Posmatrajući crteže i slike koji su večeras pred nama nisam mogao a da se ne zapitam šta je to u srcu umjetnika koji se uvijek i ponovo vraća tom neobjašnjivom čudu Božijeg stvaranja? Šta je u duši čovjeka koji prepoznaje naznačenje sve tvorevine za nešto nama nedokučivo, nešto mnogo veće od onog što uspijevamo da vidimo?
Umjetnik vidi i ono što možda ni on sam ne razumije. Nemoguće je gledati ljepotu, nemoguće je gledati čovjeka u vječitom pokretu naprijed, ka cilju, a ne vidjeti Tvorca koji je uzrok i cilj svih naših traganja.
Poneki kažu da je slikarstvo Vladimira Veličkovića puno tame. Da li je? I ako jeste – kako to da shvatimo? Kako drugačije nego da se naš život odvija u palom svijetu, u svijetu tame iz kojeg umjetnik, na jedini način koji mu je poznat, traži izbavljenje. Čovjek u skoku, čovjek koji pobjeđuje sebe i sve ono čime je ograničen – traži svjetlost Božansku, svjetlost koju sluti, kojoj hita u susret iako je ne vidi, ali je siguran u njeno postojanje.
Nepotrebno je govoriti o čovjeku čiji je umjetnički put svima poznat, koji čuva ponos srpskog imena u „velikom“ svijetu, koji već godinama izvodi generacije mladih umjetnika, a prije će biti da ih uvodi u tajnu umjetnosti, u tajnu Istine, jer šta je umjetnost ako ne Istina? Šta je umjetnik ako se ne dotakne predvječne Istine, svjesno ili nesvjesno?
Cijeli umjetnički opus Vladimira Veličkovića mogao bi da se opiše ukratko: fascinacija Božijom tvorevinom i patnja zbog tame kojom je okružena, patnja zbog truležnosti ovoga svijeta, slutnja i vapaj za izbavljenjem. Prevazilaženje konačnog u skoku ka beskonačnom. Kažu – izvanredan crtač, ali crtež vatren i ogoljen samo na dostojan način prati savršeni pokret, ono što duša prati brže i bolje nego što oko vidi, jer čemu umjetnost ako bilježi samo ono što svako može da vidi?
Umjetnik je najsličniji Bogu – on u svom stvaralaštvu slobodom vidi i kazuje ono što se golim okom ne dâ vidjeti. Zadivljujuća ljepota ljudskog tijela u pokretu. A šta je tijelo u pokretu? Ono je nadahnuto Duhom i pokrenuto dušom – podvig usmjeren ka svome Tvorcu.
Nema potrebe da umjetnik govori o svom djelu, jer naša srca mogu nam reći mnogo više od onoga što bi on sam umio da kaže. Čini nam se da je Veličkovićevo djelo skok iz tame paloga svijeta ka Predvječnoj Svjetlosti – Bogu – Slovu.
Možda se stvaralac ovih djela čudi našim riječima, ali naše je pravo da u istinskom umjetničkom djelu prepoznamo Istinu Božiju i silnu težnju čitavog čovječanstva da se iz tame grijeha probije ka Svjetlosti života. Naša je sloboda da u ovim slikama vidimo ne samo virtuoza, maestralnog crtača i iskusnog majstora, već dušu koja svojim radom nastoji da zagrli Boga i da ga otkrije ne samo sebi nego i cijelom svijetu.