BESJEDE

O Svetom Savi

(Pariz, 27. januar 2018)

Draga braćo i sestre, dragi prijatelji, dame i gospodo,

Osjećam neobičnu radost i čast, ali i veliki izazov zbog toga što mi se ukazala prilika da govorim o Svetom Savi ovdje, u Parizu. Sveti Sava je ličnost koju svaki hrišćanin može istinski doživjeti kao oca, brata, učitelja, prijatelja, rukovoditelja, i to kad god stanemo pred njegovu ikonu, pred njegovo lice. Stojeći pred njegovom ikonom kao pred ogledalom, u njemu možemo vidjeti našu prošlost, našu istoriju, u njemu se ogledamo i onakvi kakvi jesmo sada, u ovom času, dok stojimo pred njegovim likom. To naše ogledanje pred licem Sv. Save upućuje nas ka budućnosti, jer on nije postojao i iščezao, nego on jeste i on će biti. Teško je o njemu reći bilo šta novo, nije lako govoriti pred tim blještavim likom kada smo osvijetljeni svetiteljskom svjetlošću koja ne sažiže, već koja nas čisti i liječi. Čini mi se ipak da je najuputnije i najsmislenije krenuti od sljedećeg pitanja: zašto je Sveti Sava najvažnija srpska ličnost kroz vijekove? Ovo naizgled jednostavno pitanje nudi mnoštvo odgovora. Ne bi bilo dovoljno da kažemo kako je on najveći i najbolji zato što je bio Nemanjin sin, zato što je izdejstvovao autokefalnost naše crkve, što je bio monah i episkop, zato što je bio mudar, pametan i vrijedan, pobožan i hrabar. Svi ovi odgovori, iako tačni, nisu dovoljni, jer u našem narodu bješe i mnogo drugih takvih. U čemu je onda tajna lika Svetog Save? Postoji jedna dimenzija Savine ličnosti koja je bila presudna da on postane krajeugaoni kamen postojanja i opstanka našeg naroda. Sveti Sava je prvi čovjek koji se svim svojim bićem opredijelio da u srpski narod uvede red – zakon. On piše Hilandarski tipik, Studenički tipik, prevodi na naš jezik Nomokanon, zakonopravilo koje je uređivalo crkveni i građanski život. Iako je, dakle, hrišćanstvo nesumnjivo imalo korijena na našim prostorima i prije Svetog Save, iako se za jevanđelje u tim krajevima čulo još u vrijeme apostola, i pogotovo u vrijeme svetih misionara Ćirila i Metodija, Sveti Sava prvi organizuje Crkvu raspoređujući episkope kao masline, kako pjevamo u troparu njemu posvećenom. Na društvenom planu on se bavi dvjema najvažnijim djelatnostima za život jedne zajednice – prosvjetom i medicinom. Zbog toga je, po mom dubokom uvjerenju, Sava Nemanjić pokazao da je njegova vizija bila dalekosežnija od vizije svih drugih velikih duhova koji su postojali i postoje u našem narodu.

