Zašto je Sveti Sava najvažnija ličnost ovog podneblja kroz vijekove? Ovo naizgled jednostavno pitanje na prvi pogled nudi mnoštvo odgovora. Ne bi bilo dovoljno da kažemo kako je on najveći i najbolji zato što je bio Nemanjin sin, zato što je izdejstvovao autokefalnost naše crkve, što je bio monah i episkop, zato što je bio mudar, pametan i vrijedan, pobožan i hrabar. Svi ovi odgovori, iako tačni, nisu dovoljni, jer u našem narodu bješe i mnogo drugih takvih. U čemu je onda tajna lika Svetog Save? Postoji jedna dimenzija Savine ličnosti koja je bila presudna da on postane krajeugaoni kamen postojanja i opstanka našeg naroda. Sveti Sava je prvi čovjek koji se svim svojim bićem opredijelio da u naš narod uvede red – zakon. S tom namjerom on piše Hilandarski tipik, Studenički tipik, prevodi na naš jezik Nomokanon, zakonopravilo koje je uređivalo kako crkveni, tako i građanski život. Iako je, dakle, hrišćanstvo nesumnjivo imalo korijena na našim prostorima i prije Svetog Save, iako se za Jevanđelje u ovim krajevima čulo još u vrijeme apostola, a pogotovo u vrijeme svetih misionara Ćirila i Metodija, Sveti Sava prvi organizuje Crkvu raspoređujući episkope kao masline, kako pjevamo u troparu njemu posvećenom. Na društvenom planu on se bavi dvjema najvažnijim djelatnostima za život jedne zajednice – prosvjetom i medicinom. Zbog toga je, po mom dubokom uvjerenju, Sava Nemanjić pokazao da je njegova vizija bila dalekosežnija od vizije svih drugih velikih duhova koji su postojali i postoje u našem narodu. Ako bi danas Sveti Sava došao u Crnu Goru, svoju postojbinu, u Hercegovinu, svoju zemlju humsku, u Srbiju, svoju otadžbinu – vidio bi da ni poslije toliko vijekova njegova vizija nije ostvarena, ali da je i sada, kao i tada, najvažnije upravo ono za šta se i on borio: red, poredak, pravo i pravda, prosvjećivanje i liječenje ljudi. Vidio bi Sveti Sava kako ga mi na današnji dan svečano proslavljamo, ali nisam uvjeren da bi jednog takvog pregaoca naše slavljenje i pohvale, naše velike riječi, učinile srećnim. Uvjeren sam da bi nas pitao zašto vlada bezakonje, zašto nema reda, zašto smo zapustili škole i bolnice, i, ono najvažnije i najbolnije za Svetoga Savu i tada i danas – zašto se svađaju braća? Zašto mrze jedan drugoga, zavide i ubijaju? Zašto lažu, otimaju i pljačkaju? Nekako sam uvjeren, braćo i sestre, da bi se Sveti Sava u vinogradu koji je lično zasadio osjetio strancem i došljakom. A mi, kada bi nas on opomenuo i uputio da činimo ono što je on činio, ne bismo to prihvatili s odobravanjem. No, da ne bismo sve gledali samo sa tamnije strane, poslije ovih opominjućih riječi imam potrebu da, kao jedan od vas, i kao neko ko sjedi na prestolu koji je Sava osnovao i utvrdio, ne ponavljam već mnogo puta izrečene riječi o tome ko je bio Sveti Sava i šta je sve radio. Nasuprot tome, pokušaću da, u duhu svetoga Save, večeras u ovom Savinom gradu, u Trebinju, kažem i predložim šta bismo možda mogli da radimo, ne bismo li naša zemlja, naš grad i mi sami makar malo zaličili na onakvo mjesto i ljude kakvim nas on želi vidjeti, i kakve nas, kao Hristov učenik i sluga i naš otac, želi izvesti pred lice Božije kao svoj narod.
Za ovu priliku, koju smatram izuzetnom privilegijom i čašću, odlučio sam da vam prenesem jedno svoje razmišljanje o našim životima, poredeći grad i vinograd. Zbog toga što vinograd, kao i grad, ne može da postoji i opstane bez onoga za šta se Sava, naš otac i putevoditelj, borio svim svojim bićem, a to su red, zdravlje i nauka, ali isto tako i mir i pomirenje.
