„Dijete? Gle, parče Neba na zemlji.“
Ava Justin
Baveći se pitanjem vaspitanja i obrazovanja, kao i pitanjem roditeljstva, prirodno dolazimo do nove, beskrajno široke i bogate teme: do teme djeteta, koja u pravom svjetlu otkriva i suštinski osmišljava i vaspitanje i roditeljstvo.
Poput spužve, dijete u sebe upija sve one utiske i iskustva sa kojima se susreće, i sav potonji život čovjeka u mnogome počiva na tim početnim iskustvima djeteta. Zato je veoma važno pružiti mu uslove i okruženje u kojima će dijete na pravi način moći da se razvija, a to okruženje je, prije svega, toplina roditeljskog doma i porodice kroz koju ono postepeno upoznaje svijet oko sebe. No, nakon što u tom domu stane na svoje noge, prvi naredni korak djeteta trebalo bi da bude – korak ka prirodi. Jedino u prirodnom okruženju, oslobođeno okova vještačkog i svega što sputava njegovo tijelo, kao i okova savremene tehnologije koji – u sve većoj mjeri – sputavaju njegov duh, do izražaja mogu doći svi potencijali, sve one bogomdane sposobnosti i darovi koji su u biće čovjeka, poput sjemena u zemlju, pri stvaranju pohranjeni. Djetetu su potrebni cvijeće i trava, plavetnilo neba i žubor vode, treba mu toplina sunca koje, poslije duge zime, svojim zracima miluje probuđenu zemlju. Na djetinjem biću, poput dodira na tananoj struni, ostavljaju trag i bujanje proljeća kroz boje i zvuke, i tiho gašenje ljeta, i zrenje jesenjih plodova, i rani mraz, i hiljade boja šume koja – prije nego ostane bez lišća – pokaže svu svoju raskoš i ljepotu. Ono je umjetnik koji ima potrebu da upozna najljepšu od svih umjetnosti – umjetnost življenja. No ono neće moći postati stvaralac bez poznanja tvari, i u njoj Tvorčeve stvaralačke moći.
Dijete je biće koje stasava kroz igru. Za igru su mu potrenbi vrijeme i prostor radi neposrednijeg ispoljavanja svih njegovih sposobnosti i umijeća, a jezik kojim ono najlakše komunicira sa svijetom oko sebe, jeste upravo igra. Prava igra, za razliku od svega onoga što se danas zove njenim imenom, prvo – zahtjeva neposredan kontakt sa svijetom i prirodom, kao i lični neposredni kontakt sa drugim djetetom, a potom – nikada nije ona koja vodi i nameće, već je uvijek od strane samog djeteta usmjeravana. Prava igra budi i oblikuje u mladom biću inicijativu i kreativnost, dvije prekrasne osobine koje u današnjem vremenu grubih, djetetu neprimjerenih i krajnje agresivnih video-igrica bivaju polako ali sigurno brisane i zaboravljane.
Najautentičniji prostor za igru je priroda. Ništa tako neposredno kao priroda ne poziva na pokret, ništa tako ne podstiče želju za saznanjem. Priroda je, u svom svojem bogatstvu, u izobilju zvukova, boja i pokreta kojima živi, uvijek nova i uvijek beskrajno zanimljiva. Uz to, ona je istinita, i zato u djetetu koje prirodno teži istini, budi osjećaj povjerenja i otvorenosti: u prirodi, dijete bez straha i namjetnutih formi može biti ono što uistinu jeste.
Moderno doba bježanjem od prirode pokušava da izmjeni i ljude. Ne samo njihov način života, običaje i ponašanje, već i njihove instikte i njihovu urođenu potrebu za prirodom, kroz koju spoznaju i sami sebe i svijet koji ih okružuje. Ona sama, od Boga stvorena kao krotka i miroljubiva, postaje nam sve dalja, postaje gotovo zanemarljiva za čovjeka potapanog talasima proizvodnje, potrošnje, zarade, konstantne žurbe koja to moderno doba karakteriše. Upravo zato dijete treba neprestano vraćati ka prirodi i upućivati ga na nju, jer u prirodi ono postaje tragač i stvaralac, začinju se u njemu želja za novim saznanjima i zdrava radoznalost, koje su veoma važne osobine u formiranju ličnosti. Mnoštvo boja, zvukova, mirisa i pokreta koji u sebi nose svu dinamiku života, tu, u prirodi – iza dugih i glatkih površina bezličnog asfalta, iza magli od gustog dima velikih gradova, iza vještačkih svjetala malih ekrana i velikih neonskih reklama – jedini mogu pružiti djetetu onu svetkovinu duše koja se danas sve teže susreće i sve rjeđe traži. Kroz ljepotu i krasotu prirode, kroz veličanstvo i čudesnost tvorevine, čak i pored toga što ona kroz zemljotrese, nepogode, oluje i poplave projavljuje prolaznost i propadljivost koja u svijetu vlada, otkriva se neizmjerna sila i slava Božija.
Za razliku od sredstava informisanja koja se nameću kao neizostavni element naše svakodnevice i koja, na ovaj ili onaj način, u manjoj ili većoj mjeri, svjedoče i objavljuju agresiju koja je sve prisutnija, tvorevina svakim pokretom svjedoči o Tvorcu i još uvijek, po riječima starozavjetnog Proroka: „Nebesa kazuju slavu Božiju“ (Ps. 18,2). Boraveći u takvom prirodnom okruženju, učeći od prirode i kroz prirodu, dijete koje otvorenog uma i nepodijeljenog srca poima svijet oko sebe na najbolji mogući način stasava u zdravog, neposrednog i otvorenog čovjeka. Čovjeka sposobnog da i sam bude stvaralac.
