Evo pozdrava punog utjehe i evo sigurnog putokaza u našim životima. Da bismo razumjeli ovaj pozdrav, uvijek i iznova je dobro da se zapitamo – šta je za nas Božić? Jer bez te stalne zapitanosti, ovim i bilo kojim drugim povodom, naše misleće biće kopni poput snijega i sagorijeva poput voska nadomaku ognja. Zato – tragom te misli – dužan sam da vas , kao otac i učitelj vjere, stalno podsećam na duboku simboliku i značenje ovog praznika, koji je jedan od najvažnijih u našoj vjeri. Hristovim rađanjem, koje slavimo u ove dane svake godine iznova, i mi se rađamo kao novi ljudi. Zato je to pravo vrijeme godine i naših života da se zapitamo kuda smo pošli, dokle smo stigli, koja nam je naredna stanica i da li na tom svom putu ugrožavamo druge ili ih čuvamo i štitimo? Jasno je, dakle, da je ovaj praznik simbol suštine i smisla života sâmog. Zašto? Zato što se Hristovo rođenje dogodilo radi nas i našega spasenja i zato što je svojim rođenjem Bogomladenac došao u ovaj svijet da bude sa nama, da nam bude brat, prijatelj, utješitelj, sapatnik, ali i saradosnik. On je učinio da višnjega Boga možemo vidjeti i imati ga za svoga bližnjeg. Naučio nas je jednom zasvagda i to da je put našeg spasenja jedino i isključivo u bližnjem i kroz bližnjeg. Jer niko ne može zaobići bližnjeg ako želi doći do Gospoda. Niko ne može zanemariti bližnjeg, a da ga to ne odvede u propast i na stranputicu. I stoga svako ko čini dobro bližnjem na putu je Božjem, to jest ka životu hodi.
Pozdrav s početka ovih riječi, a koji glasi mir Božiji, Hristos se rodi!, podsjeća nas neumitno na tu istinu. I to svake godine i svakog Božića, jer Gospod nam svake godine na ovaj praznik daje novu šansu da se duhovno ponovo rodimo, da speremo nečistoću svoje duše i da se umijemo božanskom blagodaću. Tu istu šansu bi trebalo i mi da damo jedni drugima i samima sebi. Stoga nije slučajno što se u zoru ovog praznika, po starom pravoslavnom običaju, mirbožimo, tj. pozdravljamo se želeći jedni drugima mir Božiji, kako bismo jedni drugima oprostili sva međusobna ogrešenja, kako bi nam potom i sâm Gospod mogao oprostiti. To je znak koji nam Hristos daje kao najveći dar i simbol božanske milosti na Božić, dar da oprostimo i prigrlimo jedni druge, svoje bližnje, a svaki čovjek je naš bližnji. I kao što Bogomajka grli Bogomladenca u vitlejemskoj pećini, trebalo bi i mi da prigrlimo jedni druge, ali i sami sebe.
Ovaj praznik, na čiju radost i smisao bi trebalo da nas podjseti praznična atmosfera svuda oko nas, treba da nas sjeća i na radost novog, preobraženog života, da nas podsjeti da pravoslavno hrišćanstvo nije samo patnja i ridanje, da nije samo odricanje, već iznad svega i prije svega radost i radovanje. Za one među nama koji smo se obreli u novoj zemlji, a koji dolazimo iz mnogobrojnih i različitih zavičaja, ta praznična atmosfera ovdje i radost na svakom koraku prijatno je iznenađenje – nešto što bi svakako trebalo da prihvatimo s odobravanjem, jer Bogom oprisutnjena radost nije grijeh nego blagodat, blagoslov i mir. S druge strane, isto tako treba da se podsjećamo da ovaj praznik nije samo ulični i scenski dekor, nego simbol suštine i smisla života sâmog. I zato ne bismo nipošto smjeli Božić površno izjednačavati s mnogobrojnim prazničnim rekvizitima koji se nalaze posvuda oko nas, sa sezonom kupovine i popusta, nego bi trebalo stalno da se podsjećamo temeljnog smisla ovog praznika, koji je izvor i istočnik istinske hrišćanske radosti, a taj smisao je da ljubimo jedni druge po primjeru Gospodnjem, koji je iz ljubavi prema čovjeku obukao tjelesne haljine njegove. Tu radost treba prigrliti objeručke, kao način života, mišljenja i djelanja, jer ona će razrijediti i razblažiti svaku našu tugu, bol i muku. Tako nam i ovaj praznik, podsjećajući nas na važnost radovanja, susretanja i punoće života, predstavlja jednu vrstu životnog putokaza koji bi trebalo da nas dovede do cilja – života vječnog, baš kao što su vitlejemske zvijezde dovele Mudrace sa Istoka do pećine u kojoj se na današnji dan rodio Hristos – Spasitelj svijeta.
