(Sarajevo, 06.2.2017. godine)
Nema sumnje da su Crkva i društvo i ranije prolazili kroz slične krize kao što je ova današnja. Međutim, čini mi se da ljudi u prošlosti nisu imali mogućnost da budu toliko informisani o stvarima koje se događaju širom svijeta. Danas, zahvaljujući medijima, mi imamo informacije o raznolikimm religijskim i društvenim krizama, i ono što sigurno predstavlja novinu jeste to da uviđamo međusobnu povezanost tih kriza. Sve je manje moguće da stvari koje se zbivaju na jednoj strani svijeta nemaju dodira sa ljudima koji su fizički udaljeni od tih zbivanja. Sve to krizu pred našim očima čini očiglednijom, opasnijom i većom. Sukobi koji su se zbivali na tlu Bosne i Hercegovine krajem HH vijeka umnogome su bili vidljivi cijelom svijetu. A mi, kao narodi koji su učestvovali u tim sukobima, najčešće smo posmatrani kao nezreli i nedorasli savremenim civilizacijskim standardima. Riječ koja se u tim ocjenama možda i najviše provlačila bila je nacionalizam, odnosno to da se mi ovdje sukobljavamo na nacionalnoj osnovi i kao religijski fanatici. I tada, u tim trenucima, znao sam da u Bosni i Hercegovini ima mnogo ljudi koji ne zaslužuju da budu tako ocenjeni. S druge strane, bio sam svjestan činjenice da se mi ovdje zaista međusobno dijelimo i ubijamo braneći svoje nacionalne i druge identitete. Uvjeren sam da sam, kao i mnogi drugi, polako ali sigurno poprimao kompleks niže vrijednosti i, po prirodi stvari, zbog toga bio tužan. Danas, kada taj „civilizovani svijet“ i sam tone u nacionalizam, imam utisak da upravo mi iz Bosne i Hercegovine možemo i treba da proročki zavapimo da taj put nije dobar put. Naša poruka bi imala snagu i kredibilitet jer je zasnovana na saznanju koje izvire iz doživljaja koje smo sami imali. Naša poruka imala bi, vjerujem, i dalekosežne pozitivne posljedice ukoliko bismo u stvarnosti pokazali da smo iz ratova i ubijanja, osim smrti i rana, izvukli i pouku o tome šta znači pogrešno postavljena teorija o narodu i naciji. Siguran sam da je Bosna i Hercegovina jedno od onih mjesta na svijetu gdje su ljudi najsvjesniji toga da nije moguće živjeti bez poštovanja drugoga i drugačijega. Jer, naši preci su odrasli živeći upravo na takav način, moja generacija je takođe tako odrasla. To je, usuđujem se reći, bilo i jeste veliko civilizacijsko dostignuće, bez obzira na sve turbulencije koje su se tokom vremena događale. Ne treba smetnuti s uma to da su sve bure, koje su prouzrokovale ratove i ubistva, dolazile sa drugih strana, bilo sa Istoka ili Zapada, a u svim kratkotrajnim zatišjima ljudi su nastojali da žive poštujući drugoga kao samoga sebe, tj. držeći svoju vjeru, svoj običaj, i ne odričući se svoje narodnosti. Jednako su poštovali drugu vjeru, drugi narod i njihove običaje. Jednostavno, znali su da je to jedini normalan i pravi put. Međutim, kada god bi dunuo bilo koji vjetar sa strane, u nama i oko nas lako je raspirivao vatru bolesne nacionalne i vjerske mržnje. Ako je pitanje koje se postavlja danas – kako da se suprotstavimo tim uticajima, koji uvijek iznova žele da pale vatre u kojima gorimo jedino mi, uvijek isti Bosanci i Hercegovci, Srbi pravoslavci, Bošnjaci muslimani, Hrvati rimokatolici, odgovor je jednostavan: mi, koji smo vjerski lideri, nipošto ne smijemo dopustiti da se u nama razgori taj opaki plamen. To, prije svega, znači da ne smijemo dopustiti da u našim zajednicama, tj. u onima koji ih predvode, sveštenicima i imamima, vjerskim učiteljima, ta stihija nalazi polodno tle. Nemam sumnje da ćete se složiti sa mnom ako kažem da tu vatru nije nimalo lako gasiti kada se razgori, već je potrebno djelovati preventivno, dok je ona još sasvim nemoćna. Zato je svako od okupljenih dužan da sa svoga mjesta šalje poruku svojim pastirima, a preko njih i svome narodu.
