Sve ono o čemu smo pisali u prethodnim našim tekstovima – vaspitanje djeteta, njegovo obrazovanje i odnos prema prirodi – oslanja se i isprepletano je sa roditeljstvom, tj. očinstvom i majčinstvom, toliko važnim u životu svakog čovjeka. Ovo, opet, izvire iz porodice, koja je naše prirodno polazište i zajednica iz koje krećemo u život. Budući da porodica – poput građevine na čvrstom temelju – počiva upravo na ocu, želja nam je da govorimo o tome šta bi očinstvo trebalo da bude, a ne toliko o onome što ono sve češće jeste.
U životu jedne ličnosti, u njenom sazrijevanju, oblikovanju i uzrastanju, otac bi uvijek trebalo da bude uzor, tj. onaj koji vodi i ukazuje na pravi put. Savremena psihologija i psihijatrija ne mogu suštinski i trajno izliječiti, pa čak ni jasno definisati sve one duševne poremećaje koji su sve češći u svijetu oko nas, ali su saglasne u jednom: do većine tih poremećaja dolazi usljed odsustva ili nepravilne uloge oca u životu djeteta. Uloga oca u razvoju nove ličnosti važna je zato što je otac stub i oslonac porodice, uzrok i izvor njenog jedinstva. Ako životom i cjelokupnim stavom ispunjava ovo svoje naznačenje, otac uistinu postaje uzor i putokaz svojoj djeci: kćerci olakšava izbor sopstvenog životnog saputnika, muškarca, čovjeka, a sinu ostavlja dobar primjer koji u životu treba slijediti i pokazuje mu put kako da i sam postane otac. Osnovno prizvanje oca jeste da bude onaj koji vodi, štiti, usmjerava i svemu daje ton i mjeru.
Pad oca i neispunjavanje ovih temeljnih zahtjeva koje očinstvo postavlja pred njega iz temelja potresa i poput rak – rane slabi organizam čitave porodice. Kada otac pada – kuća pada. Njegov povratak kroz pokajanje i ponovno uzdizanje do dostojanstva koje mu je bogom dano obnavlja, jača i daje novi polet porodici.
Svi smo mi djeca Oca Nebeskog i taj odnos sinovstva, ta potreba za onim ka kome ćemo biti usmjereni, koga ćemo slijediti, ko nas štiti i pod čijim okriljem uzrastamo – duboko je usađena u biće čovjeka. O tome svjedoči i naša osnovna, svakodnevna molitva: „Oče naš“. Otac je onaj ko je prvi, ne samo u smislu vlasti i časti, već prvenstveno u smislu odgovornosti, brige, staranja. To znači da svako ko pretenduje ili je prizvan da bude prvi (bilo u smislu upravljanja – u državi, bilo u smislu obrazovanja – u prosvjeti, bilo u smislu duhovnog rukovođenja – u Crkvi, ili u ma kom drugom smislu) trebalo bi da se rukovodi primjerom oca, tj. da ima očinsko nastrojenje prema onima u odnosu na koje je on prvi. Njegova je uloga ne samo da upravlja, već i da bude sigurnost i oslonac, da pude ponos i radost onih čije su oči u njega uprte – a to je nemala odgovornost. Otac ne smije biti onaj koji svojom ličnošću našu ličnost ograničava, sputava, onaj koji zahtjeva i nameće. On treba da je onaj koji nam svojim primjerom pomaže da zavolimo život i da postanemo uistinu slobodni i odgovorni.
Sjetimo se samo starozavjetnog primjera velikog Mojsija koji – kao istinski otac – svoj narod izvodi iz ropstva i vodi kroz pustinju punih četrdeset godina. Za sve to vrijeme on se stara ne samo o tjelesnim potrebama njihovim – ištući za njih kad god je bilo potrebe, kroz svesrdnu molitvu Bogu i hranu i vodu – već prije svega on se stara o njihovim duhovnim potrebama. Bodreći ih u malodušnosti, krijepeći ih u nemoći, prekorijevajući ih u bogoodstupništvu, dajući primjer kroz sopstvenu žrtvu i stradanje – on pred sobom ima samo jedan cilj: da narod Božiji, svoju djecu duhovnu od Boga mu povjerenu dovede do Obećane zemlje tj. do punoće duhovne slobode. To je nezastarivi obrazac odgovorne ljubavi radi koje je baš taj Mojsije bio udostojen da Bog kroz njega otkrije Svoje dogmate tj. Svoje Božanske zapovjesti.
Uloga oca na zemlji, dakle, nije samo u hranjenju i podizanju novog zemljanog čovjeka. Njegova uloga prevashodno je u tome da svjedoči Onoga Čija je i sam ikona, te da stalno podsjeća – budući otac – na naše usinovljenje Ocu Nebeskome. Takav otac bio je Avram, spreman da posluša i ispuni zapovijest Božiju i prinese svoga sina jedinca na žrtvu Bogu. Budući iskušan od Oca Nebeskoga dobio je blagoslov i udostojio se da bude nazvan „ocem mnogih naroda.“ Biti otac znači pokazati veliko usrđe i odgovornost, vlast i rasuđivanje. Takav je bio praotac Jakov, koji se borio i revnovao ne samo da dobije taj blagoslov od svoga oca Isaka i naslijedi naziv „oca mnogih naroda“ već je, rvući se sa Samim Bogom, još više revnovao da dobije Božiji blagoslov. Jakov je znao ono što treba da zna svaki otac: da bez Božijeg blagoslova, naslijeđeno ime oca porodice ostaće mrtvo i beživotno. Otac treba da je upućen na Boga, da traži, želi, moli, nada se i voli, da je uvijek otvoren za Božiji blagoslov pomoću kojeg može da vodi svoju porodicu.
