BESJEDE

Besjeda na Trgu Slobode u Trebinju (Preobraženje 2018)

Običaj održavanja ove litije, koja je postala simbol našeg grada, započeli smo davne 1992. godine. Ova litija nas je, kao nastavak svete liturgije, vodila i još uvijek vodi na goru Preobraženja. Tako nas je ova kontinuirana Služba Bogu preobražavala, iscjeljivala, odobrovoljavala, upućivala ka Gospodu, a potom i jedne ka drugima. Tako je Trebinje – naš čudesni mali grad – postao grad preobraženja i preobražaja, njegove ulice postale su ulice preobraženjske, dok je trebinjski saborni hram postao stub i tvrđava u koju je svako bilo kada tokom dana mogao ući da zablagodari Gospodu, da pusti uzdah i suzu i da dobije oproštaj i mir. Jednom riječju – da se preobrazi. Djeca, odrasli ljudi, svi koji bi ušli u taj hram pa i u ovaj grad mogli su, ako su htjeli, osjetiti taj dodir preobraženjske svjetlosti. A onda se nad nama, kao na gori Tavoru, uzdigao novi hram, Hercegovačka Gračanica, propovijedajući svojom ljepotom, a u njemu je svoj smiraj i konačni preobražaj našao besmrtni pjesnik. Naši su manastiri od razvaljenih pećina postali lučezarna svjetila kojima idući u susret bivamo tajanstveno ozareni. U međuvremenu, među nas je s ostroške gore sišao naš brat i otac Vasilije i pustio svakoga od nas da ga zagrli i cjeliva. I naša pustinja je procvjetala, naše rijeke postale su krstionice kroz koje su strujale vode osvećenja i preobraženja. I mi smo se, mili Trebinjci, zajedno s gradom i crkvama tiho i nečujno preobražavali i postajali braća, sestre i prijatelji.

U dolini u kojoj teče sveta rijeka i rađaju grožđe, smokve, nar i sve ostalo lijepo i ukusno, bivalo je svakoga novog Preobraženja sve ukusnije i ljepše. I zato ljudi iz raznih krajeva žele da dođu na Preobraženje u Trebinje, da se i sami preobraze, jer svi smo mi grešni i svoja bića nerijetko umjesto da preobražavamo zapravo izobličavamo. Uvijek je bilo i uvijek će biti onih koje je Preobraženje izobličavalo ali ne zato što je tako htio praznik i preobraženi Isus – ne, to je bio uvijek njihov izbor i njihov rat protiv preobražavanja i popravljanja. Svi vi koji se sjećate razorenog grada, u kome bješe sve zapustjelo tih ratnih godina, vjerujem da ćete se složiti sa mnom da je ovaj grad preobražen. Ali isto tako treba da imate na umu da preobražavanju nema kraja i da smo još uvijek na tom putu, još smo u preobraženjskim litijama i hodu ka boljem. Jer ne treba nikada da mislimo da je sve apsolutno dobro i da ne može postati još bolje. Zato stalno idemo u susret Gospodu a On nas pak usmjerava da idemo naprijed, da se neprestano preobražavamo, susrećemo i volimo jedni druge.

Dragi narode, a pogotovo moji Trebinjci, živeći 25 godina u ovoj blagorodnoj i blagoslovenoj dolini Trebišnjice, u ovom – kako mu samo ime kaže – žrtvenom polju Trebinju, često sam bio, kao i mnogi od vas, zagledan u kamenu planinu nad nama – u naš Leotar. I sada sam potpuno uvjeren da je taj kameni lav simbol našega grada i da nije – siguran sam – Dučić slučajno postavio ove kamene lavice između kojih prolazimo svakoga dana. Jer nakon toliko godina služenja u Hercegovini i Trebinju shvatio sam da je čovjeku nastanjenom ovdje zadatak da bude lav. Taj zadatak postavljaju mu Leotar iznad nas i naši Njegoš i Dučić među nama, taj zadatak mu, na koncu, postavljaju naši preci postradali za slobodu i krst.

Stoga vi, sinovi ovih planina i polja, treba da se uvijek i neprestano prisjećate da ste pozvani da budete hrabri i nepokolebljivi kao lavovi. A ja sam pak zauvijek Bogu blagodaran što mi je dopustio da stolujem na tronu koji je ustanovio najveći lav koji je ikada rođen među Srbima – Sveti Sava. Blagodaran sam na tome što sam prije gotovo 20 godina uveden u tron na kojem su stolovali Sveti Vasilije i Sveti Petar novomučenik i mnogi drugi. Posebno sam srećan što sam naslijedio pravog duhovnog lava koji ne poznaje strah, a kakvom mi tek radošću srce ispunjava spoznaja da dolazi jedan mladi i divni lav poslije mene.

Želio bih još da znate i to da sam odluku da preuzmem novu dužnost donio sam , po blagoslovu naše crkve i po svojoj slobodnoj volji. Kada sam u dvadeset i petoj godini ostavio sve i otišao u Ostrog, govorili su da sam vjerovatno poludio. Ipak se ispostavilo da nisam, ali kada sam mogao tada ostaviti sve – nije mi teško ni u pedesetoj ostaviti čast i vlast i uticaj koji sam nesumnjivo stekao. Jednostavno sam želio da se još jednom u životu lišim vlasti i moći, da napravim mjesta drugome i boljem od sebe i da, što je najbitnije, odem tamo gdje je potreba i nužda veća i pretežnija. Ako uspijem u svojoj nakani i učinim šta dobro u novododijeljenoj eparhiji – biće to zahvaljujući Bogu, a ako ne uspijem, biće to moj propust i krivica. U svakom slučaju, nikada neću moći da budem nesrećan i neispunjen jer će u mom srcu i ovdje za mene uvijek biti jedina i sveta otadžbina Hercegovina.

Dragi Hercegovci i Hercegovke, braćo i sestre, samo vas jedno molim – ne dajte Crkvu i svetinju ni za šta. Čuvajte domove i porodice, budite duhovno lavovi, nikada ne gubite ljubav i hrabrost i uvijek se zapitajte u čijem ste društvu i da li ste dostojni lavova koje maloprije pomenusmo. A što se mene pak tiče – mada je to u ovom kontekstu najmanje važno – ja, po prirodi stvari, nikada ne mogu odavde sasvim otići jer ovdje su moji najmiliji grobovi i moji najmiliji prijatelji. Fizički mogu biti odsutan, ali ne i duhovno i sve što budem mogao pomoći, koliko to bude u mojoj moći, pomagaću, uvijek.

Na kraju, želim još samo da zablagodarim Bogu riječima: hvala ti, Bože, i oprosti mi! I hvala vama, braćo i sestre, i oprostite mi i vi. Svojim neprijateljima opraštam sve uvrede i klevete i ne kunem ih već blagosiljam. Ostanite u ljubavi Hristovoj i u ljubavi međusobnoj. Na mnogaja ljeta i da blagoslov Božji bude s vama u sve vijekove vijekova! Amin.