UTISCI

Vladika Grigorije pred Bogom i Dubrovnikom: oprostite

Miljenko Jergović 24. 01. 2012.

U dubrovačkoj katedrali je, izvještava Hina, neki dan održana ekumenska služba Božja. Bogoslužje je predvodio dubrovački biskup Mato Uzinić, a propovijedao je vladika Grigorije, episkop zahumsko-hercegovački. Državna agencija je s uzornom akribijom prenijela vladikine riječi: “Ni jednoga trenutka ne zaboravljam koliko je ozbiljan izazov i kakvu odgovornost nosi svaka izgovorena riječ. Svjestan njene težine i smisla ja ću je izgovoriti pred vama. A ta riječ glasi: oprostite. Trebamo govoriti uvijek i iznova: oprosti nam, Bože, grijehe naše. Večeras, na ovom svetom mjestu, u ovoj prelijepoj katedrali i u ovom čudesnom gradu, imam potrebu, kao kršćanin i episkop izgovoriti ovu kršćansku riječ – oprostite.”

Hinina vijest je, i to valja reći, našla mjesto u samo jednim hrvatskim novinama, negdje pri dnu stranice, tako da ju je samo vrlo pažljiv čitatelj mogao i naći. Drugi u Grigorijevoj propovijedi nisu pronašli ništa što bi bilo važno građanima, vjerujućima i nevjerujućima, koji te srijede nisu pribivali bogoslužju u dubrovačkoj katedrali. Ili se samo radi o tome što naši mediji više i ne prate što javlja Hina i više nemaju novinara koji bi pohodili ekumenske mise, nego interes postoji samo za onim bogoslužjima na kojima kakav sluga Božji, katolički ili pravoslavni svećenik, umjesto traženja oprosta ili praštanja gleda kako bi kome natovario grijehe koje sam nije u stanju nositi na savjesti. Nije, međutim, pošteno, prema vjerujućim i nevjerujućim, da propovijed o ateistima biskupa Jezerinca jest vijest koja zanima naše medije, a propovijed o odgovornosti pred Bogom i ljudima, te o traženju oprosta, vladike Grigorija, nije vijest. Osim što bi to trebalo biti uvredljivo za kršćane, istočne koliko i zapadne, na taj se način putem novina reklamira zlo i netolerancija, a sakriva tiho junaštvo dobrote.

Političari su se nakon ratova iz devedesetih pošteno naispričavali i naizvinjavali. Od Dodika i Đukanovića do Mesića i Josipovića, sve do lokalne razine i grotesknih postupaka, kakav je bila ispričavajući posjet Ante Đapića Jeruzalemu, svi su već svima olako uputili riječi koje bi u svakoj međuljudskoj komunikaciji, od suobraćanja djece i očeva, susjeda i komšija, zavađenih sela i posvađanih gradova, sve do suobraćanja čitavih država, naroda i vjera, zapravo morale biti najdragocjenije. Isprika je izlaz, jedini koji je ljudska pamet uspjela smisliti, iz pakla stvaranog u drugima, ali i iz pakla koji stvaramo u sebi. Uza sva atomska i hladna oružja ovoga svijeta, uza sva filozofska učenja i umjetničku transformaciju stvarnosti, do stvarnoga mira i do pomirenja, do razumijevanja onoga što drugi govori, do suživljavanja sa sudbinama drugih, do jedine stvarne pobjede u ratu, moguće je doći jedino isprikom. Neće svijet biti uništen zbog viška atomskog, kemijskog, biološkog i svakog drugog oružja, nego će biti uništen zato što se netko nekome nije pokušao ispričati.