Otac treba da je onaj koga iščekujemo, osluškujemo, prema kome su uprte naše oči, ka kome je usmjerena naša pažnja. On je autoritet na kome počiva naš biološki i psihološki identitet, ali je pozvan da u sadejstvu sa nama bude graditelj i našeg vječnog identiteta . Prisustvo oca u našim životima potvrđuje i nas same kao ličnosti i zato čovjek nipošto ne smije u svom životu „srozati“ autoritet oca, što se pokazuje kao uzrok većine padova. Ova duboka istina naših života, projava je najdublje istine Trojičnog Boga po Čijem Liku smo stvoreni – U svetoj Trojici Bog Otac i Sin Božiji Hristos upravo Svojim Ličnostima potvrđuju Jedan Drugoga: Nema Oca bez Sina niti Sina bez Oca.
Otac ne treba da bude onaj pred kim drhtimo od straha, od čijeg gnjeva strepimo i čije nas prisustvo sputava, ali on za nas ne smije biti ni „bilo ko“, a ponajmanje onaj pred kim u svojoj razuzdanosti postajemo drski, nepažljivi i grubi. U prvom slučaju – posrijedi je neprirodni strah koji znači odsustvo ljubavi, jer „savršena ljubav izgoni strah napolje“, isto kao što strah od sebe odgoni ljubav, po riječima Ap. Pavla koji kaže: „Ko se boji, još se nije usavršio u ljubavi.“ U drugom slučaju, posrijedi je izvitoperenje, degeneracija i degradacija slobode koja je usljed nedostatka poštovanja, nepažnje i razuzdanosti prerasla u zloupotrebu slobode, i time opet poništila ljubav, koja čovjeka uvijek vaspitava kako da se odnosi prema onome koga voli.
Biti dobar otac podrazumijeva duhovnu zrelost, stabilnost, iskustvo i spremnost na žrtvu, a nijedan sin neće postati pravi otac ukoliko nije bio pravi sin. Dobar otac je neizostavno i dobar suprug koji je oslonac i podrška čitave svoje porodice. Isto tako je i majka dobra majka jedino ako je dobra supruga i „saradnica“ svome mužu. O ovom odnosu među supružnicima i njegovom značaju kako za njih same, tako i za čitavu porodicu, govori poznata pripovijetka Laze Lazarevića „Prvi put s ocem na jutrenje.“ U njoj je pokazana i pogubnost očevog pada po čitavu porodicu, ali i sila i snaga ženinog trpljenja koje bez riječi djela silnije od svake riječi.
Naši su ljudi usljed čestih padova, slabosti i ratova izrekli misao da kuća na ženi počiva. Da, kada muža u kući nema. Mi tvrdimo da jedinstvo porodice počiva na temelju ličnosti oca. O ovim odnosima govori i Ap. Pavle u svojoj poslanici Korinćanima: „Ali hoću da znate da je svakome mužu glava Hristos, a muž je glava ženi, a Bog je glava Hristu. (…) A muž je slika i slava Božija; a žena je slava muževljeva“ (1Kor. 11,3-7). Otac, dakle, nije i ne smije biti samo neophodni saputnik i nužni biološki prethodnik u našem životu. On je neodjeljivi dio našeg sopstvenog samopoznanja i prvi učitelj bogopoznanja. On je onaj čije nam prisustvo u porodici daje sigurnost, održava je i uspokojava, istovremeno i onaj koji svojim odsustvom – i dalje sve ispunjava.
I kada ispravlja – dobar otac ne interveniše na grub način, ne postavlja nedostižne zahtjeve, ne nameće besmislena pravila. On je onaj kome svakog trenutka možemo izraziti svoju radost i tugu, svoje probleme, koji nam je i bez reči tako blizak da su nam srca jedno u drugom. Dobar je otac za nas uzor plemenosti, živi obrazac hrabrosti i smirenog služenja, onaj koji nas primjerom uči kako da sačuvamo mjeru a postanemo i ostanemo jedno u domu, u srcu, u ljubavi. On je onaj koji sa beskrajnom ljubavlju i rasudljivom brigom grli sve naše bolove.
Dobar otac više tvori nego što govori. U iskušenjima ne izlaže nužno neku strategiju ili plan već – prisustvom izliva iz sebe utjehu. Njegovo prisustvo isto je što i sjećanje na njega: osjećanje da je negdje blizu ima istu privlačnosti silu kao sama činjenica da postoji. I kada stavlja primjedbe, i kada na našoj samovolji, neposlušnosti i samouvjerenosti kao dobar ljekar vrši bolne ali uspješne hirurške zahvate – on kroz njih djelatno voli.
Ispuniti prizvanje očinstva veliki je podvig, ali i velika radost. Očinstvo znači stalno samoodricanje i spremnost na služenje. . Gotovost da se svakog trena život položi za one koji te slijede. I spremnost da se poput Mojsija umre na pragu Obećane zemlje, zemlje života i radosti, srećan što će u nju ući oni koje je u tu zemlju vidio.