Ova je knjiga nastala kao plod dugogodišnjeg razmišljanja i bavljenja temama koje su, direktno ili indirektno, zaokupljale moju pažnju gotovo čitav svjesni dio mog života. Sam proces njenog nastajanja pomogao mi je da spoznam i sagledam složenost odnosâ i vezâ na kojima počiva ovaj svijet, koji je jednovremeno rajska dolina i dolina plača. Da bih svoje uvide i zapažanja što jasnije i uvjerljivije prenio na papir, bilo je prije svega potrebno da proniknem u smisao i značaj zamašnog i osjetljivog posla pisanja, koji zahtijeva naročitu otvorenost uma i duha. Naime, kada jednom uzmete pero u ruke, u trenu raskrilite i otvorite svoju dušu drugome, pa čak i onda kada je posrijedi naučni diskurs, kao što je to u ovom slučaju. Stoga je pisanje možda najsličnije molitvi – to je neprestani odnos i okrenutost ka drugome, jer sve ono što napišemo podrazumijeva postojanje čitaoca. Zbog svog ambivalentnog karaktera pisanje je podjednako ushićenje i muka duha i uma – ushićenje jer u onome koji piše tinja neizreciva potreba da sa drugim bićem podijeli ono o čemu razmišlja ili što osjeća, a muka je pak jer je uvijek prisutna bojazan da nećemo valjano umjeti da misao uobličimo i izrazimo riječju. Nastojeći da uspostavim ravnotežu između te dvije oprečene sile koje umnogome određuju sam čin pisanja, upustio sam se u proučavanje i pojašnjavanje Zizjulasove relacione ontologije, proučavanje koje nije toliko bilo podstaknuto potrebom da se otisnem u naučne vode, koliko da prije svega samom sebi, a potom i drugima, pružim odgovore na pitanja sa kojima sam se susretao još od trenutka kada sam sam postao svjestan sebe i svijeta koji me okružuje.
Otkuda je zapravo proisteklo moje zanimanje za izučavanje upravo Zizjulasovog shvatanja ontologije odnosâ koji vladaju između ličnosti? Da bih na ovo pitanje pružio tačan odgovor, prisjetiću se ranog dječaštva i mladosti, vremena u kojem su me intenzivno zaokupljala pitanja: Ko sam ja? Kuda idem? Kako je nastao svijet? Hoće li sve što postoji proći i nestati? Gdje je moj umrli otac? Zašto osjećam prisustvo onih kojih nema tu pored mene?
Još u vrijeme kada se počela javljati zapitanost o svijetu koji me okružuje, počeo sam razmišljati o vječnosti. To razmišljanje će me – nekad svjesno, nekad podsvjesno – pratiti kroz cijeli život. Budući da sam oca izgubio kao četvorogodišnjak, za mene je taj gubitak bilo od životnog značaja. Pomenutom misaonom ozračju dobrim dijelom doprinijela je i začuđenost pred tajnama prirode i licâ koja se me okruživala. Jednovremeno postajao sam svjestan i činjenice o važnosti drugih ljudi za moje postojanje. Da bližnji osmišljava i upotpunjava moje postojanje, naučio sam još u porodičnom okrilju – iz odnosa sa majkom, bratom, djedom (pa čak i sa umrlim ocem), iz njihove ljubavi koja je usmjeravala svaki moj (po)dvig i postupak. Mnogo kasnije, kao učenik bogoslovije, shvatio sam da odnos sa drugim bićem, iz koga crpimo svoj identitet, bio to bratski, prijateljski, roditeljski, ljubavni ili kakav god drugi, biva tek u svojoj punoći ostvaren kada je oposredovan, upotpunjen Bogom i njegovim prisustvom. To me je učvrstilo u spoznaji da uspostavljajući međuljudske odnose zapravo neprestano težimo da uspostavimo onaj krucijalni odnos – odnos sa Bogom. Preko ovih pitanja i saznanja do kojih su me ona dovodila polako sam se uputio stazom bogotražiteljstva koja će me vremenom uvesti u Crkvu. U moje sjećanje trajno se urezala slika događaja koji je u krajnjem ishodu doprinio ovom činu. Jednog dana, nakon nevažne svađe sa bratom kojeg sam uvijek volio do obožavanja, slomljen i očajan uzeo sam Jevanđelje koje je stajalo skoro netaknuto od očeve smrti. Otvorio sam ga i počeo čitati. Bio je to odlomak koji govori o odnosu sa bližnjim, bratom, svakim čovjekom: „Ako ti sagriješi brat tvoj…“ Izašao sam u dnevnu sobu, tamo je brat gledao televiziju. Nisam ni pomenuo prethodnu svađu, samo sam rekao: „Mogu li da ti pročitam nešto!“ Ćutao je, a ja sam počeo da čitam. Nakon nekoliko minuta primijetio sam da plače, a poslije nekoliko časova čitanja obojica smo plakali. Ništa nismo govorili, nismo tumačili ili raspravljali. Te noći sam počeo da se molim. Stajao sam pred ikonom i molio se iskreno. Stalno sam govorio i vapio: „Čuj me, Bože moj!,“ jer sam čuo da se tako moli moja majka. „Usliši glas moj, ne ostavi me, ne odbaci me, primi me…“. Dok se molitva umnožavala i pročišćavala moj zaparloženi sluh, odnosi sa drugima su se produbljivali postajući skladniji.
