BESJEDE

Vladimir Pištalo – Sunce ovog sveta

(Izgovoreno na promociji knjige Sunce ovog dana – pismo Andriću Vladimira Pištala)

Ništa se pod nebeskim svodom ne događa slučajno, pa se tako i večerašnja promocija odigrava gotovo na sam Andrićev rođendan, koji je, uzgred rečeno, bio juče. I, što je još pretežnije, juče se navršilo tačno 125 godina od Andrićevog rođenja. Svoj doprinos ovom važnom jubileju prilažemo i mi večeras, u sklopu Šantićevih večeri poezije, predstavljanjem knjige Sunce ovog dana – pismo Andriću Vladimira Pištala. Jedan od najvećih savremenih srpskih pisaca Vladimir Pištalo još jednom svojom knjigom neumitno osvaja književnu scenu i čitalačku publiku jednog poprilično širokog geografskog prostora. Riječ je o djelu koje je jednovremeno apologija, ali i maestralni svjetlonosni zrak koji nam otkriva istinsko lice jednog drugog velikog književnika i mislioca Ive Andrića. Pismo Andriću, oblikovano u literarno zahvalnoj, ali i zahtjevnoj epistolarnoj formi, u sebi, poput kontrapunkta, sjedinjuje književni ali i mjestimice filosofski diskurs koji harmonično obitavaju jedan pored drugog. Pištalo je jasno čuo i osjetio Andrićev cantus firmus, osnovnu melodiju i značenje djelā, pa je stoga bio u stanju da razumije i sve ostalo, sve prateće melodije i značenja Andrićeve velike književne zaostavštine. Autor Pisma Andriću vodi dijalog ili, još preciznije, polemiku sa Andrićevim savremenicima, među kojima je bio i nemali broj kritičara pisca Na Drini Ćuprije i njegovih stavova. Odmjereno, argumentovano i vješto Vladimir Pištalo brani nobelovca od različitih kritika i spočitavanja, kako onih koji se tiču nacionalnog opredjeljenja tako pak i onih koji se dotiču odnosa prema Hvratima, Muslimanima ili Jevrejima. Autor ne dozvoljava sebi da upadne u zamku mistifikacija, izmišljanja ili baratanja poluistinama. U traganju za tačnim odgovorima pisac poseže za najboljim i najvjerodostojnijim svjedočanstvom – Andrićevim djelom koje doslovno iščitava red po red, tumačeći ga strpljivo i nenametljivo čitaocima svoje knjige. I nisu samo Andrić, njegovo vrijeme i pozamašan stvaralački opus u tematskom jezgru djela o kojem je riječ: iz pronicljivog promišljanja o velikom romanopiscu i istorijskom kontekstu u kojem je stvarao i živio često bljesne i zaiskri misao o „suncu ovog dana“, o nama i našem vremenu, kako ovom koje živimo trenutno tako i onom iz čijih smo ralja netom izašli, neko više a neko manje izranjavan i oštećen. Stoga čitaoce ne treba da iznenađuje što se Andrićeva misao tako spretno i skladno uklapa i utapa u Pištalovu jer, kako kaže pisac Sunca ovog dana Andriću, „vi ste gledali kako se dimovi i magle ideja pretvaraju u mermer i opet raspuštaju u dim. Gledali ste kako se Jugoslavija stvarala, jednom pa još jednom. Ja sam video kako se Jugoslavija drugi put raspala. Bez tog ličnog iskustva ne bih razumeo neke vaše redove“. Jednoobrazni istorijski kontekst, zajedničko breme prošlosti i njenih utvara približavaju međusobno dva pisca u neponovljivom činu prepoznavanja. To zajedničko istorijsko nasljeđe ili balast, koje je ujedno pomoglo i piščevom boljem i svestranijem tumačenju i razumijevanju Andrića, biva povod i podsticaj da Pištalo progovori o ovome ovdje i sada, o ćorsokaku u koji smo dospjeli jer je, kako kaže, „nebo nad nama dislocirano. Čekamo da dođe neki majstor za prelome i da ga namesti“. Sunce ovog dana raskriva Andrićevu ličnost, koja je, bar kako nam to predočava Pištalo, bila nadasve mudračka i nedvojbeno stoička budući da se pisac Travničke hronike u graničnim situacijama branio ćutanjem, a to mogu, uvjereni smo, samo najjači duhovi.

Knjiga koja se nalazi šred nama ispunjena je sveljudskim razumijevanjem i ljubavlju iako na pojedinim mjestima autor učtivo opominje svog sabrata po peru i na one njegove mračnije životne trenutke, sve to čineći razborito i smjerno jer, priznaćete, drugačije se ne bi ni mogao voditi tako živ i ponad svega dragocjen i uputan dijalog dvojice ozbiljnih ljudi i pisaca. Vladimir Pištalo uspijeva na sebi svojstven način da razriješi i neke veoma aktuelne dileme poput pitanja koje je nacionalnosti Ivo Andrić? Teško je reći da je Andrić bio samo pravi Bosanac, pravi Hrvat, pravi Srbin ili pak pravi pravcati Jugosloven budući da je on, ne prestajući biti sve to, ličnost prije svega svečovječanska i univerzalna, kao što je to, uostalom, i njegova cjelokupna književna tekovina. Sunce ovog dana nudi neiscrpnu inspiraciju koja čitoace podstiče da satima razmišljaju ili govore o ljudima i gradovima, o svjetovima i ljudskim sudbinama koje susreću na stranicama ove knjige i koji su podjednako snažni i upečatljivi kao i u Andrićevim djelima. Pištalo zapravo svojom posljednjom knjigom vodi dijalog sa svakim retkom koji je Andrić napisao, a preko Andrića i sa posvemašnjom srpskom kulturom i tradicijom.

Knjiga koja se nalazi pred nama olako bi među čitaocima mogla da se shvati kao priručnik za bolje razumijevanje Andrića, što je na izvjestan način sasvim očekivano i razumljivo. Treba takođe istaći i Pištalov stil, koji je u svoj suštini jednostavan i nepretenciozan, pa se i u ovoj ravni knjiga sama preporučuje čitaocima. Nalikujući pomalo na hagiografiju 21. vijeka, Pištalova posljednja knjiga pod živolaznim suncem Trebinja, Mostara ili pak jednog dalekog Carigrada otkriva pred nama pisca u pravom smislu te riječi, pisca Andrićevog formata. Neko je već ranije veoma tačno zapazio da kada god govorimo ili pišemo o drugima, mi zapravo govorimo o sebi samima, pa tako i autor Sunca ovog dana pišući o Andriću otkriva i ogoljava pred čitaocima samoga sebe, sopstvenu ličnost, ali i svoja djela kojima je posvetio cijeli svoj život.

Uzgred da kažem i to da se ne sjećam da je iko ikada u nekoj književnosti, makar u novije vrijeme, tako lijepo progovorio o drugom piscu kao što to čini Pištalo u svojoj knjizi o Andriću. Stoga će čitalac dok lista ovu oživljujuću knjigu koja moćno korespodnira sa Andrićem i njegovim djelom neprestano osjećati toplinu okrepljujućeg sunca nad sobom, ali i duboko u sebi.