Zašto je Božić praznik radosti? Zato što svakog Božića odista iznova otkrivamo Hrista, a kroz Hrista otkrivamo istinskog čovjeka, pa otuda proističe i naša radost, prisnost i proslavljanje. I to otkrivamo Gospoda koji nije nametljivac, diktator, rugač ili siledžija; Boga koji nije došao da nad nama caruje ili gospodari, nego da svima nama bude brat, prijatelj, sapatnik i saputnik. Zato je Božić uvijek simbol i putokaz koji nas vodi kroz mnoštvo prepreka i nedaća, kako bismo iznova pronašli pravi put, vaspostavili sistem vrijednosti, nanovo se rodili, demistifikovali sve postojeće poluistine i neistine, otkrili one božanske i vječne težnje i dimenzije u nama i uvidjeli istinski smisao ljudskog postojanja.
Osim što treba da oprostimo i prigrlimo one koji su nas uvrijedili, dušu nam ranili, bilo riječju ili djelom, u ove praznične dane treba da se sjetimo i onih kojima je potrebna naša pomoć, koji su nemoćni i u nemaštini, da ih se sjetimo molitvom, riječju i činjenjem, da im pomognemo, priteknemo im u pomoć onoliko koliko možemo. Jer Božić je praznik darivanja, dijeljenja i brige za druge, i to ne samo za ljude nego za sva živa stvorenja i za svaku tvar. I to je ono što treba iznova i stalno da ponavljamo i osvješćujemo u sebi. Da se uvijek iznova podsjećamo da ne živimo samo za sebe, svoju dobrobit i dobrobit najuže porodice, već da smo pozvani da brinemo i o drugima, da se sjećamo i tuđih potreba, jer ćemo samo tako biti u stanju da vaspostavimo svoju ličnost, da se sa Hristom iznova rodimo u ovom prazniku – čistije duše, prostranijeg srca i bistrijeg uma.
Možda će neki od nas, naročito nedavno pridošlih Njemačku, pomisliti kako se nije lako radovati daleko od domovine, prijatelja i porodice te kako nije lako pronaći radost u sebi nakon cjelodnevnog napornog radnog dana. Kada nas takve misli obuzmu, trebalo bi da se prisjetimo šta je cilj našeg života u ovoj zemlji i šta nas je to dovelo ovdje. Ako je taj cilj vrijedan odricanja i truda, a i te kako vjerujem da jeste, ako time činimo nešto dobro i važno za svoje bližnje i sebe, onda će nam i teret koji treba da podnesemo radi ostvarenja tog cilja biti mnogo lakši i podnošljiviji. Stoga je veoma bitno i poželjno da uvijek imamo neki cilj pred sobom, koji će nam davati snagu i jačati našu volju za životom samim. Isto tako nikada ne bi trebalo da zaboravimo sljedeće – da mnogo toga zavisi i od perspektive iz koje posmatramo život i svijet oko sebe. I zato je veoma važno da ugao iz kojeg gledamo na život bude pozitivno podešen i da uvijek i u svemu nastojimo pronaći ono što je dobro i lijepo, jer u svakom živom biću i u svakoj tvari, kao što već znamo, postoji djelić božanske dobrote i ljepote. Ka toj dobroti i ljepoti treba uvijek da usmjeravamo svoj pogled, i njima uvijek treba prvo da se obraćamo u drugim ljudima, pa i u samima sebi. Na kraju krajeva, ljudi nam uzvraćaju upravo ono što im sami dajemo – ako ih dotičemo dobrotom, radošću i otvorenošću, u najvećem broju slučajeva će nam i drugi tako uzvraćati, jer ćemo takvim svojim nastupom otupiti mrzovolju i negativnost onoga koji stoji nasuprot nas.