Mnogo godina kasnije na temelje vjere oblikovane još u djetinjstvu nekako se prirodno nadogradila teologija. Ona je u moj život ušla nečujno u četvrtom i petom razredu bogoslovije, kada smo počeli učiti dogmatiku. Teologija je postala novi zanos, radost, put i cilj. Učio sam o Bogu Trojici, o Hristu, o Crkvi – sve je to bilo veoma bitno za mene. Teologija je postala novi oblik molitve, novi način traženja odgovora na sudbinska pitanja.
Poslije završene bogoslovije i Bogoslovskog fakulteta je došao rat i moje zamonašenje. Kao sveštenik u ratu sahranjivao sam mnoge mlade ljude i to su sjećanja koja se ne zaboravljaju i koja svaki potonji trenutak života i radosti prate kao smrtna sjenka. Iz tog vremena pamtim samo dvije vrste odnosa: sa Onim kome sam u ruke predao svoju dušu, tj. svoju slobodu, i sa onima koje sam sahranjivao i kojima nisam mogao dati ništa, a koji su postali moji vjerni saputnici. I opet je, kao i prilikom očeve smrti, smrt veoma snažno postavila pitanje smisla života. Iako smo često plakali i tugovali za bližnjima i daljnjima, Crkva nam je bila sve i davala nam je istinsku Svjetlost. U tom periodu došao sam do važnog zaključka: Crkva ne bi trebalo samo da nam pruža odgovore na krajnja pitanja već da bude uvijek tu, u svakom trenutku naših života. Uvjeren sam da ona treba ne samo da nam razjasni zašto se neko rađa i umire, već i da nam otkrije zašto postojimo i zašto jesmo.
Iskustva koja sam stekao u djetinjstvu i ranoj mladosti bila su mi od velike koristi kada sam postao sveštenik i starješina manastira. Taj put i život bili su jedino mogući u živom odnosu sa Bogom i sa drugim ocima i narodom. Držao sam se čvrsto za Gospoda i Crkvu, propovijedao sam, djeci, omladini, ljudima! Najveća utjeha je bila u krštavanju ljudi na rijekama, na kojima smo sjedeli i plakali, bježeći od faraona ovoga sveta. Tada sam doživio Crkvu, krštenje i liturgiju kao nikada prije: snažnu i svetu, svijetlu. Susret svjetova zbivao se među nama. Nesveti je činio svako zlo, ali mi smo bili nekako udaljeni od zloga.
U često nepojamnom redoslijedu životnih događaja postoji neka unutrašnja zakonomjernost kojom nas Božija ruka usmjerava u određenom pravcu i s određenom svrhom i ciljem. Tako je sve ono što u ovom djelu zaokuplja moju naučnu pažnju utemeljeno mnogo ranije, u djetinjstvu i mladosti. Tragajući za odgovorima na mnoga pitanja (svjestan sam: nekada manje a nekada više uspješno), utirao sam put razumijevanju teme koja je predmet ove knjige. Teme o kojima sam tada počeo da razmišljam tek će u dobu životne zrelosti dostići svoj zenit. Zbog njih sam, na kraju, počeo da tragam za odgovorom i na pitanje ontologije međuličnosnih odnosâ, za postojanjem u istinskom odnosu. Ova knjiga je plod tog traganja i jedan od pokušaja odgovora na pomenute dileme. Pisao sam je sa sviješću o svojim nemoćima i nedostacima za koje sam uvijek vjerovao da će ih On blagodaću dopuniti. To je i razlog zbog koga se usuđujem da vam je predam na čitanje, vjerujući da će se, uprkos raznolikosti ljudskih sudbina, svako moći prepoznati u pomenutim pitanjima. Različite su okolnosti koje nas na ova pitanja podstiču, ali je vrlo teško zamisliti da tajna sopstvenog identiteta, koji gradimo u odnosu sa drugima, te problem života i smrti – i to ne kao apstraktnih fenomena već upravo u kontekstu ljubavi, tj. odnosa sa onima koje volimo i bez kojih nećemo i ne možemo da zamislimo svoje postojanje – može nekom zvučati nezanimljivo i irelevantno. Upravo pokušaj pronicanja u ovu misteriju i njena razrješenja predstavlja glavni cilj Zizjulasovog teološkog poduhvata, koji se skriva iza na prvi pogled možda isuviše apstraktne, ali sadržajem bogato ispunjene sintagme relaciona ontologija.