UTISCI

Mile Lasić o knjizi ‘Preko praga’ vladike Grigorija

U mojoj knjizi „U zemlji zarobljenog uma“ (RABIC, Sarajevo, 2012.) pisao sam i o povratku vladike Grigorija i središta Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske iz Trebinja u Mostar. U međuvremenu sam bio počašćen silnom Vladikinom pažnjom jedne prigode u Trebinju, o tomu kasnije,  jer želim reći kako je mostarska promocija njegove knjige „Preko praga“ očekivani hod jednog od vodećih klerika i književnika, što je u međuvremenu postao.

O kakvom se važnom događaju prije šest i pol godina radilo svjedoče i riječi  tadašnjeg i sadašnjeg „Visokog predstavnika“ Valentina Inzka, izgovorene 13. prosinca 2010. godine prilikom posjeta Mostaru i Žitomisliću: „Povratak Vladike zahumsko-hercegovačkog i primorskog Grigorija iz Trebinja u Mostar ima izuzetan značaj, jer Vladika treba da bude tamo gdje je centar Hercegovine, a to je Mostar. Ovaj se visoki namjesnik poluprotektorata Međunarodne zajednice (MZ) zvanog „daytonska BiH“ definitivno u međuvremenu izgubio u beznačajnosti nakon što je „aminovao“ „platformašku vladu“ u proljeće 2011., sastavljenu od bošnjačkih boljšo-nacionalista i Hrvata HOS-ovaca i „Boljitka“, za što su mu bile potrebne iznimne matematičke vještine poput izračuna da je „trećina od 17 pet“. Zbog toga sam taj njegov potez proglasio u osvrtu za Al Jazeera portal za „Shit oft he Year 2011“, da bih ga nedavno nazvao i „Niškorist“ u političkom pogledu. „Matematičar“ iliti „Niškorist“ je, inače,  i povodom povratka vladike Grigorije u Mostar posve neozbiljno ustvrdio kako Vladikin čin ima „dodatno simbolično značenje pa bi se sada mogao očekivati i značajniji povratak srpskih porodica  u Mostar“. Od toga  u proteklih šest i pol godina i nije bilo ništa, za što nije kriva samo besprizorna domaća politička klasa, nego je itekako sukrivac i Inzkova „MZ“.

Mnogi u BiH traže iver u tuđem oku, a brvno u svom ne vide!

 

Vraćanje sjedišta Eparhije, koju je osobno u 13. stoljeću osnovao Sveti Sava, u grad u kojem se nalazilo od 18. stoljeća pa sve do ratne 1992. godine, kada je izmješteno u Manastir Tvrdoš, u Trebinje,  bio je izuzetan vjerski i politički događaj u Hercegovini, zemlji siromašnoj lijepim događanjima i dobrim vijestima, zabilježio sam u toj dobrodošlici vladiki Grigoriju u Mostar prije šest i pol godina. Iz Eparhije ZHiP je ovim povodom priopćeno, pak, kako je povratak središta Eparhije i vladike Grigorija „čin podrške i ohrabrenja Srbima povratnicima u obnovi života u ratom rasijanom i porušenom Mostaru, ali i narodima drugih vjeroispovijesti koji u svojoj raznolikosti vjekovima žive rame uz rame u gradu na Neretvi“.  Bilo kako da je, 02. siječnja 2011. godine, na dan eparhijske slave Svetog Ignjatija, doista se vratio izbjegli Vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije u obnovljeno središte Eparhije u Mostaru, u obnovljeni Vladičanski dvor i malu pravoslavnu crkvicu (Saborni hram se zida još uvijek k’o Skadar na Bojani), da bi odmah nakon svete liturgije pozvao Srbe da se vrate na svoja vjekovna ognjišta u Mostar i dolinu Hercegovine, obećavši da će sada biti više uz svoj narod i u dobru i u zlu. Ali, ni poslije toga Srbima u Mostaru i cijeloj Hercegovini ne cvjetaju ružu, njihov broj je sve manji čak i u Istočnoj Hercegovini. Po nekim izračunima u ovim skoro opustjelim dijelovima BiH ih je puno manje i od stotinu tisuća, ca 70.000, pa se definitivno pokazalo floskulom kako Hercegovina tobož cijeli svijet naseli, ali se ne raseli!

