Kad se duše sele, plače se danima, godinama, decenijama. Kad se ljudi sele, plaće se vijekovima, generacijama. To znaju Vojvođani sa korijenima u Lici i Hercegovini, Srbijanci i Krajišnici rođeni u Frankfurtu, znaju to svi rođeni i živstvujući tamo gdje im nisu korijeni. Kada Hercegovinu samu ostave ljudi poput preosveštenog vladike Grigorija, narodu se nešto stisne od gubitka, kao od zime, kao od neizvjesnosti ili najave rata. Nije opraštanje posao za svakoga. Nespremnima poput mene, pogotovo. Nađe se poneko i da likuje nad bolom zajednice. Rekao bi vladika, onim starim jezikom, njegoševskim: „Ma pusti ih, nemoj se prepucavat’ š njima, praštaj im i moli za njih“. Tako to bude, lav ustane i krene nekuda a miš izađe iz rupe, počne likovati i vikati kako ga je on lično, glavom i musavom njuškicom, otjerao.
Liturgija tog jutra je bila poput uznesenja. Skupilo se svijeta, ne samo pravoslavnog već i katoličkog, muslimanskog, čak i ateističkog. Nisu htjeli propustiti tih nekoliko riječi vladikinih pred odlazak. Svijetlo, sunčevo, božanstveno, obasjavalo je u nezavršenom hramu preosveštenog vladiku Grigorija, po meni skoro pa svetog vladiku Atanasija, novog vladiku i prisutno sveštenstvo. Noge najstarijih su stajale dva sata kao i noge najmlađih, umornih i slabih kao da nije bilo. Znalo je to svijeta da to nije običan odlazak ni oproštaj, da ne odlazi ni običan čovjek ni običan vladika.
Prođe tih događaja puno kroz glavu čovjeka kad se rastaje. Sjeti se da je Vladičanski dvor ustupio srpskim institucijama; konzulatu Srbije, srpskoj Prosvjeti, srpskim strankama, biblioteci… Čak i stančić na osami pored Stare crkve, dvadeset i nešto kvadrata koji su mu napravili, ustupio je nekom drugom. Spavao je u keliji u manastiru Žitomislići. U džepu je, sjećam se, imao novčanik. U njemu bi bilo 50 eura i lična karta na ime Grigorije Durić. Vozio nije nikad. Kad bih ga ja vozio u svom raspalom Fordu, nije bilo nikoga da ga slika kao kad bi se vozio u Bodiroginom maseratiju. Govorio je kako sam najgori vozač koga je ikad vidio. Vjerovatno je i to istina, kao i ostalo što bi mi govorio. Slušao sam, skoro nikad protivriječio, iako sam barem 5-6 sati stariji od njega.
Šta je – tu je. Poslušanje je božja stvar. Valja mu u Njemačku. Frankfurt je, po meni, najružniji grad na svijetu. Onako ja zamišljam pakao. Bio sam tamo desetak dana, sa Ibrom Spahićem, na sajmu knjiga. Metalne mašine su po šinama vozile tamne ljude ugaslih pogleda. Taksije su vozili isti takvi ljudi, vozeći bijele ljude istih takvih pogleda. Sunca možda i tamo ima, ali ja ga ni za vedra dana nisam vidio. Kako god, neko mora i tamo služiti, i tamo ima duša ranjenih, posustalih, đavlu na raspolaganju i grijehu u dometu. A vladika Grigorije nosi u sebi snage da se izbori sa demonima. Kad je uspio pobijediti hercegovačke demone i učiniti da ga hercegovački svijet ovako zavoli i obikne na njega, i tamo će uspjeti duše spašavati.
A mi Hercegovci? Valja nama dalje. Na gubitke smo svikli, valjda nas ni ovaj neće na zemlju oboriti. Utre se koja suza, kao što je otare vladika onog jutra na liturgiji, otrese se blato s koljena i ide se dalje. Mora se, božja volja, što bi rekao preosvešteni. A mi idemo dalje, na otvorenom moru, kao neplivači u krhkoj barci koji su upravo ostali bez vesla.
Izvor: topportal.info