DIJALOZI

Sarajevo dvadeset godina kasnije – između konflikta i susreta

 Obraćanje na panel diskusiji „Sarajevo dvadeset godina kasnije – između konflikta i susreta“,

Zadata tema, imajući u vidu geografski prostor na kojem se skup održava, implicira da se govori o prethodnom ratu i potonjem pomirenju na tlu Bosne i Hercegovine, i šire – u ovom dijelu Balkana. Naša namjera nije da se uzrocima konflikta na prostoru BiH bavimo s političkog, društvenog ili nacionalnog aspekta, mada to nije moguće u potpunosti izbjeći. O njemu ćemo pokušati da govorimo iz nepristrasnog ugla, ako je on uopšte moguć kada su posrijedi osjetljiva pitanja poput ovog.

Premda je najčešće bolno i mučno govoriti o bliskoj prošlosti čije rane još uvijek nisu zacijeljene, naročito kada je riječ o događajima iz devedesetih – za razumijevanje uzroka konflikta, njegovog prevazilaženja i preobražavanja u pomirenje i susret nužno je bar pomenuti društveno-istorijski okvir u kojem se proces sukoba i susretanja događao i još uvijek se događa. Pomenuti kontekst je, kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, veoma kompleksan i slojevit. Nije potrebno posebno naglašavati da je na prostoru bivše Jugoslavije Bosna i Hercegovina bila jedina republika u kojoj su vjerska i nacionalna zastupljenost bile specifične i – za razliku od ostalih dijelova zemlje – bez dominacije i prevage samo jednog nacionalnog i vjerskog elementa. To će umnogome doprinijeti da se, prilikom raspada države, najveće posljedice osjete upravo ovdje. I dok se u drugim republikama, sem nekoliko izuzetaka, situacija ubrzo stabilizovala – ovdje se vodio rat, u pravom značenju te riječi. On je post factum u političkim i istorijskim priručnicima proglašen građanskim. Bez obzira na njegovu definiciju i imenovanje, činjenica je da se sukob odvijao između dojučerašnjih komšija, prijatelja i, u krajnjoj liniji, sunarodnika.

Ako, vodeći računa o svemu rečenom, pokušamo sagledati uzroke minulog rata, ili, kako je u naslovu teme apostrofirano – konflikta, vrlo brzo ćemo uočiti da je sve ono što se događalo na širem planu – moguće prenijeti i analizirati na nivou međuljudskih odnosa uopšte, a koji se prije svega ostvaruju kroz komunikaciju dvije ličnosti, u kojoj i mi svakodnevno učestvujemo. Da bi takav jedan odnos – odnos dvije ličnosti – mogao uspješno da funkcioniše, potrebno je krenuti od tri neophodne pretpostavke, a to su, kako savremeni pravoslavni teolog Jovan Zizjulas ističe: „sloboda”, „drugost” odnosno „različitost” i „zajednica”. Drugim riječima, da bismo ispoštovali integritet druge ličnosti, neophodno je da je prihvatimo onakvu kakva ona jeste, sa kvalitetima, ali i slabostima koje posjeduje. Ukoliko tako postupimo, ostavljamo joj slobodu da bude, iako drugačija od nas – slobodna i neponovljiva ličnost. Tek je na ovakvim temeljima moguće graditi zajednicu sa drugim, prihvatajući njegovu drugost/različitost i dozvoljavajući mu da bude drugačiji, ali ipak prihvaćen i voljen. Sve ovo važi i za odnos unutar vjerskih i nacionalnih zajednica, bilo gdje da se nalaze. Naravno, pod pretpostavkom da slobodu i različitost shvatimo ne kao praznoslovlje već kao istinsku odgovornost i pozvanje svakog od nas ponaosob. Tek u takvoj konstelaciji odnosa – moguće je govoriti o zajednici, susretu i pomirenju.

Direktnu potvrdu za takav obrazac odnosa imamo u Starom zavjetu, na primjeru Adama i Eve, a kasnije i u Novom zavjetu, u kojem Hristos svim nasljednicima ostavlja slobodu da izaberu put kojim će ići, ne namećući im, iako bi mogao po prirodi stvari i svog „položaja” – sopstvenu volju. Mada bi to po preimućstvu i „vlasti” koju posjeduje mogao, Bog ne narušava slobodu ličnosti, čak i ako je jasno da izbor, kao u slučaju Adama i Eve – može biti pogrešan. Uprkos njihovom padu, Bog Adama i Evu nije pogubio niti ih je odbacio već je tražio načina da ih ponovo uzdigne, pružajući im šansu za novi život i ponovno uspostavljanje zajednice sa Njim.