U momentu Vladikinog povratka u Mostar nismo se još poznavali, pa sam se u objašnjenju značenja povratka Eparhije i Vladike u Mostar oslonio na izvode iz zapisa  Bojana Bajića,  bivšeg predsjednika Naše stranke: „… Dođem u zakazano vrijeme u Manastir Tvrdoš. Kaže jedan od monaha da je Vladika u Gračanici, pa da tamo idem… Odem u Gračanicu (trebinjska replika čuvenog pravoslavnog manastira – primj. M.L.). Uvedu me u neki prijemni salon, retro opremljen, baš kao da je staro, a manastir nov. Poslije nekoliko minuta se pojavi Vladika u bijeloj mantiji. Ne znam zašto, ali mi na um pade Njegoš kad ugledah Grigorija. Valjda zbog mladosti dvojice vladika, njihove viđenosti, ali i zbog njihove popularnosti među ženskim svijetom.  Kaže Vladika: ‘Pomoz’ Bog’, a ja uzvratih sa: ‘Dobar dan’. Rukovasmo se. Meni pade na um da sam mogao uzvratiti sa Bog ti pomog’o, ne bi mi jezik otpao, ali sam bez razmišljanja ‘ispalio’ svoj pozdrav, pa mi malo bi krivo, da ne ispadne da kakve inate tjeram… Kaže Vladika da ga baš interesira tema srpskog nacionalnog interesa, a naročito što sam rekao da sam možda lud u vezi s tom temom. Ispričam ja njemu moju teoriju o tri varijante srpske politike u BiH: nezavisnost, dejtonsko tavorenje uz neprihvaćanje BiH kao svoje države, te na kraju aktivno prihvaćanje BiH kao i srpske zemlje i borba za prosperitet i razvoj cijele BiH na evropskom putu. Onda mu ja kažem kako se zalažem za ovu treću opciju, a analizirajući sve što radi vladajuća politička elita u Republici Srpskoj, dolazim do zaključka da oni sve rade pogrešno. Rekao sam mu i da priča o nezavisnosti RS otvara mogućnost da Srbi u BiH završe kao Srbi u Hrvatskoj kad su odbili plan Z4, pa se ponekad reko’ pitam ko je lud. Često pođem sa strane da kažem da ja griješim, pa onda ponovo računam, ali kako god saberem i oduzmem, meni ispadne da je aktualna srpska politika u BiH potpuno pogrešna. Pa reko’ da mi je ikoga mudrog čuti što misli na ovu temu.

Uze sad Vladika slovo. Kaže da mu je baš drago da napokon čuje nekog Srbina da govori na taj način. Ovaj početak me ohrabri, em me nazva Srbinom, em mi se učini da će možda nešto od mojih teza podržati. A ja navikao da se ovakva razmišljanja u RS-u karakteriziraju kao izdajnička i antisrpska, pa moram priznati da mi je bilo drago kad to Vladika reče. Ovo sam mu i prokomentirao, kad on reče sljedeću stvar: ‘Ja sam Srbin dok je srpstvo podudarno sa hrišćanstvom. U stvarima gdje se srpstvo razilazi sa hrišćanstvom, u tim stvarima Srbin nisam’.  Nastavlja on: ‘Slično tvojim razmišljanima o tri opcije srpske politike u BiH, ja sam formulisao postojanje izbora za Srbe u BiH, pod nazivom ‘TRI O’. Prva O: osvojiti. Druga O: odvojiti. Treća O: objediniti. Osvojiti se probalo, nije uspjelo, niti je moglo, niti je trebalo pokušavati, a još gore bi bilo ponovo probati. Odvojiti je nemoguće, suicidalno, nepotrebno. Objediniti na evropskom putu je moguće, dobro, treba na tome raditi’. – ‘Šta objediniti Vladiko?’ – Objediniti Srbe, Hrvate i Bošnjake na putu u Evropu’, veli Vladika Grigorije. 