Zato je Božić, kao što već rekosmo, pravi trenutak da okrenemo novi list u svojim životima i da počnemo na sebe i na druge gledati novim pogledom, lišenim gorčine i jeda. Jedini način da mijenjamo svijet oko sebe jeste da se zagledamo u božanske dimenzije i težnje u sebi i drugima te da im dozvolimo da nadvladaju i natkrile sve ostalo u nama. Tek tada ćemo biti u stanju da osjetimo istinsku radost i punoću života.
Nadalje, treba uvijek da se sjećate i podsjećate jedne neprikosnovene i neupitne istine – otadžbina je za nas tamo gdje je Hristos, dom je tamo gdje smo se sabrali u njegovo ime. A Hristos je tamo gdje prizivamo njegovo ime, gdje se pričešćujemo njegovim Tijelom i Krvlju. Hristos je, drugim riječima, ovdje i sada i zato je naša crkva naš dom i otadžbina i zato nismo sami, niti ostavljeni, jer je naš najbliži bližnji sa nama – Gospod Isus Hristos. Stoga se radujmo i veselimo, skinimo izraz zabrinutosti ili ljutnje s naših lica i prigrlimo Hrista i današnji praznik svim svojim srcem, dušom i umom. A On nas grli oduvijek i neprestano, otkako je pružio ruke prema nama u vitlejemskim jaslama i otkako ih je za nas raširio na krstu jednom zauvijek.
I za kraj da kažem još nešto što mi se čini važnim: radujmo se uvijek zajedno i jedni s drugima, jer – iako nismo srodnici po krvi – bližnji smo po Hristu, što je još važnije od srodnosti po jeziku i domovini. Uostalom, koji je to jezik i koja domovina naša? Mnogi od vas ovdje su rođeni, ovdje su njihovi najbliži, i Njemačka je za takve ono što su za mene Bosna i Hercegovina, a za druge među nama Srbija, Krajina i druge oblasti. I kad je o jeziku riječ, mnogima od vas, prirodno, njemački je jezik na kome mislite, Bogu se molite, koji vam je bliskiji od srpskog. Znači li to da nismo srodnici? Naprotiv! Upravo zato što temelj naše bliskosti nije puka sličnost porijekla i jezika predaka, već upravo Hristos, on je taj koji omogućava da se u njemu sabiramo, a da razlike među nama ne postanu razlog podjele već osnov bogatstva zajednice. Zato među nama ima mjesta ne samo za ljude sa prostora bivše Jugoslavije, već i za Njemce, Sirijce i sve ljude dobre volje, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost i maternji jezik, samo ukoliko se raduju Hristovoj blagoj vijesti i žele po njoj da žive. Zato što češće treba da se sabiramo zajedno, da iskreno dijelimo i radost i tugu i da tako postavimo temelje zajednici koja će postati naša druga, vječna i neprolazna domovina, zajednici u kojoj će se, između ostalog, od danas pa nadalje osjećati sva ona božićna radost, milina i toplina o kojoj je ovdje bilo riječi. Zato ne dopusti, Gospode, da Božiću, toj vječnoj vatri i svjetlosti i izvoru naših života kojim nam osvjetljavaš puteve – ikada okrenemo leđa, niti da ikada okrenemo lica jedni od drugih. Hriste Bože i brate, blagoslovom Oca i sadejstvom Duha, upali luču bogozarnu u srcima našim i obasjaj domove naše vitlejemskom svjetlošću, upali kandila u dušama našim, kako bismo i ove godine osjetili radost i puninu današnjeg praznika i podsjetili se na njegov osnovni smisao i vrijednost, a time i na smisao i suštinu darovanog nam života. Amin!
MIR BOŽJI – HRISTOS SE RODI!
VAISTINU SE RODI!
Dano u Diseldorfu, o Božiću 2018. godine.
Vaš molitvenik pred Gospodom
+GRIGORIJE
EPISKOP DISELDORFA I NEMAČKE