Ako grad uporedimo sa vinogradom, vidjećemo da mu je sličan ne samo po tome što može biti u dolini ili na brijegu, nego i po mnogo čemu drugom. Ako je plod vinograda čaša vina u kojoj se ogledaju i vinogradar i vinograd, onda bi ogledalo jednog grada i njegovih stanovnika bili red i čistoća, njihovo zdravlje i obrazovanje, ali ponajviše sjaj njihovog oka, svjetlost obraza, zdravlje tijela, radost srca i smirenje duha. Kao što vinogradari rado dijele čašu vina, tako bi i građani u susretu jedni s drugima trebalo da dijele radost, da se raduju jedan drugome. Kad god sretnete radosnog čovjeka, znajte da je njegova radost plod rada punog ljubavi, svejedno da li je radio u gradu ili u vinogradu. U osnovi riječi radost stoji riječ „rad“, a kad tu riječ pročitamo unatrag – onda dobijamo „dar“. Kao da je suština u tome da naš grad – vinograd prije svega treba da shvatimo kao dar.
Tako ćemo i jevanđelsku priču o zlim vinogradarima shvatiti kao pouku da smo svi u vinogradu Velikoga Dobroga Vinogradara. Tada ćemo razumjeti pitanje koje nam postavlja priča iz Jevanđelja – jesmo li sinovi ili najamnici u vinogradu – gradu? Ako smo najamnici, onda nećemo brinuti ni o zdravlju, ni o obrazovanju, ni o bilo čemu važnom za grad i vinograd. Brinućemo se samo za sebe i bićemo prosto kradljivici njihovih plodova kojih će tako bivati sve manje i biće sve neukusniji. Štaviše, na kraju, bićemo protjerani iz vinograda – grada, iz ovog divnog Božijeg svijeta.
Stoga, vinogradari, a pogotovo vladari: pazimo na svoje vinograde – gradove, da se ne postidimo kad dođe Gospodar ili Njegov Sin, a u našem slučaju to bi mogao biti i Sveti Sava, koji je čitav svoj život posvetio dobrobiti našeg grada, našeg vinograda. Zato nam je potrebna kultura, obrazovanje, znanje i, iznad svega, ljubav prema vinogradu, ljubav prema svakoj ulici, svakom čovjeku, prema svemu. O, kada bismo samo znali kakva je briga potrebna, niko se ne bi otimao da bude vladar – vinogradar ako nema svijest o Velikom Vinogradaru – Gospodaru. Sveti Sava je zbog toga najdivniji uzor i učitelj jer je ne samo bogonadahnutim riječima nego i djelima pokazao da mu je do grada, do njegovog rukosada – vinograda, stalo više od svega. Pokazao je to time što je uvijek bio spreman da sebe žrtvuje, sklanjajući se, onda kada je to bilo potrebno, u manastir, vraćajući se, kada je to bilo potrebno, u grad i u svijet, i, što je najuzvišenije, odlazeći dobrovoljno sa vlasti i odričući se časti, kako u mladosti svetovne, tako i u starosti duhovne, u čemu, avaj, ima toliko malo sljedbenika, i to baš među nama, koji ga rado veličamo samo riječima.
Ukoliko shvatimo da je služenje u gradu, u vinogradu, u ovom našem svijetu, u sinovskoj odanosti, jedini ispravan put, tada nas prožme strah od onih riječi da će Kamen = Hristos, Sin Onoga koji zasadi vinograd i Kamen koji odbaciše zidari – razbiti sve nas nemarne i često zle vinogradare. Zato se molimo za svaki grad, da bude sačuvan od gladi, poplave, požara, najezde tuđinaca, međusobnog rata. Molimo se za one koji upravljaju gradom, za putnike, moreplovce, za one koji se sjećaju sirotinje, za svaku dušu rastuženu i namučenu kojoj je potrebna milost i pomoć Božija.
