(24. april 2018)
Na ovom mjestu sam prije nekoliko godina narodu okupljenom oko spomenika rekao: „Bolje vam je da ste potomci ubijenih nego ubicâ!“. Znam da to nije velika utjeha na zemlji i u ovom svijetu ali takođe znam da u vječnosti i te kako jeste. Međutim, danas ću pokušati da vaš pogled usmjerim ka jednoj drugačijoj perspektivi, ka drugačijem horizontu.
Pogledajte, poštovani prijatelji, ove livade, polja i šume, domove i hram! Prvo što vidite jeste to da puste i da zarastaju, da buja korov u njima, da se legu zmije! A sada vas na tren molim da zamislite pokošene livade, procvjetale trešnje, okrečene voćke, cvijeće oko kuća, nasmijane bake koje gledaju razigrane unučiće. Zamislite, molim vas, na čas kako se na poljima igraju jagnjad, skaču snažni bikovi, igraju konji, riču siti volovi a pretile krave se hrane kako bi što više mlijeka donijele uveče kući, da djeca imaju hrane. Ostanite na tren, ljubazno vas molim, na toj slici koja je svakom normalnom čovjeku lijepa i ljekovita jer će vam ona pomoći da izdržite riječi koje slijede! A prije tih riječi podsjetiću vas na jednu neporecivu istinu – da su ljudi koji su ovdje živjeli kroz vremena zalivali ova polja, ove voćnjake, ove šume i proplanke onim najdragocjenijim što čovjek može dati zemlji – suzama i znojem; znojem pravednim i suzama punim dobrote i čestitosti!
Zemlja, zavičaj i dom se, dragi prijatelji, ne kupuju niti zarađuju novcem a pogotovo ne oružjem. Zavičaj se zadobija ljubavlju, znojem, trudom i suzama, radošću svatova i tihim oplakivanjem umrlih a ne ubijanjem i zatiranjem! Ne zločinom, ma ko i s koje strane ga činio! Po prvi put u životu pričam i svjedočim ovo što ću sada reći a vi ćete, vjerujem, razumjeti poruku. Neposredno nakon rata, kao sveštenik, često sam na rukama danima nosio dječaka Žarka Kuljanina. To je dječak koji je nasilno i prijevremeno rođen u logoru. Žarko nije mogao da se igra, on je bio paraplegičar. Bio je paralizovan, teško je govorio i slabo čuo. Njega smo mogli samo nositi jer skoro svaka funkcija njegovog tijela bila je oštećena i tako je, nažalost, ostalo do današnjeg dana. Ono što nije bilo oštećeno i što je savršeno funkcionisalo jeste njegovo srce! Mnogo šta ću zaboraviti živeći na ovoj zemlji ali jedino sigurno nikada neću – a to su pogled, zagrljaj i srčanost Žarka Kuljanina, čiji je otac brutalno ubijen a – po svjedočenju mnogih – glava mu je bila odsječena. Žarkova hrabra majka danas nije mogla doći jer je već godinama posvećena Žarku i borbi s njegovim bolestima i nemoćima. Posvetila se njegovom srcu u kome odjekuju suze, znoj, cvrkut ptica i poj slavuja iz Bradine!
Eto, dame i gospodo, ljudi Božji, šta je rat, šta je zločin te šta oni prouzrokuju. Jedino što rat ne može i što nikada nije mogao to je da ugasi srce u kojem obitavaju Bog, pravda, istina, mir i dobrota. Svaki čovjek u Bosni i Hercegovini koji je prognan iz zavičaja, kome je srušen dom, kome je ubijen otac, brat, sestra, kum, prijatelj, neka zna da je najvažnije što ljudi mogu sve oteti jedni drugima, ali nam srce i ono što je u srcu ne mogu uzeti. Iz srca ljudi izvija se zlo ili dobro i nije moguće uzeti ono što je u njihovim srcima pa su zato uzaludni zlo i zločini, ubistva i otimanja. Kada dođemo na pravedeni sud, neće nas Bog pitati šta smo stekli novcem, prevarom, ubistvima, zločinima, niti koliko imamo novca i imanja. Naprotiv, reći će samo: „Daj mi svoje srce da vidim jesi li moj!“
I dok svjetski lideri prijete jedni drugima, narod gleda vijesti i očekuje od njih odgovornost. A oni bi, u stvari, trebalo da budu svjesni da će i njima i nama biti potreban dobar odgovor na pitanje šta imamo u svom srcu? A ne šta imamo od naoružanja, moći ili sile.
Ovo je čas kada je pametno i prilično da pogledamo u svoja srca, da nas kakva tama ne bi obuzela. Važno je da naučimo kakvo je zlo gaziti po ljudskim suzama, po ljudskom znoju i kako je tek strašno zagaziti u ljudsku krv. Da Bog sačuva od tog iskušenja svakog čovjeka na zemlji, a naročito svako biće u ovoj napaćenoj državi, koja je toliko zla, nevolja i čemera pretrpjela i podnijela. Neka nam ovo mjesto nezapamćenog stradanja bude vječita opomena i podsjetnik na to kako nikada više ne smijemo dozvoliti da ovom zemljom zavladaju mržnja, osveta i strah. Nikada i nipošto. Neka nam srca budu čista i otvorena za ljubav, za dobrostiva djela i blage riječi. Neka nam Žarkov primjer i stradanje budu uvijek pred očima kako više nijedno dijete ne bi iskusilo Žarkovu sudbinu i kako nijedno mjesto ne bi doživjelo sudbinu Bradine!