Izlaganje na 18. konferenciji Fonda jedinstva pravoslavnih naroda , Trebinje 6. aprila 2012.
Ako bismo se zapitali šta je identitet našega Gospoda Isusa Hrista, odgovor bi bio jasan i nedvosmislen: On je Sin Božiji. Ako bi nas, hrišćane, neko zapitao koji je naš identitet, mogli bismo reći da samo ime nudi odgovor: mi smo hrišćani, kršteni smo u ime Isusa Hrista i tako smo postali sinovi i nasljednici Carstva Božijeg. Dakle, uvijek je najvažnije pitanje: ko si ti, ko sam ja, ko je on/ona. To pitanje je mnogo važnije od toga šta smo mi po prirodi. Otuda mi se čini neophodnim na početku razgraničiti da li postavljamo pitanje ko je jedan Evropljanin ili šta je jedan Evropljanin? Ovdje, u Hercegovini, ako ljudi žele da saznaju vaš identitet – obavezno će početi pitanjem čiji si ti, od kog si plemena, a potom će uslijediti i pitanja odakle si, iz kog kraja. Sve u želji da vas identifikuju, da vas prepoznaju.
Međutim, koliko god da dobijete informacija ko je neko, čiji je i odakle je – neće biti moguće da ga prepoznate na pravi način, niti da ga upoznate ukoliko vam se on ne otkrije kao jedinstven i neponovljiv – nezavisan u odnosu na ono čiji je i odakle je. I vi morate biti spremni da je on sasvim drugačiji od onoga šta govori iskustvo o njegovom kraju i porijeklu. Jedina mogućnost da dođe do istinskog upoznavanja, a ne do formalnog prepoznavanja među vama biće ako mu dopustite da uvijek i sasvim bude drugačiji od onoga kakav ste pretpostavili da će biti. U svakom drugom slučaju, postoji opasnost da sasvim ukinete njegovu ličnost, poništite njegovu slobodu i identifikujete ga pogrešno. Onaj koga budete identifikovali, ukidajući mu slobodu da on bude jedinstven i nepredvidljiv, on više neće biti ono što jeste.
U naše vrijeme mnogo se govori o evropskim integracijama. Načelno, ne postoji ništa normalnije ni prirodnije za jednoga hrišćanina nego da teži zajedinici, integracijama. Za nas je zadata kategorija jedinstvo i sabornost. Naše služenje na zemlji je služenje jedinstvu, a ne podjelama. Međutim, postoji jedan paradoks: mi možemo služiti samo onom jedinstvu koje podrazumijeva očuvanje različitosti, i to u apsolutnom smislu riječi. Možda se pitate kako je onda moguće identifikovati nekoga ko stoji nasuprot nas tako da bude jedno sa nama i da budemo u zajednici sa njim, a da ostane sasvim drugačiji i različit od nas. Usuđujem se ne preporučivati znanje ili saznanje kako put, odnosno posjedovanje što više informacija o nekome, o njegovom porijeklu, mentalitetu, obrazovanju i vaspitanju. Ne govorim u ovom trenutku ni protiv tih stvari, niti se plašim onoga čega se mnogi plaše, a to je sabiranje bezbrojnih informacija o nama, do te mjere da postoji fobija da neko sve prati i zna. Takva fobija je postojala i postoji čak i kod nekih duhovnih ljudi. Kao što, uzgred rečeno, nije razumljiva ni fobija od takozvanih evropskih integracija, ukoliko shvatimo da znanje o drugome ne znači i istinsko poznavanje drugoga. Kao što se mnogo govori o evropskim integracijama, tako se uistinu često pominje i identitet ljudi i naroda. Sigurno neću biti usamljen ako zaključim da toliko govorenje o identitetu najviše liči na vapaj, krik zbog izgubljenog ili nejasnog identiteta.
Usudiću se da izreknem jednu, čini mi se, smjelu tezu: taj nemir izvire iz pogrešne postavke, po kojoj izgleda da je važniji svijet, u ovom slučaju Evropa, nego čovjek. Sveti oci Istoka su u svoje vrijeme veliki nemir jelinske filosofije umirili otkrićem i sasvim drugačijim stavom od jelinskog, a koji glasi: nije čovjek mikrokosmos u makrokosmosu nego makrokosmos u mikrokosmosu. Nije čovjek radi svijeta sazdan nego svijet radi čovjeka. Nije Evropa važnija od čovjeka, a za Evropu je i te kako važan svaki čovjek. Dužni smo odgovor koji čovjek? Odgovor je: slobodan čovjek. Koji je to slobodan čovjek i kako ćemo ga prepoznati? Ponavljam, nećemo ga prepoznati skupljanjem informacija o njemu. Čovjeka poznati, a ostaviti ga da bude slobodan – moguće je samo na jedan način. Taj način je ljubav, bogolika, hristolika, žrtvena, nesebična, obožena. Ljubav koja prepoznaje drugoga ne po njegovim kakvotama nego drugoga kao svoje ogledalo bez kojeg ne može poznati ni sebe, ne može se identifikovati niti spoznati svoj identitet.
Čvrsto vjerujem da je u naše vrijeme zadatak Crkve da ponovo otkrije svijetu koliko je važna karika koja nas vezuje sa vječnošću, karika koja, jevanđelskim jezikom rečeno, glasi: čovjek je slika Božija. Zadatak Crkve bi bio u tome da ljudima pokaže put – kako da u njihovim životima zaživi svjetlost Svetotrojičnog jedinstva u kome je svaka ličnost posebna i nema podjela i ataka na drugost već je upravo drugost konstitutivni element tog jedinstva. Crkva ima zadatak da ta istina bude otkrivena ljudima, a taj zadatak podrazumijeva hrabrost i borbu, ne prosto da ljudi izaberu dobro u odnosu na zlo nego borbu da dobro pobijedi zlo. Otuda su necrkvene, nehrišćanske i nepravoslavne sve fobije, pa i fobija od evropskih integracija.