Tako ću i ja, koristeći ovu priliku, pozvati pravoslavne sveštenike, vjeroučitelje i teologe da se ugledaju prije svega na samoga Hrista. Uvijek je korisno podsjetiti se na to da Isus Hristos, koga mi hrišćani proslavljamo kao Bogočovjeka, nije bio ni Srbin ni Hrvat – već Jevrejin. Njegova nacionalna pripadnost nije razlog, ali ni smetnja da ga poštujemo i slavimo. Pozivam ih i na to da se, u okolnostima u kojima živimo, uvijek iznova podsjete na jevanđelsku priču o milostivom Samarjaninu, koja nam govori o tome ko je naš bližnji, i otkriva da je naš bližnji svaki dobar čovjek, koji je spreman da nam pomogne, bez obzira na njegovu vjeru i naciju. Isto tako, ova priča uči nas tome da je naš zadatak da budemo bližnji svakome ko je u nevolji i kome je pomoć potrebna, bez obzira na to kojoj vjeri i narodu pripada. Zatim ću ih pozvati da pogledaju na lik i djelo Svetoga Save, koji je u cjelokupnoj srpskoj istoriji nesumnjivo najveća ličnost, ali ne zbog toga što je bio najveći nacionalista, nego zato što je među nama bio najveći hrišćanin i najveći mirotvorac. Sveti Sava je sve u svome životu podredio Bogu i stavio njemu u službu. Upravo kao takav, hrišćanin i mirotvorac, Sveti Sava je i najveći Srbin. Današnji takozvani srpski nacionalisti, naročito oni koji plamte mržnjom prema svakome ko na one druge i drugačije gleda sa poštovanjem, najviše se pozivaju na oca Justina (Popovića), novog svetitelja Srpske pravoslavne crkve, kao nekoga za koga smatraju da gaji stav i mišljenje slično njihovom. A evo šta Justin piše o nacionalizmu:
„Uzak je naš pravoslavni čovek, uzak kao zrak, i zato bogat mrakom i bremenit tamom, i rodiće ponoć, iza koje nema podne. Ostrastili su svoje pravoslavlje, ne Hristovo, ostrastili su ga strašću svojom omiljenom – nacionalizmom. Pominjem stare dane, pominjem stare hrišćane i jedva se zna, a za mnoge se ne zna, kome je narodu pripadao koji Mučenik ili sv. Otac, ili Ispovednik. Otadžbina je njihova nebo, dom njihov Crkva, otac njihov – Bog, a rod njihov svi hristoljubivi verni. Nema Jevrejina ni Grka u pravom Pravoslavlju, nema Srbima ni Rusa, već smo ’svi jedno u Hristu Isusu’ (Gal. 3, 28). A vi, ah vi – zar ne popravljate Gospoda Hrista, kada Pravoslavlje svodite na srbizam? Zar ne karikirate Apostola Pavla, kada međama nacionalizma omeđujete neomeđivu, jer večnu i apsolutnu, jer svečovečansku i svebožansku, Istinu Hristovu? Rasparčavaju živo telo bogočovečanske istine, u ime čega? O, da je bar u ime Apostola Pavla, ili Petra, ili Apolosa? – Nije li nacionalizirano pravoslavlje bolest, i to bolest na smrt, ako što pre ne potražimo leka od Onoga, Koji ima lekove za sve bolesti, i za samu smrt? To je strašan signal, iza koga tutnje strašne unutrašnje katastrofe, koje Pravoslavlje trpi u našoj duši. Zamisli, šta bi u njoj našao sv. Atanasije Veliki, ili sv. Zlatoust Preveliki, kada bi sunčanu buktinju svoje vere zario u njenu mrklu ponoć? Šta sv. Pavle? – Suzili smo pravoslavno čuvstvo, suzili smo pravoslavno saznanje i ideologiju; gde je vaseljenskost, gde sabornost, gde apostolnost našeg pravoslavnog saznanja, naše pravoslavne ideologije? Paralizovana je sabornost, paralizovana vaseljenskost, paralizovana – nacionalizmom.“
Kriza svaremenog čovjeka kulminirla je u strahu od drugoga. Drugi je postao opasnost za mene. Ne neko druge nacije ili vjere, nego svaki drugi. Zato ljudi bježe u svoje svjetove i skrivaju se jedni od drugih. Međutim, svima je već jasno da nije moguće pobjeći od drugoga jer je on konstitutivan a ne destruktivan za naše postojanje. Savremeni umorni i uplašeni čovjek traži utjehu i izlaz. Traži pruženu ruku drugoga. Ukoliko hoćemo da se vratimo istinskom biblijskom principu, moramo otvoriti svoje biće i svoje postojanje za drugoga jer znamo da jedino tako i jedino tada i možemo postojati. Pitanje koje se nameće u našem dobu jeste: ima li mjesta za drugoga? U ovom svijetu, u našim srcima? Ukoliko odgovor na ovo pitanje bude negativan, onda je sljedeće što ćemo se zapitati, prije ili kasnije – da li ima mjesta za mene igdje, i potom postojim li ja uopšte? Jer ko sam ja ukoliko me niko ne prihvata i ne priznaje da jesam, da postojim?
Na kraju, ne želeći da bilo šta namećem bilo kome, usuđujem se da predložim uvaženom reisu i uzoritom kardinalu da vlašću koja nam je darovana uputimo poruku, i to zajedničku poruku, svima koji govore ili uče u ime Božije. Poručimo im da ne govore u službi bilo čega ili bilo koga drugoga, makar to bila i nacija, nego jedino u ime Boga, mira i ljubavi, jer nije moguće istovremeno služiti Bogu i idolima. Ljudi ponekad iz najsitnijih pobuda, poput želje za slavom i pohvalom, dođu u suprotnost čak i sa onim u šta iskreno vjeruju. Zato su potrebni nadzor i pažnja svakome od nas; da opominjemo jedni druge za svaku izgovorenu riječ. Sveti Jovan Zlatousti na jednom mjestu kaže: Jezik je kao mali plamičak vatre. I kad mali jezičak plamena može da zapali cijelu šumu, tako i jezik može da zapali čitav grad. Daj, Bože, da naši jezici učine da se ovaj grad i svaki drugi grad ogrnu toplotom mira i međusobnog razumijevanja.