Onda poče pričati o BiH u najljepšem svijetlu, o muslimanima, katolicima i pravoslavcima u BiH koji su ‘osuđeni’ jedni na druge, o rodnom Varešu, o mogućnosti da svi budu svjesni svoga, a da poštuju druge, o svojoj Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj koja se proteže cijelom Hercegovinom, od Trebinja do Širokog (ako se sad dobro sjećam dokle je rekao), o tome kako su te granice eparhije uspostavljene prije više vjekova, te kako dejtonske granice nisu nadležne za eparhijsko djelovanje SPC, čije granice pokrivaju cijelu BiH. Pričao je o privremenosti sjedišta eparhije u Trebinju, te o Mostaru kao vjekovnom sjedištu eparhije, u koje će se valjati vratiti kad-tad. Pomenuo je i onu veliku pouku i nauku: ‘Da mnogi u BiH traže iver u tuđem oku, a brvno u svom ne vide’…

 „Preko praga“

 

U  krasnoj Laguninoj knjižari u Knez Mihailovoj u Beogradu kupio sam nedavno treće izdanje knjige proze Vladike Grigorija „Preko praga“. Knjiga o kojoj se govori na svakom koraku se pojavila tek krajem travnja, da bi tijekom samo dva mjeseca doživjela čak četiri izdanja, što je prosto nevjerojatno za naše knjiške (ne)prilike. „Laguna“ je, ilustracije radi, treće izdanje Grigorijeve knjige otisnula u 5.000 primjeraka. U međuvremenu je ova Vladikina knjiga promociju imala ne samo u Beogradu, nego  i u Mostaru, kako i priliči. U središtu Eparhije ZHiP, u Grigorijevim dvorima, održana je konačno 2. srpnja i mostarska promocija Grigorijeve zbirke ispovjedne proze, o kojoj su govorili akademik Enes Karić, književnik i profesor teologije iz Sarajeva, leksikograf i pisac iz Zagreba Vlaho Bogišić, liječnik i književnik iz Trebinja Dragan Kovač, te sam Vladika, koji je objasnio kako čovjek gdje god hodi i kako god ide, uvijek na nekom pragu, te da je stvar u tome kako prijeći te pragove. “Nekada su ti pragovi puni radosti, nekada strašni i neizdrživi“, rekao je Vladika.

Prije zbirke pripovijedaka“Preko praga“ vladika Grigorije je objavio knjige “Dolazi čas i već je nastao” (besjede i razgovori, 2004.), “Lazar” (novela, 2008.), “Priča o starom kralju” (novela, 2009.) i “Radost života” (kolumne, 2010.). “Preko praga” je, pak, zbirka 23 pripovijesti posvećenih uglavnom Hercegovini, njezinoj povijesti i sudbinama ljudi ovog podneblja pri  kraju 20. stoljeća. “Ova knjiga na jedan način predstavlja moj vapaj da se ispoštuju različitosti naroda u Hercegovini, koje su dobre i koje ne treba potirati”, poručio je Episkop zahumsko-hercegovački i primorski već na promociji svoje nove knjige u kripti Hrama Svetog Save u Beogradu, prenijele su agencije. A u “Laguni” su ustvrdili, čak, da vladika Grigorije melankoličnom zbirkom priča “Preko praga” ulazi u red darovitih pisaca iz BiH koji svojom prozom nastavljaju najbolju tradiciju pripovjedača, od Petra Kočića do Zuke Džumhura, Ive Andrića ili Meše Selimovića. “Izvanredan psihološki portretista, autorski glas u ovoj knjizi uzdiže se iznad zlosrećnih podjela u narodu, prelazeći preko uskog i sebičnog praga svoje kuće, vjere i nacije, i daje nam svakim retkom svoje proze na znanje da će se ugledati na Andrićevu misao: `Najveća planina koju čovjek mora preći je prag njegove sopstvene kuće`”, kazali su odgovorni u nakladničkoj kući “Laguna”.

