveti Sergije Radonješki i Sveti Jovan Kronštatski, na primjer, imali su velikih teškoća sa čitanjem i učenjem, no Duh Božiji koji je nakon usrdnih molitava i velikog smirenja počinuo na njima, učinio ih je mudracima koji ne samo da su blagodaću Božijom savladali sopstvene poteškoće, nego su sami postali prosvjetitelji i iscjelitelji tuđih slabosti i nemoći. Nije dobar đak obavezno i dobar čovjek, niti je loš đak samim tim loš čovjek.
Ljudski duh, dakle, napreduje i usavršava se potpomagan Duhom Božijim Koji ga „uvodi u svaku istinu.“ Jedino znanje i jedina mudrost koji daju prave ljude – a nije li to cilj svakog vaspitanja – jesu ono znanje i ona mudrost koji počinju, po riječima velikog proroka i cara Davida – strahom Božijim a završavaju se ljubavlju koja svaki strah izbacuje napolje. No, potrebno je voditi dijete i mladog čovjeka, upućivati, usmjeravati na tom putu sazrijevanja i oblikovanja. Zato je vaspitanje, tj. obrazovanje, prije svega istrajno i odgovorno rukovođenje, i to koliko riječju toliko i primjerom. Ono nije industrijski tok koji donosi gotove proizvode, već podvig ljubavi koja Duhom Svetim donosi plodove.
A plodovi Duha su: ljubav, radost, mir, dugotrpljenje, blagost, dobrota, vjera, krotost, uzdržanje …Zapitajmo se donose li nam takve plodove savremeni obrazovni sistemi? Budemo li iskreni, priznaćemo da ti plodovi uspijevaju jedino tamo gdje se predaje i prenosi ona nauka koju pružaju učitelji, nastavnici i profesori puni ljubavi i dobre volje.
Jednom riječju, trebamo učitelje koji će najviše ličiti na dobre roditelje.