Zlo nestaje i pusti, suši se i umire, a dobro cvjeta i traje vječno. Prošle godine iz tiska je izašla peta knjiga episkopa zahumsko-hercegovačkog i primorskog, vladike dr. Grigorija pod naslovom Preko praga. Izdavač je Laguna, Beograd, dizajn korica je uradila Nevena Mišković, a štampu i povez Margo-art, Beograd.
Autor knjige je rođen 1967. u Varešu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Srpsku pravoslavnu bogosloviju „Sveti Sava“ u Beogradu upisao je 1985., a diplomirao 1989. Iste godine upisao je Pravoslavni bogoslovni fakultet Univerziteta u Beogradu. Godine 1992. je zamonašen u manastiru Ostrog, a potom je prešao u obnovljeni manastir Uspenja Presvete Bogorodice – Tvrdoš kod Trebinja. Pravoslavni bogoslovni fakultet je diplomirao 1994. Postdiplomske studije u Ateni pohađao je u razdoblju od 1995. do 1997. Imenovan je za igumana manastira Tvrdoš 1996., a sljedeće godine postaje arhimandrit. Godine 1999. postaje episkop zehumsko- hercegovački i primorski. Na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, 2014. obranio je doktorsku dizertaciju, stekavši zvanje doktora teologije. Do ovog naslova, objavio je četiri knjige. To su: Dolazi čas i već je nastao, Lazar, Priča o starom kralju i Radost života.
Vladika dr. Grigorije se smatra darovitim bosanskohercegovačkim proznim piscem, koji – kako stoji zapisano na ovitku knjige – „nastavlja najbolju tradiciju pripovedača na srpskom jeziku, od Perta Kočića do Zuke Đumhura, Ive Andrića ili Meše Selimovića.“ Inače, lirika dr Grigorija uopće, a posebno ova, prezentirana u ovoj knjizi, odlikuju se izvanrednom psihološkom analizom ljudi i događaja. Zapravo, njegova lirika je refleks stanja njega samoga. Njegove duše. Jer, Vladika uporno, uvijek i u svakoj prilici traga za istinom, pravdom, solidarnošću i poštenjem. I bori se za istinu, pravdu, solidarnost i poštenje. Za njega su te četiri psihološke kategorije uporišna točka, teološko mjesto. Jer, teološko mjesto nije nacija, država. Traga dr. Grigorije za tim uzvišenim vrijednostima i kao visoki svećenik. Ali, i kao Čovjek. Jer, dakako, navedene psihološke kategorije su pretpostavka općega mira. Kako općeg mira u ljudskim dušama, tako i općeg mira među ljudima, građanima. Susjedima. Neovisno o rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri. Kao mirotvorac, traga i bori se stalno i bez prestanka. U skladu s uzvišenim uputama Evenđelja po Mateju. Onako, kako je to apostrofirano na zlatnim stranicama Svetoga pisma – u Evanđeoskoj besjedi na Gori. A upravo se na mirotvorce odnosi rapsodijsko sedmo Blaženstvo, koje glasi: „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!“ „Da, tako je govorio – evanđelista Matej!“
Knjiga Preko praga sastoji se od Sadržaja (5-6), dvadeset i tri novele i biografskog teksta O piscu (159). Prva novela nosi naslov Prag, a posvećena je „Majci i ocu“ (7-10). Druga novela glasi Vozovi (11-16). Treća novela nosi naslov Žitomislić (17-22). Četvrta novela glasi Ostrog (23-28). Peta novela nosi naslov Lopta (29- 35). Šesta novela glasi Smijeh (37-43). Sedma novela nosi naslov Kamena suza, posvećena je „Proti Stevanu Pravici (1854-1925) i trebinjskim Srbima stradalim 12. avgusta 1914.“ (45-58). Osma novela glasi More (59-63). Deveta novela nosi naslov Zahvala (65-71). Deseta novela glasi Petar Zimonjić (73-75). Jedanaesta novela nosi naslov Krštenica (77-81). Dvanaesta novela glasi Djeca (83-86). Trinaesta novela nosi naslov Sakib (87-91). Četrnaesta novela glasi Živa voda, a ima moto „A ko je bližnji moj? (Luka. 10: 29)“ (93-101). Petnaesta novela nosi naslov Petar (103- 111). Šesnaesta novela glasi Rane (113-124). Sedamnaesta novela nosi naslov Briga (125-130). Osamnaesta novela nosi naslov Grobovi (131-135). Devetnaesta novela glasi Filip(137-140). Dvadeseta novela nosi naslov Anja (141-144). Dvadeset i prva novela glasi Nemanja (145-148). Dvadeset i druga novela nosi naslov Anastasija; posvećena je „Svima koji su se borili za njen život“ (149-151). Posljednja, dvadeset i treća novela glasi Tvrdoš (153-158).
I upravo s posljednjom novelom, završit ćemo prikaz ovog pregnantnog štiva. Vladika dr. Grigorije na samom kraju navodi: „Tvrdoš me je sedam godina učio značaju prostora a da toga nisam bio svjestan. Bio je to život u kome mjesto-prostor, život čine sličnim sebi. U plemenitom okruženju, gdje vidik ispunjavaju mladi vinogradi i maslinjaci, koji kaskadama silaze do tihe i široke rijeke, zakrivene gustim rastinjem, i gdje golema planina zaklanja nebo, a vazduh miriše na pelin i vrijesak – zidali smo, sadili, plakali, smijali se, igrali, molili se, pjevali, slikali i neosjetno bivali prigrljeni tim prostorom. Zavoljevši ga, Tvrdoš je postao potkom naših duševnih tkanja, mjesto kojem smo se vraćali. U trenucima odmora, za istim dugačkim trpezarijskim stolom sjedili su monasi, sveštenici, univerzitetski profesori, dostojanstveni popovopoljski zidari krupnih šaka, arheolozi i arhitekte, umjetnici, đaci. Preplanulih lica i širokih osmijeha, jedni u drugima prepoznavali smo blage i bistre poglede, znak ljepote sadejstva Tvorca i tvorevine i međusobnog duhovnog srodstva. Danas imam utisak da je to bilo sedam godina života i slobode. Tek kad sam napustio to mjesto i takav život, ono je počelo da živi u meni u najdubljem smislu te riječi. I kako vrijeme prolazi, nostalgija i želja da se neponovljivo ponovi neprestano raste.“
dr. sc. Zdravko Bazdan
(objavljeno u tjedniku Glas Grada, 3..marta 2018.)