Draga braćo i sestre, danas je veliki praznik. Danas je jedan od onih Gospodnjih praznika, kada nam sâm Gospod otkriva veliku i neizrecivu tajnu svoje milosti i svoje ljubavi. Jednom mi je rekao jedan veliki učitelj Crkve, dok je još bio ovdje u svijetu, da je najvažnije da na velike praznike otvorimo ustave svoga bića, najvažnije je da otvorimo prozore i vrata našega bića, našeg srca, našeg uma da bi ušla svjetlost praznika i da bi nas prosvjetlila. Današnji praznik je praznik koji upravo govori o svjetlosti. Ima jedna riječ u ovom današnjem Jevanđelju, koja je toliko važna i koja se izgovara i na događaj Bogojavljenja a ona glasi ovo je Sin Moj Ljubljeni koji je po Mojoj volji.
Njegovo lice je zasijalo kao sunce i haljine su Mu bile bijele kao snijeg. To što je Njegovo lice zasijalo kao sunce i svjetlost obasjala cijelu Tavorsku goru, nije nikakvo čudo, jer je On prevječni Sin Božiji, On je sam Bog, nego je ta svjetlost obuhvatila i prosijala kroz ljude, kroz Petra, Jakova i Jovana njegove učenika, kroz Iliju i Mojsija ljude koji su živjeli ovdje na zemlji. Jedna važna stvar, koju treba da naučimo iz riječi Boga Oca kada kaže ovo je Sin Moj Ljubljeni koji je po Mojoj volji. On ne misli samo na Sina Božijeg, to znamo da je On oduvijek po Njegovoj volji, a treba da znamo da je po Njegovoj volji i to što je Sin Božiji postao Sin Čovječiji, Sin Marijin, a to dalje znači, braćo i sestre, da svako od nas može da bude po Njegovoj volji. To još znači da može da bude obasjan tavorskom svjetlošću, kao što su obasjani bili Petar, Jakov, Jovan, Ilija i Mojsije. To je današnji praznik, braćo i sestre, današnji čudesni praznik koji nam otkriva ono čemu svi, svjesno ili nesvjesno težimo da budemo svijetli, prosvjetljeni, da vidimo svjetlost nepristupnu, svjetlost koja ne prolazi, jer niko od nas neće da živi u tami, niko od nas neće da bude tama, niko od nas ne voli mrak, svako od nas čeka zoru da svane. U samoj tami gledamo da vidimo svjetlost, nema te tame u kojoj nema svjetlosti. Ali, ono što je za nas bitno je da mi ljudi možemo da proširujemo svoje biće, koliko god možemo i svaki put to činimo kada se Bogu molimo da bismo mogli da primamo svjetlost, pripremamo svoje biće molitvama i moljenjima da bismo mogli da primimo svjetlost.
Šta je još važno, braćo i sestre? Mi možemo da dajemo svjetlost jedni drugima. Toliko je Bog milostiv! Kao što možemo jedni drugima da dajemo radost tako možemo i svjetlost. Kada sam jutros ušao u Crkvu, jedna majka je držala dijete i ja sam se trudio da uzmem od njega svjetlost, a kada sam prilazio ikoni tamo je bilo drugo dijete, zato što su oni nekako, svjetlijih lica i nevinijih očiju od nas i od njihove svjetlosti mi možemo da uzmemo svjetlost. Možemo jedni drugima da dajemo svjetlost pod uslovom da smo mi prosvjetljeni. A da je to tako, najbolje ćemo naučiti i potvrditi tako što znamo da mi jedni drugima možemo da damo mrak. Kada smo dali mrak jedni drugima, kada vidimo mrak na licu drugog? Vidimo onda kada ga grdimo, kada ga osuđujemo, kada ga ne prihvatamo, kada ga ne volimo. Ne znam da li ste nekada vidjeli nekog čovjeka koji je osuđen, da li zbog nekog grijeha, po pravdi ili nepravdi? Šta se događa sa njegovim licem? Ma kakvog da je tena, čovjek postaje mračan. Ne znam da li ste vidjeli čovjeka kome svi prilaze i govore, ne boj se ustani, volimo te, poštujemo te, pomoći ćemo ti? On se polako iz mraka vraća u svjetlost.
Današnji praznik, draga braćo i sestre, govori nam i o tome šta je Gospod pripremio za nas. I zato je ovo dan otkrivenja i dan preobraženja. On je za nas pripremio da živimo u svjetlosti. Ne znajući zašto viču apostoli nemojmo da idemo odavde, nemojmo da izlazimo iz ove svjetlosti, daj nam da ovdje načinimo sjenice, da ovdje živimo. Eto, braćo i sestre, čemu treba da težimo, eto šta je smisao našeg života, eto za šta treba da se pripremamo, za svjetlost da se pripremamo, ne za tamu ili mrak, i šta treba jedni drugima da dajemo ako imamo i zrno svjetlosti, treba da damo to zrno nekom drugom, jer će se tako umnožiti svjetlost, kao kada imate malu svijeću i date plamen drugom koji ima neupaljenu svjećicu, tada već imamo dvije svjećice. Dovoljno je samo jedna svijeća koja gori i da od nje upalimo sve ostalo i odmah bi tama nestala sa mjesta tog. Kako je to jednostavno a kako je u životu našem često neostvarivo. Zato što zaboravljamo šta nam to Gospod daruje, šta On hoće od nas?! Hoće da budemo svjetlost svijetu, da budemo so zemlji, a da bismo to bili moramo da ispunimo jednu tako strašnu, tako laganu, tako tešku, tako uzvišenu, i za nas ljude često neostvarivu zapovjest a ona glasi da volimo jedni druge, tj. da djelimo ono što nam je dato, da djelimo tu svjetlost. Danas se sjećamo kako je Gospod razdjelio svjetlost nepristupnu i vječnu, sa onim velikim prorocima Starog zavjeta i sa onim velikim apostolima Novog zavjeta a preko njih i sa svima nama. Zato je važno da se podsjetimo onih riječi koje izgovaramo na Vaskrs Priđite, primite svjetlost.
Braćo i sestre, došli smo u Crkvu da primimo svjetlost, zato je važno da otvorimo svoje biće i da naše srce hoće da primi svjetlost a onda će iz njega da pređe svjetlost u sve djelove našeg bića, amin, Bože daj.