Iako smo u takvom stanju da bismo se sigurno postidjeli Svetoga Save kada bi se u u ovom času pojavio među nama, ipak nema mjesta očajanju. Velika je utjeha to što se vinograd uvijek iznova može obnavljati i oživljavati. Čim ga dotaknemo svojom ljubavlju i dobrotom, on počne da zeleni i rudi i da plodove preslatke daruje, stostruko nagrađujući svaku kap našeg znoja i svaki dah naše brige. A onda se raduju Gospodar i Njegov Sin, i mi sa njima kao sinovi i nasljednici, a ne kao najamnici i nesrećni uzurpatori. Tada prebivamo u Istini, tada postojimo kao istinska bića. A to bi značilo da bivamo neponovljivi i neprolazni, kao što takav može biti i naš grad i naš svijet. Zato, na kraju, dajmo sve od sebe da se ugledamo na dobrog vinogradara koji se kroz vinograd kreće pažljivo i brižno, pazeći da čokoti uvijek stoje tako da ne smetaju onom pored sebe: kada je potrebno drugom čokotu – da mu prave hlad, a kad mu je potrebno sunce – da mu ne prave osjen. Tako i mi pazimo jedan na drugoga ne čineći ništa nažao onome koji je pored nas; i kao što vinogradar brine o zdravlju svakog čokota, jer je ono povezano sa zdravljem cijelog vinograda, tako i mi brinimo za svakoga od nas, bio on gospodar ili sluga, jer je svaki vrijedan pažnje. A od zdravlja i pažnje prema jednome od nas zavisi zdravlje svih.
Vinogradar brine jednako za sve, za mlade i za stare čokote, za one koji donose slabiji plod i za one koji rađaju bolji rod. Kad prođe zima, vinogradar sve suvišno i suho, sve što u sebi nema života ili može otežati život, sječe i u oganj baca. Tako i mi, kad prođe zima, možemo da očistimo naše gradove od svih nečistoća, svi zajedno, dobrovoljno, bez plate. Plata će nam biti radost zajedništva. Kao što kad grane sunce, počinju i stupaju na snagu trud, znanje i neprestana briga o zdravlju vinograda, tako i mi krenimo svako na svoj posao u gradu ili gdje god da živimo.
Vinogradar okopava, zaliva, štiti, obilazi, bdije nad vinogradom, gleda u nebo i moli za blagorastvorenje vazduha, za povoljne kiše i tople dane. I tako sve dok žarko ljeto, u avgustu i septembru, svojim toplim zrakama ne pokrene divno čudo zrenja. Tada on bere grožđe, okušajući od najljepših plodova, a na licu mu je osmijeh pun radosti. Dok na brijegu ili u dolini u poznu jesen žutocrveni list vinograda treperi, u podrumima vinogradareva duša strepi nad vinom koje vri i traži pažnju sve dok ne sazri. I, na kraju, kad posluži goste čašom ploda svog vinograda, sav njegov trud postaje čista blagodatna radost. On toči vino, pije i pjeva s prijateljima, i tako kroz čitavu zlatnu jesen i tihu hladnu zimu, uživajući u blagodarnosti i sreći koju donose plodovi rada u vinogradu. To je, u stvari, plod njegovog rada i pažnje praćene ljubavlju. U čaši crvenog vina vidi se trud vinogradarev i otkriva kakav je on čovjek i kakav je vinograd u kome je to vino nastalo. Isto tako i mi u svakom susretu, u svakom pozdravu i na svakom licu možemo vidjeti plodove našeg rada u danima slava i susreta, u suprotnom – naše slave biće dani svađa i ogovaranja, bezumnog ponašanja i ispraznih susreta…
Dragi moji, uvjeren sam da govorim u duhu prosvećenoga uma Svetoga Save ako kažem da u svakom gradu i u svakom vinogradu u treptaju međusobne dobrote i ljubavi treba da prolaze zime i dani svetkovina i vina, i da kad nastupa proljeće i ljeto činimo od sebe najbolje i najviše što možemo za naš grad i kraj i zemlju i jedni za druge. I tako sve uvijek, ali ne u krug, nego se spiralno penjući ka visinama na kojima nas radosno čeka Sveti Sava pred prestolom Hristovim… U ime Svetog Save na kraju vas pozdravljam jednim pozdravom, kojim ljudi nazdravljaju jedni drugim u svetosavkoj Hercegovini: Živjeli braćo i sestre, dame i gospodo i vi draga djeco potomci Nemanjića, u radosti do starosti, u ljubavi dovijeka! Amin Bože daj!