Olako trošenje riječi isprike manira je većine političara, ali ne samo naših, nego svih, općenito. U čemu se onda razlikuje gesta Willyja Brandta na koju su se vrlo često, neukusno i pompozno, pozivali političari koji su se nakon njega ispričavali? U tome što je 1970, jednoga kišnog dana u Varšavi, pred spomenikom ustanicima iz Varšavskoga geta, Brant kleknuo i s njime je, sa svojim kancelarom, tad klečala cijela Njemačka. Balkanski političari, to ste morali primijetiti, dižu visoko glave kada se ispričavaju. I obično je isprika uvijek dvostrana: razmjenjuju se tako izvinjenja kao što djeca razmjenjuju sličice nogometaša, a javnost poslije vaga tko je kome bio više kriv i tko se kome ljepše ispričao.

Episkop zahumsko-hercegovački nije političar, niti je njegova gesta politička. Ono što je on učinio u dubrovačkoj katedrali, učinio je pred Bogom i pred ljudima. Učinio je to pred gradom kojemu su vjernici iz njegovog stada učinili zlo. Njegova isprika ne očekuje i ne traži odgovor. Ona nije jednokratna. Tako izgovorena u katedrali, ta isprika traje i ne gasi se. I uopće nije tema, niti to smije biti tema, hoće li se ikada neki katolički velikodostojnik ispričati zbog grijeha svoga stada u devedesetima. Nije tema ni to što se nijedan nije ispričao ni zbog grijeha iz 1941. Svaka isprika, ustvari svaka molitva i molba za oprost, ako je iskrena i autentična stoji sama za sebe. U tome je veličina geste vladike Grigorija.

Njegovo tiho junaštvo sastoji se u tome što je rekao nešto što mnogi ljudi, njegovi vjernici, ne žele čuti. Koliko god njegova molba za oprost bila upućena Dubrovniku i Dubrovčanima, ona je, što je doista hrabro, postavljena kao imperativ svima onima koji se u njegovoj eparhiji mole Bogu. I oni koji su stradali u ratu, kojima je s druge strane učinjena neka nepravda, i oni koji su u tom ratu, na pravoslavnoj strani, izgubili svoje najmilije, kroz Grigorijevu gestu išću oprost. To što je vladika učinio, u ljudskom je smislu veliko.

Episkop zahumsko-hercegovački rođen je 1967. u bosanskome rudarskom gradiću Varešu. Svjetovno mu je ime bilo Mladen Durić. Zamonašio se 1992, a za vladiku ga je ustoličio patrijarh srpski Pavle 1999. Iste je godine preuzeo i zahumsko-hercegovačku eparhiju. Dobar je, nadaren pisac i na svjetovne teme, a znamenit je postao po svojim vrlo otvorenim javnim istupima. U Sarajevu je govorio s razumijevanjem o Bošnjacima i o muslimanima, uživljavajući se u njihov današnji položaj u Bosni i Hercegovini. U Trebinju, gdje je stolovao prije nedavnoga povratka sjedišta eparhije u Mostar, govorio je da tamošnje vlasti moraju nanovo sagraditi Begovu kuću, spomenik islamske arhitekture, ali i potvrdu da su u Trebinju do 1992. živjeli i muslimani: “Što su Srbi srušili, Srbi moraju i da podignu!” Tako je rekao, ne plašeći se. Valja ni to ne prešutjeti: Grigorije je iz jedinoga pravoslavnog sela u blizini Vareša (odakle je, recimo, i poznati filmski glumac Boro Stjepanović). Selo se zove Planinica i grdno je stradalo u vrijeme rata.

Ekumenska molitva u dubrovačkoj katedrali važan je događaj, koji, istina, neće preokrenuti društvene tijekove, niti će popraviti golem kvar nastao u devedesetima, ali i na lošim sjećanjima iz 1941. Grigorijeva propovijed, kao i odluka biskupa Mata Uzinića da mu omogući propovijedanje u svojoj katedrali, bit će samo tim važniji. Ni jedan ni drugi nakon ovoga neće doživjeti većinsko odobravanje unutar svojih zajednica, crkvenih ili društvenih, ali i to je prirodno. Kada bi odobravanje bilo većinsko, ni traženje oprosta od grada i ljudi ne bi bilo junački čin. Vladika Grigorije i biskup Mato učinili su korak ka tom dalekom, svijetlom cilju.