(Nikšić, Sala crkveno-narodnog doma, 24. decembra 2017.)
Već sam naslov zbirke pripovijetki Preko praga, koju čine dvadeset tri priče, najavljuje da će nas autobiografska pripovijedanja uvaženog vladike Grigorija daleko odvesti. Iskoračivanje preko praga u praćenju traga koji za sobom ostavljaju priče vodi pravo u „zemlju živih“ (khora ton zonton, što je sintagma za Hrista) – u svijet života koji je tu pred nama, ali koji savremenom čovjeku sve više izmiče kao nepoznata i nepristupna zemlja.
Pripovjedačka brojanica ispletena od perli prekrasnih, duhovno okrepljujućih, pronicljivih, prosvjetljujućih, ali uznemirujućih autobiografskih priča primorava nas da prekoračimo prag ovještalog iskustva života. Svaka priča nas na svoj način dovodi do nekog praga i njegovog prekoračenja koje omogućava uvid u tajnu ljudskog života.
Naslovna riječ „prag“ metonimija je i metafora, ali i bogoslovsko-filozofski pojam koji upućuje na granična iskustva svijesti, saznanja, opažanja, osjećanja, tuge, bola, patnje, jezika, mišljenja, percepcije, osjeta, svijeta, prostora, vremena… Prag podrazumijeva događaj prelaženja, prekoračivanja, iskoračivanja, izlaženja i istupanja iz jedne u drugu dimenziju iskustva ili – kako bi se reklo u filosofiji – prelaženje iz naivnog i nereflektovanog u fenomenološki stav prema „samim stvarima“ ljudskog života.
U egzistencijalnom smislu – a ove priče jesu djelo jevanđelskog egzistencijalizma – prag je granica između poznatog i nepoznatog, uobičajenog i neobičnog, izvijesnosti i neizvjesnosti.
Autobiografske priče Vladike Grigorija pokazuju da su ovi pragovi i prelazi sastavni dio hrišćanskog doživljaja Boga, svijeta i čovjeka. Stoga su njegove priče, njegova „autobiografija o drugima“ (Borislav Mihajlović – Mihiz) u kojoj se autor pojavljuje u trostrukoj ulozi: kao pripovjedač koji se, u svom pripovijedanju, ispovijeda čitaocima ispovijedajući ih. Sve priče uzete kao cjelina književno-teorijski bi se mogle odrediti kao Bildungsroman, odnosno kao knjiga o odrastanju, sazrijevanju i postajanju čovjeka kao ličnosti.
Autor ovog djela ne služi se komplikovanim jezičkim konstrukcijama, umjetničkim strategijama i žanrovima, stilizacijama i estetizacizacijama. Ono što definiše njegovu poetiku je jednostavnost izraza iza kojeg se pojavljuje bogatstvo života, sve njegove delikatne strane i istančanosti, paradoksi i zagonetke. Ova jednostavnost u izrazu poštuje zapravo onu jednostavnost koju zahtjeva samo hrišćanstvo, a o čemu Aleksandar Šmeman u svojim Dnevnicima piše kaže: „Hrišćanstvo traži, apsolutno traži jednostavnost“, zahtjeva od čovjeka „svetlo oko“ koje „sija ljubavlju“. Upravo nam ova knjiga predstavlja svijet i život viđene očima ljubavi. Zato je zbirka priča Preko praga apologija Života ili sam Život kao teodikeja, slavoslov radosti života, pravoslavna teologija Života kao radosti koja slavi Božje prisustvo u svakom segmentu ljudskog života, u prirodi, u svakodnevnim događajima i susretima, čak i u naizgled prozaičnim čovjekovim igrama i razonoddama. Ova knjiga nam ponovo otkriva svijet života – ona nas doslovno vraća u život, život kao čudo, kao tajna, kao dar, kao prag…
Svaka priča na svoj način prekoračuje prag uobičajenog iskustva svijeta, prirode, događaja, susreta, ljudi i u njima otkriva ono neobično, čudesno, svetotajinsko. Pisac ovu čudesnost otkriva i u mladici čempresa koja je iznikla na zgarištu žitomislićkog manastira, srušenog u poslednjem ratu, čija svjetlo zelena boja „znači vaskrsenje i novi život“; zatim, u čudesno lijepom krajoliku pored Trebišnjice gdje je sagrađen manastir Tvrdoš. Tvrdoš i Trebišnjica predstavljaju neobičan sklad prirode i ljudskog stvaranja, kao da prisustvo Tvrdoša na obali Trebišnjice djeluje smirujuće na tok duboke i moćne rijeke. Ovaj neobični fenomen Vladika opisuje sljedećim riječima:
„Iza grebena, koji štiti manastir od sjevernih i istočnih vjetrova, rijeka iznenadno i tiho teče pravo prema Tvrdošu i biva mirna i nečujna, da bi, čim prođe manastir, opet tekla brzo i snažno.“
Drugim riječima, energija, snaga i moć prirode i čovjeka više se očituju u smirenju nego u svom otvorenom, silovitom ispoljavanju i manifestaciji.