Kako je zabilježeno i na stranicama portala Herzegovina.In, mediji skloni pretjerivanju su i poslije mostarske promocije govorili o nevelikoj zbirci ispovjedne proze vladike Grigorija da spada „u sami vrh naše književnosti“.  Skoro sam siguran da je Vladika, onaj kakvog sam ga imao prilike upoznati, posve zadovoljan i s odmjerenim riječima kolege klerika i književnika Enesa Karića koji je u Mostaru precizirao da je „u svim poglavljima koje je Vladika svojim perom zapisao riječ o susretima s ljudima, s institucijama, gradovima i naravno s različitim sudbinama“. Veoma je važno da Vladika u ovoj knjizi nudi duboku humanističku poruku, jer on ljude ne dijeli po nacionalnosti, vjerama ili različitim drugim određenima, nego „ohrabruje čitateljstvo na samo jednu podjelu među ljudima, na ljude i neljude“, pa je upravo zbog toga ovo knjiga koja se dugo čekala u našoj zemlji. “Na nesreću se ne gleda nacionalno, već višenacionalno, ima stradalnika i van našeg naroda, to je po meni najvažniji prag do kojeg je došao autor”, zaključio je Karić, preciziravši da u knjizi ima važnih i dubokih dionica, maltene bi se „svako poglavlje moglo uvrstiti u čitanke, čak i za one čitanke škola koje još uvijek nažalost postoje, dvije škole pod jednim krovom“.

I u razumijevanju Vlahe Bogišića radi se o iznimnoj, autobiografskoj knjizi koju je napisao klerik i koja se bavi zajedničkom poviješću naših zajednica, te kao po nekoj Džumhurovskoj ili Andrićevoj prirodi, na kraju svjedoči da ima smisla ponavljati priče o onom što nam se dogodilo. ”Postoji znatan rizik čitanja ovakvih djela, da im se čovjek preda na način da i sam počne dijeliti to isto, iskonsko iskustvo“, naveo je Bogišić, ali „ono što je najvažnije, a po čemu je ova knjiga izvanredna je sposobnost da dopustimo svojoj priči da ona ostane svoja  sa svojom sudbinom i to je razlog što me dovela u Mostar na ovu promociju”.

‘Samo je jedna podjela važna – na ljude i neljude’

I osobno sam veoma pažljivo prošao kroz Grigorijevu „ispovjednu prozu“ u prvom redu kao autor više knjiga iz domene kritičke kulture sjećanja i interkulturalnog razumijevanja, pa ću izdvojiti kako je Vladika i ovom zgodom u Mostaru iznimno mudro poručio: “Moj stalni cilj je da ne pristanemo na ukidanje različitosti u Bosni i Hercegovini, ljudi su ljudi bez obzira na koju se naciju, vjeru ili religiju pozivaju, s druge strane da pokažemo da su neljudi samo neljudi, ma kako da se zovu”. Dakako, vrijedi podvući da je kazao kako je Mostar „sada najvažniji grad za mene, jer prosto u njemu služim i živim, a i Mostar je to što u sebi sadrži moja knjiga – ljepota u različitosti”.

U medijima su se – već prema očekivanju –  uslijed silne neobrazovanosti i intelektualne lijenosti odmah akcenti stavili na dokidanje oformljenih nacionalnih identiteta u BiH, što vladiki Grigoriju i autoru ispovjedne proze „Preko praga“ nije bilo ni na kraj pameti. On poštuje oformljene identitete, ali podvlači važnost ljudskosti, ćudorednosti kod njih sviju, pa se u konačnici ljudi i razlikuju samo po tomu jesu li ljudi ili neljudi!