Sv. Sava je, kao što je poznato, između ostalog bio i plemić i pripadao je plemstvu. U hrišćanskom smislu, kao monah, kao sveštenik, kao episkop pripadao je jednom drugačijem, duhovnom plemstvu. Zanimljivo je da se podsjetimo da se on upravo kao takav plemić spustio do posljednjeg čovjeka, do posljednjeg zemljodjelca, pastira. Njegovo drugovanje s njima nije njega umanjivalo, nego je njih podizalo. On je i njih učio da postanu plemstvo, carsko sveštenstvo, sveti rod. Tako je on narod hrišćanski izvodio iz tame u svjetlost, iz neznanja u znanje, od primitivizma ka kulturi. Zato je Sv. Sava prosvjetitelj, ali to je on u svom narodu mogao postati samo zato što je shvatao da je taj narod zajedno sa njim zapravo jedan organizam. Niko u tom narodu, u tom organizmu, nije ni manji ni veći, jer niko nije ni manje ni više važan – važan je svaki pojedinačno. Zato su Sv. Savu svi mogli da dožive kao oca. Tako npr. Sv. Sava čini velika djela, gradi najveće manastire zajedno sa svojim ocem, ali on ne zaboravlja ni sirotinju, nego gradi po blatu kaldrme, podučava ljude svakom znanju, svemu dobrome što može poboljšati njihov život. Njemu nije bilo teško da podučava ljude da siju, da oru, da grade kuće, sa istim žarom sa kojim je učio svoje arhijereje bogoslovlju,  pravnike, kanoničare – kanonima, on podučava sve, i siromašne, i stare i mlade i djecu. Tamo gdje ne stiže on, organizuje da ih podučavaju oni koje je naučio da mogu učiti druge. Zato je Sv. Sava učitelj. I kad je konačno sve učinio dobro, unio svjestlost duhovnu među svoj narod, dao mu identitet, identifikujući ga sa Hristom i uključujući ga u organizam, u porodicu hrišćanskih naroda, još jedanput, sada kao brat srpskog župana i kao arhiepiskop, odrekao se vlasti postavivši za svog nasljednika Arsenija. Eto u čemu je tajna tolike slave i takve svjetlosti i zašto gledajući Sv. Savu stojimo kao pred vječnim ogledalom.

Poslije toliko proteklih vijekova, bilo bi dobro da se danas zapitamo ugledamo li se mi uopšte na Sv. Savu, tj. učimo li, radimo li, volimo li je jedan drugoga? Ili možda radimo sve suprotno, pritom misleći da je najbolje rješenje ako sve uvijek vučemo samo na svoju stranu? Osjećamo li se zdravo ili bolesno, jesmo li spremni nečega da se odreknemo, da ne govorimo o tome da se odreknemo vlasti ili časti i jesmo li spremni odreći se i najmanje sujete? Jesmo li spremni skloniti se nekome s puta? Jesmo li spremni pokazati pažnju jedan prema drugome? Jesmo li na bilo šta spremni od svega onoga na šta nas Sv. Sava kao najsvjetliji lik i nasvjetlonosnije ogledalo upućuje.

Ali pošto danas proslavljamo Svetog Savu, treba makar na trenutak da zaboravimo naše slabosti, treba za jedan tren da se zamislimo kako sve dobro funkcioniše. Slobodno zamislimo kako nam je um otvoren za svjetlost i za dobro, zamislimo kako su nam srca otvorena za ljubav, za Boga, za brata, za sestru, za drugoga i ma ko da smo, veliki ili mali, višeg ili manjeg zvanja, osjetićemo radost postojanja; imaćemo utisak kao da smo harfa u rukama Božjim, ili jednostavnije – da smo harfa u rukama Sv. Save koja donosi najljepšu muziku. A onda taj trenutak, dragi prijatelji, zapamtimo, pa ćemo vidjeti koliko se može dugo i lijepo živjeti samo od tog trenutka. A u našem životu, da bismo mogli da hodimo stopama Sv. Save, treba nam što više takvih trenutaka, ne sjećajući se samo onog što je nekada bilo, ne stojeći tu gdje jesmo sada, nego hodeći naprijed, u susret Sv. Savi i Hristu. Tada ćemo shvatiti da, ma kakva nas nevolja srela u ovom svijetu, ovaj život ima smisla. Naša hrabrost, praćena vjerom, istjeraće svaki strah i u nas će se useliti ljubav i bićemo spremni za zagrljaj sa Sv. Savom baš kao što je njega zagrlio Sv. Simeon u Vatopedu, rekavši mu: „Sine, budi mi otac“. I mi možemo da se zagrlimo sa Sv. Savom i kažemo mu: Oče, budi mi prijatelj i učitelj i pomozi mi da izdržim na tvom putu svjetlosti i života.