Stvorivši svijet, Bog je i čovjeku koji je po Njegovom Liku stvoren dao taj stvaralački duh, nadahnuvši ga da čuva i upravlja stvorenim svijetom. No, to što je čovijeku data sposobnost rađanja djece, ne znači da on rađa ukrase i posjede za svoj život, niti produžetke sopstvene ličnosti, već, po riječima grčkog episkopa i teologa Nikolaja Hadžinikolaua, „rađamo duše sa vječnom perspektivom“ i tako postajemo „ne samo Božija stvorenja i potomci Jednog Boga-Tvorca, već i sami bivamo satvorci.“
Uprkos svojoj mladosti i nedostatku životnog iskustva, a možda upravo blagodareći toj mladosti i neiskustvu, djeca često umiju biti prave aristokrate duha. Ovo je tako, zato što Duh Božiji u njima nalazi čiste sasude u kojima nesmetano može da obitava. „Djeca liječe čovjekovu dušu“, kaže knez Miškin, jedan od najljepših likova Dostojevskog. I zaista, niko kao dijete ne projavljuje čistotu Božijeg Lika po kome smo stvoreni. Dijete, nenačeto sumnjom i podozrenjem. Još uvijek sačuvano od grijeha i duhovnih posrnuća, kadro je da se iskreno raduje i divi i da – ne toliko riječju koliko životom i nastrojenjem – kroz to divljenje i radost blagodari na svemu. Zato je Hristos i rekao: „Budite kao djeca“, i „Pustite djecu da dolaze meni, jer je takvih Carstvo Nebesko.“
I dok odrasli često govore o velikim, suštinskim, životnim temama, oni u svakodnevnom životu svjedoče naklonost i porobljenost malim, nevažnim, često štetnim stvarima. Dijete, pak, koje govori „malim riječima“ i iz „nesavršenog znanja“, sveukupnim svojim stavom svjedoči i živi najvažnija životna pitanja. Neporobljeno formom i gotovo instiktivno svjesno važnosti svih onih malih-velikih stvari sa kojima se susreće, ono u igri daje cijeloga sebe, budući nepodijeljeno prisutno u svakom trenutku.
U svijetu oko sebe, dijete bez ijedne riječi, kroz igru, traži inspiraciju, istinu, potvrdu svojih najdubljih poriva. Za njega je život važan i lijep, a igra je – isto što i život. Ono živi bez rezerve i zato je bitno usmjeriti njegovu igru na trajne, neprolazne vrijednosti i što više ga voditi u susret prirodi. Opasnost nije u ponekoj ogrebotini, mogućnosti da pokisne ili da se prehladi već – naprotiv – opasnost je u toj tendenciji da se ono što duže sačuva pod staklenim zvonom i da se othrani u jednoj sterilnoj i posve nerealnoj atmosferi od koje koristi neće imati ni tijelo – koje će kao nejaku biljku prvi jači vjetar slomit, ni duh – koji će ostati sputan i „presječen“, tj. onemogućen da se ostvari i izgradi kroz komunikaciju sa svijetom oko sebe.
Od djece moramo učiti, jer „takvih je Carstvo Nebesko.“ Moramo steći njihovu jednostavnost, povratiti njihovu sposobnost da se raduju malim stvarima. Shvatiti – po ugledu na njih – život kao igru, ali ne kao igru kojom se „ubija vrijeme“ već igru u kojoj smo svecijelo prisutni, i koja postaje vrhunac našeg stvaralaštva i kreativnosti. Povratiti povjerenje u ljude i jednostavno – zavoljeti svijet oko sebe: samo ćemo tako biti uistinu živi ljudi i samo ćemo tako moći – vođeni djetinjom nepatvorenom ljubavlju prema životu – da na pravi način upotrijebimo sopstveno životno iskustvo a njima postanemo oslonac i primjer koji valja slijediti. Učeći od djece, postaćemo učitelji. Kada bismo prema svemu što radimo imali tako čist odnos kakav djeca imaju prema igri koju igraju, bilo bi to ravno velikom čudu, i bio bi to pravi uspjeh naše zrelosti. Djeca ne glume, ona žive!
Agresivnost, zloba, zavidljivost – ne mogu biti upućeni kao prigovor djeci onda kada su im uskraćeni vrijeme i prostor za igru. Ona će nam se osvetiti za našu nebrigu. Još je premudri Solomon u starozavjetno vrijeme govorio: „Pazi na sina svojega u mladosti, da ga se ne bojiš u starosti.“ Tući će nas, neće imati ljubavi, otimaće nam novac i stvari da bi kupila drogu kojom će željeti da ublaže bol neprijatnog i hladnog odnosa. A sve zbog toga što smo im priredili djetinjstvo izvan svijeta u kome su stvorena, i nismo im ukazivali na svijet za koji su stvarana. Život često nije lak, ali i nebo, i zemlja, i more, i sve što je u njima, i dan pun blagorastvorenog vazduha kao da govore čovjeku svaki put iznova da je dobrodošao u ovaj svijet. I da je pozvan na veliko i veličanstveno djelo: da bude gospodar i car svega stvorenog, a ne tužni i bolesno uplašeni sluga.
Moramo paziti na djecu, jer ona nas opravdavaju pred Bogom. I kao što je cvijeće radost za naše ljudsko saznanje i djeca su kao i cvijeće ostatak izgubljenog raja i nagovještaj budućeg Carstva.