Dužan sam barem dotaći neke od 23 ispovjedne pripovijesti vladike Grigorija, pa ću  početi s uvodnom pričom iz djetinjstva „Prag“, u kojoj se sve temelji na lucidnoj Andrićevoj sentenci: „Najveća planina koju čovek mora preći je prag njegove sopstvene kuće“. Na koje i kakve je „pragove“ mislio, Vladika je objasnio na mostarskoj promociji.

U Grigorijevoj prozi se snažno isprepliću i teologija i sjećanja i osjećanja, što postaje vidljivo već u prvim pripovijestima u knjizi posvećenim  pravoslavnim manastirima u Žitomisliću i  Ostrogu, ili Zavali, odnosno na samom kraju zbirke u pripovijesti posvećenoj manastiru Tvrdoš. Vladiki je Žitomislić važan u njegovoj povijesno-teološkoj dimenziji kao „manastir vaskrsenja“, u čijem je bukvalnom vaskrsenju poslije rušenja u posljednjem ratu i sam sudjelovao kao vladika Eparhije ZHiP, 2005. godine. Žito kao hljeb, a Misao kao Logos, naslanja se vladika Grigorije na objašnjenja vladike Atanasija, pa Žitomislić „čeka i otvoreno prima sve, i one koji vjeruju i one koji ne vjeruju, neprestano svjedočeći stradanje i objavljujući Vaskrsenje.“ Znam da oni koji su rušili bilo koju, uključivo i ovu pravoslavnu svetinju u posljednjem ratu, ili Saborni hram u Mostaru, ne žele ni čuti ove vrsti podsjećanja, jednako kao što ni ideološki sljedbenici onih koji su krivi za strašni zločin u Pribilovcima, 1941., mjestu u neposrednoj blizini Hutova blata, ne osjećaju nikakvu grižu savjesti, a morali bi na koljenima puzati i moliti za oprost grijeha tobož počinjenih u hrvatsko ime.

Ostrog je, pak, sveto mjesto za pravoslavne vjernike u crnogorskim stijenama u blizini Nikšića, u kojemu je i zamonašen budući vladika Grigorije, koji je taj visoki epsikopski-biskupski čin zaslužio već s 31. godinom života. Uz Ostrog se vežu, pak, čudotvorne moći svetog Vasilija Ostroškog, rođenog u Popovom polju, o kojemu nažalost ništa ne znaju ni Hercegovci islamske i katoličke vjere. Unutar Grigorijeve ispovjedne proze nalazi se i pripovijest posvećena manastiru Zavali na rubu Popova polja, unutar čijih zidina je učio pisati i čitati budući pravoslavni svetac Vasilije. I ovo je mjesto je tijekom posljednjeg rata pretrpjelo ni krivo ni dužno surovu odmazdu poslije prešućenog zločina učinjenog u Ravnom šest mjeseci prije službenog početka rata u BiH. Meni i Ravno i Zavala pokazuju, pak, kako je teško misliti uzajamne tragedije u njihovoj prokletoj negativnoj dijalektici zla!

Osobno me se dojmila i Grigorijeva pripovijest „Kamena suza“, posvećena proti Stevanu Pravici i stradanju 79 nevinih trebinjskih Srba, 12. kolovoza 1914. godine. Radilo se o svirepoj odmazdi Austro-ugarske carevine nad  uglednim Srbima u Trebinju poslije ubojstva nadvojvode Ferdinanda i supruge mu Sofije u Sarajevu, o čemu se šuti izvan srpskog i pravoslavnog konteksta. Uostalom, u već spomenutoj pripovijesti o Zavali opisana su i stradanja Srba u Doljanima i Gornjem Hrasnu na početku Drugog svjetskog rata, te i posebice stradanja pravoslavnog sveštenika Georgija, kojeg su početkom svibnja 1941. ustaše naredile ubiti. Naredbu nisu ispoštovali ustaše Šaban Elezović i Mujo Galešić, nego su pomogle Georgiju da pobjegne, pa će im se dobro vratiti dobrim poslije Drugog svjetskog rata.