U takvim okvirima funkcionišu i međuljudski odnosi. Nijedan član zajednice ne može reći drugome: nisi mi potreban, odbacujem te, jer je drugost srž zajednice. Ličnost se ostvaruje tek u zajednici i kroz zajedničarenje, a drugost je sastavni element jedinstva. Kada i ako se to ispravno protumači, onda je moguće zaključiti da drugost ili različitost ne ugrožava jedinstvo već predstavlja njegov uslov, njegov sine qua non. Stoga je postojanje ličnosti neshvatljivo bez odnosa. Zajednica ne ugrožava ličnost – ona je afirmiše, ostavljajući slobodu da se posjeduju različiti kvaliteti. Na taj način sloboda se poistovjećuje sa ljubavlju, jer voljeti možemo samo ako smo sposobni dopustiti da drugi uvijek bude drugi, a da ipak bude u zajednici sa nama.

Ukoliko bismo pošli od pretpostavke da, iako različit, drugi može sa nama ući u zajednicu, ne ugrožavajući naš integritet – vjerovatno bismo uklonili jedan od glavnih uzroka konflikta. Ako već tragamo za njegovim uzrocima, čini nam se da je ovaj „nesporazum” jedan od onih koji su u osnovi međunacionalnog i međuvjerskog sukoba na ovim prostorima. Kada odstranimo nacionalnu i vjersku ostrašćenost i netrepeljivost, svima koji su bili sudionici u proteklom ratu i koji su obremenjeni tom vrstom iskustva, itekako je jasno da je rat pojava koja nikome nije donijela dobro. Kao još uvijek mlad monah, često sam sahranjivao ljude svojih ili približno istih godina, postavljajući sebi pitanje – koji je smisao rata i ubijanja? Do odgovora nisam došao.

Ali, i u tumačenju uzroka konflikta postoje pretjerivanja, kao što to je slučaj sa zapadnom percepcijom prethodnog rata u Bosni, koja je najbolje reflektovana u terminu „balkanistički diskurs“, a koji u potpunosti nosi negativnu konotaciju. Zapadno viđenje rata u Bosni, i uopšte sukoba na Balkanu, polazi od davno uvriježenog mišljenja da na ovim prostorima žive primitivni narodi koji ne mogu da nadiđu međusobnu mržnju i potrebu za ubijanjem. O ovom problemu i zapadnom doživljaju Balkana, kao što je poznato, pisali su Bugarka Marija Todorova, u knjizi Imaginarni Balkan, i Bogoljub Šijaković, u knjizi Kritika balkanističkog diskursa, oboje vješto demistifikujući uzroke i povode za takvu percepciju, a koje nećemo ovom prilikom ponavljati. Zasebno je pitanje, u koje ne želimo zalaziti kako se ne bismo previše upuštali u političkie opservacije – da li su narodi koji žive na ovim prostorima isključivo krivi za taj sukob ili su, možda, podsticaji dolazili i sa strane?

Međutim, ono što je za nas trenutno važnije od pitanja da li je konflikt imao smisla i ko ga je izazvao – jeste da li su, poslije svega, mogući susret i pomirenje? Naravno, pod uslovom da riječi „mir” i „pomirenje” ne shvatimo olako, kao pusto slovo na papiru, što takođe nije rijedak slučaj u naše vrijeme. Opet ću govoriti iz ličnog iskustva – prije nepune dvije godine sjedište Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske vraćeno je u Mostar, gdje se i nalazilo do početka posljednjeg rata. Za relativno kratko vrijeme uspjeli smo da izgradimo dobre i prijateljske odnose sa svojim rimokatoličkim kolegama, ali i bošnjačkim. Kao i u svakom odnosu, ima i poteškoća i problema koje, i s jedne i s druge strane, prevazilazimo doborom voljom i spremnošću na kompromis. Prije svega, poštujući drugoga kao samosvojnu i drugačiju ličnost koja svojom osobenošću i različitošću ne ugrožava naš integritet već ga obogaćuje. Na taj način namjeravamo graditi zajednicu koja, kao i svaka zajednica, zahtijeva trud i treba da se njeguje. Na osnovu takvog isustva, usuđujem se reći da su susret i pomirenje mogući, ali u okolnostima i pod uslovima o kojima smo već govorili. Podrazumijeva se, neophodno je i vrijeme koje će pomoći ne samo da se zacijele rane iz rata nego i da se odnjeguje istinska spremnost za život sa drugima.

I kao što je Bog Adama i Evu – u svojoj milosti i dobroti – ponovo uzdigao, tako i nama pruža novu šansu da nadiđemo grijehove prošlosti, da se preobrazimo i uzdignemo iznad njih. Da počnemo iz početka, na dobrim temeljima. Da li je to moguće u Sarajevu – ne znam, ali znam da treba pokušati.