Vladika zapaža neoubičajenost i u događajima iz svakodnevnog života, zapravo, nijedan događaj u svakodnevnom životu za našeg pisca i duhovnika nije običan događaj. Putovanje vozom koje je obilježilo njegovo djetinjstvo predstavlja metaforu čovjekovog bitisanja u ovom svijetu, takođe i plivanje u moru ima svoju metaforičnost.
Visoko je simbolična i priča koja nosi naziv Lopta. Igra loptom za Vladiku nije obična igra. Taj rekvizit, kako se obično kaže, „najvažnije sporedne stvari na svijetu“, u ovoj prelijepoj priči otkotrljao se do piščevog djetinjstva, tačnije, do ranih 70-ih godina kada je ta magična sfera bila prava rijetkost u njegovom hercegovačkom selu. Kako se priča dalje razvija pokazuje se da lopta nije samo nostalgično sjećanje na djetinjstvo, već da postaje svojevrsna relikvija, simbol beskonačnosti. Kulminacija priče o lopti je kada autor kaže: „Nikad ne volim da gubim loptu. Ne volim ni kada naš tim ili naš igrač gubi loptu. To je veoma tužan osjećaj.“ Lopta je za autora simbol stvaralašta, a posjedovanje lopte je izraz univerzalne čovjekove želje da vlada sopstvenom sudbinom i životom. Ova iskrena i intimna razmišljanja o lopti i želji da se ona posjeduje kao i tuga zbog njenog gubljenja može se tumačiti i kao metafora naše savremene istorijske situacije u kojoj smo izgubili loptu na svom dijelu terena, pa grčevito pokušavamo da spriječimo poraz, da ponovo zadobijemo kontrolu i samokontrolu u timskoj igri koja je zapravo naš saborni život. Jednom riječju, i u ovoj priči o lopti autor prelazi prag uobičajenog, samorazumljivog i naivnog iskustva jednog igračkog rekvizita koji sada postaje metafizički simbol.
Gotovo svi junaci ovih priča – od članova porodice, oca, bake, djedova preko ljudi koje je Vladika sretao u raznim životnim okolnostima, pa sve do istorijskih ličnosti – heroji su istinskog života koji je, rečeno jezikom Artura Remboa, „negdje drugdje“, „odsutan“, ali ipak prisutan, dakle na pragu između čovjekove konačnosti i beskonačnosti vječnog života. Naročito su potresne priče u kojima su junaci djeca na pragu života i smrti. Oni kojima je potrebna sveštenička duhovna utjeha u prijevremenom umiranju, postaju utješitelji.
U pričama koje se odnose na ratna zbivanja u kojima je opisana sva neljudskost rata, autor prekoračuje prag jednostranog pogleda na ratna zbivanja i piše o metafizičkim incidentima ljudskosti na svim bespoštedno zakrvljenim stranama, svjedočeći nadnacionalnu dimenziju Hrišćanstva koje svako ljudsko biće gleda očima „lude ljubavi“ Božije.
Nakon svega, preostaje mi da se zahvalim Vladici Grigoriju što nam se ovim pričama povjerio, omogućavajući nam da se susretnemo s njim kao pripovjedačem, ali i s nama samima i jedni s drugima.