Mogu zamisliti da je sve i do posljednje riječi istinito zapisano od strane vladike Grigorija što je čuo i o zločinima u Prvom i u Drugom i u posljednjem ratu nad Srbima, pa ću ipak ovdje izdvojiti pokajničku ispovijed  jednog HOS-ovca po imenu Sakib, koji je sudjelovao u miniranju pravoslavnog Sabornog hrama u Mostaru. Ova pripovijest ima sve elemente biblijske naracije, jer Sakib poslije rata dolazi na mjesto zločina i prosi pred ruševinama hrama u čijem je spaljivanju i miniranju sudjelovao, pa se čak i povjerava pravoslavnom svešteniku, da bi se na kraju spalio ispred Veleposlanstva Republike Hrvatske u Sarajevu. „Svaka naša  tragedija uvijek bi započinjala napadom na drugoga, a završila bi se samopovređivanjem“, andrićevski je mudro priveo kraju Vladika priču o Sakibu. Mogao bih izdvojiti iz Vladikine pripovjedačke niske i ispovjednu pripovijest „Živa voda“, u kojoj se svjedoči o stradanju sarajevskih Srba, ali tako što u prvi plan dospijevaju prekrasne ljudske naravi jednog muslimanskog liječnika i njegove obitelji, koja će štititi srpsko dijete tijekom posljednjeg rata kao vlastito.

Preporučit ću pažljivom iščitavanju i iznimno nježne pripovijesti „Anja“ o  preranoj smrti jedne mlade, umne i senzibilne žene, koju će Vladika obzirno sahraniti unutar zidina trebinjskog manastira Tvrdoš, u kojemu je Vladika naučio – pored ostalog – razumijevati prostor kao vrijeme. Igrom slučaja upoznao sam i Anjinu majku kad sam prošle godine bio privilegiran gostovati na jednom simpozijumu u Trebinju („Teologija u javnoj sferi“) u organizaciji Eparhije ZHiP. Moj prijatelj Branislav Rajković, đakon SPC-a i tajnik vladike Grigorija me je upoznao i s Anjinim bratom Andrejom, veoma obrazovanim i umnim mladim doktorom teologije. To je uostalom ona skupina teologa unutar SPC-a koji su nedavno podržali Darwinovu teoriju evolucije. U svakom slučaju sam tijekom ovih susreta konačno i razumio da je tajna karizme vladike Grigorija u sposobnosti da pronikne u duše mladih ljudi, u daru da poveže vlastitu inteligenciju, mudrost i dobrotu s tim mladim ljudima, koji potom stasavaju s njim i još ga k tomu i obožavaju. Uostalom, spomenuti simpozij “Teologija u javnoj sferi” je ne samo posvjedočio karizmu vladike Grigorija, nego je – onako uzgred – učinio  ubavi gradić na obalama Trebišnjice još ubavijim.

Nastupio sam i u Trebinju, zajedno s muftijom mostarskim Salemom ef. Dedovićem i docentom na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu Zoranom Devrnjom, kao agnostički profesor kako bih ukazao da u  pluralnom svijetu kakofoničnih glasova i interesa put do  polifonije i mira među ljudima vodi preko doprinosa prosvijećene politologije i iste takve teologije. Pri tomu sam se pozvao na prekrasnu metodološku sugestiju pokojnog profesora Ulricha Becka da za početak svi odustanemo od  “metodološkog nacionalizma”, to jest da se ne zatvaramo u preuske nacionalne ili vjerske granice, jer bi to bio prvi korak i do razvrgavanje kontraproduktivne sprege religijskog i nacionalnog. A mogao bi biti i prvi korak u pravcu odustajanja od “containment policy”, politike zagađivanja međusobno bliskih kultura, vjerozakona i svjetonazora. Učinilo mi se već tada da je vladika Grigorije svjestan ovih izazova. U konačnici, zbirka ispovjedne proze „Preko praga“ me je u ovo i uvjerila!