Hrišćanski Bog, Bog Biblije – a naročito Hristos u jevanđeljima – poučava nas i pokazuje nam sopstvenim primjerom da na svijet koji nas okružuje treba da gledamo otvorenih očiju. Štaviše, otkriva nam i upućuje nas na to ka čemu bi ponajprije trebalo da usmjerimo svoj pogled – a to je ka patnji i stradalništvu ljudi oko nas. Sjetimo se samo kako se Hristos ponio prema patnji, bolu i stradanju svih onih sa kojima je svakodnevno dolazio u susret. Iznimno je važno da ih – iscjeljujući im rane – nikada nije upitao za njihov položaj u društvu, pogotovo za nacionalnu pripadnost, pa čak ni za grijehove koje su počinili, uvijek im samo pomažući i ozdravljujući sve podjednako.
Stoga mi se čini da i mi, u času u kojem se nalazimo i pred tako složenim pitanjem kosovsko-metohijske krize, koje se postavlja pred nas, upravo sljedujući Hristu treba prije svega da držimo širom otvorene oči. Razlog koji me dodatno učvršćuje u ovom uvjerenju jeste i činjenica koju svi mi dobro zapažamo – da nas bezobzirno i silovito primoravaju da se pred ovim pitanjem ponašamo upravo suprotno – da zatvorimo oči, da zažmurimo pred problemom koji nas muči. Jednom riječju, da zažmurimo još makar nakratko, taman toliko koliko je potrebno da se sve svrši, pa će nam onda post festum možda i dopustiti da malčice rastvorimo kapke i bojažljivo pogledamo oko sebe…
Imajući u vidu sve pomenuto, a naročito iskustvo proteklog rata, koje sam stekao u Bosni i Hercegovini, tokom minulih godina trudio sam se da upravo širom otvorenih očiju pokušam sagledati i spoznati, koliko je moguće jasnije, ponad svega patnju i stradanje svih ljudi koji žive na Kosovu i Metohiji, stremeći pritom ka tome da mi pogled bude hristolik. Drugim riječima, nastojeći da razaznam njihove patnje i sastradavajući sa svima koji žive na tom za mene osveštanom prostoru – osveštanom prije svega nepojamnom nedaćom i mukom koju ti ljudi podnose – starao sam se da ne obraćam pažnju na to ko je kakve vjere i nacije, već samo na to ko istinski pati i strada a ko ne. Takav ugao posmatranja omogućio mi je da vrlo brzo uvidim kako većina ljudi na Kosovu i Metohiji stenje i muči se pod teškim bremenom raznih vlasti koje su se bez izuzetka neljudski ponijele prema njima vodeći jednu opasnu i nadasve bahatu politiku.
Situacija biva tim gora ukoliko se tako raširenih očiju i nepomućenog pogleda osvrnemo oko sebe i tako se uvjerimo da – u manjoj ili većoj mjeri – slično stanje vlada svuda oko nas – ne samo na Kosovu i Metohiji. Tako pažljivo zagledani u ono što nas okružuje lako ćemo uočiti da jedan dio protagonista sveopšte nesreće, oni koji djelaju iza kulisa, premda su u manjini, umnogome utiču na naše živote. Ako se iole zamislimo nad narečenim problemom, vrlo brzo ćemo shvatiti – jer ta spoznaja, istini za volju, i ne potrebuje osobitu pamet – da svi ti ilegalni i protivzakoniti poslovi, koji se odvijaju ispod žita i u tami noći, predugo traju da bismo ih i dalje samo ćutke posmatrali i da bismo sa njih – što još češće činimo – praveći se nevješti skretali pogled u stranu. Pasivnost u kojoj konstantno prebivamo kada je u pitanju pošast o kojoj je ovdje riječ tim je opasnija i za nas pogubnija što su posljedice pomenutih zakulisnih radnji već odavno počele poprimati titanske razmjere. Stoga mi se čini da je, ukoliko uistinu želimo da pomognemo onima koji pate i stradaju, jedan od glavnih ciljeva i zadataka Crkve da ukaže upravo na ovu činjenicu, ali ponajprije na to da naš put treba da nalikuje Hristovom, a to podrazumijeva, prije svega ostalog, prosvjećivanje svih onih kojima se vidici zamagljuju, ili – ako je to ikako moguće – nastojanje da im se oči otvore kako bi mogli objektivno sagledati prilike u kojima su se našli. S tim u vezi uvjeren sam da nam kao najvaljaniji putokaz za postupanje prema svima onima koji nastanjuju stradalni prostor Kosova i Metohije – jednako prema Albancima kao i prema Srbima – treba da posluži jevanđelska priča o milostivom Samarjaninu. Upravo kao dobri Samarjanin i mi treba da budemo bližnji svakom potrebitom, bio on Srbin ili Albanac.
Ukoliko uistinu mislimo i djelujemo u skladu sa ovim što smo naprijed naveli, za nas bi, po logici stvari, trebalo da bude pretežnija riječ o Hristu i propovijedanje pravoslavlja od onih nerijetko prenaglašenih i egzaltiranih riječi o srpstvu, koje se danas sve češće mogu čuti i koje kako vrijeme protiče sve više postaju isprazne floskule koje odjekuju prazno. Promišljanje o ovome što sam upravo rekao podstaklo me je da se prisjetim jedne prijateljske rasprave koja se povela između dvojice glasovitih Rusa – Šmemana i Solženjicina. Povodom pomenute rasprave sa Solženjicinom, u čije podrobnosti ovom prilikom neću ulaziti, Aleksandar Šmeman je, između ostalog, zapisao: „Njemu je sve Rusija, a meni je sve Crkva, tj. Hristos.” Iz svega što sam do sada izrekao povodom teme o kojoj je riječ nije teško zaključiti – ako ovu Šmemanovu rečenicu unekoliko izmijenimo primjenjujući je na naše prilike – čijem se stanovištu u ovom slučaju priklanjam.
Kako god bilo, za nas koji smo prevashodno ljudi Crkve i Hrista, ili bi bar to trebalo da budemo, uvijek, pa i u ovako teškim okolnostima, otvara se i postavlja pitanje naše spremnosti na žrtvu. Naša snaga ne leži u sili, nego u riječi, u djelotvornom svjedočenju Hrista i sljedovanju Njemu. Ta misija se proteklih decenija nije uspjela ostvariti, između ostalog i zato jer je nebrojeno puta bila sprečavana i sputavana. Posljedice njenog osujećenja u periodu ateističke vlasti u eri Josipa Broza (koji je nekima i danas uzor i ideal) nesagledive su i, na našu veliku žalost, danas veoma uočljive. Bez obzira na pomenutu činjenicu i na sve otežavajuće okolnosti koje su nas snašle, duboko vjerujem da još uvijek ima nade i da nije kasno da se stvari preokrenu i usmjere u korist onih koji ni krivi ni dužni najviše i najčešće stradaju. Stoga osjećam dužnost i potrebu da ukažem upravo na to da je za sve nas od neprocjenjive važnosti da makar razmislimo o tom, doduše, užem i težem putu, kao i o mogućnostima koje nam on nudi, a koje bi nas možda mogle izvesti iz ćorsokaka u kojem se odveć dugo nalazimo.