„Roditi djecu – djelo je prirode,
ali obrazovati ih i vaspitati – djelo je uma i volje.“
Pitanje vaspitanja i obrazovanja mladog čovjeka neizostavno se dotiče porodice i svih odnosa koji u njoj postoje. Roditeljstvo, kao stub na kome porodica počiva, predstavlja jedan od tih temeljnih odnosa kome se, budući da je veoma složen, može prići sa više strana.
Hrišćanski pogled na roditeljstvo umnogome se razlikuje od pristupa današnjeg potrošačkog društva u kome živimo, a koje otvorenije nego ikada zagovara staru antičku parolu, ponovljenu u vremenu humanizma i renesanse: “Čovjek je mjera svih stvari.“ Nasuprot ovom pristupu koji iz čovjekovog života izuzima Boga i time obesmišljava i samog čovjeka, stoje pristup i stav projavljeni u prazniku Rođenja Presvete Bogorodice – koji ostaju prototip jednog ispravnog, zrelog i čovjeka dostojnog odnosa prema potomstvu i ulozi roditelja u životu djeteta. Jer biblijski primjeri sa ličnostima koji u njima učestvuju postoje kao arhetipovi nas samih i naših života.
Od prestarjelih roditelja Joakima i Ane, koji sa velikom nadom i nepokolebivom vjerom godinama istrajavaju u molitvi da dobiju dijete, kao Božija nagrada i odgovor na njihovo povjerenje rađa se Ona Koja će biti udostojena da se nazove Majkom Božijom. Uvjerivši se u starosti i prvobitnoj besplodnosti svojoj u slabost i nemoć ljudske prirode, oni kroz potonju plodnost u svojoj starosti bivaju uvjereni i u svemoć i beskrajno milosrđe Božije. Dijete, koje dobijaju onda kada je po ljudskim mjerilima to gotovo nemoguće, oni primaju i prihvataju na jedini ispravan način – kao dar neizmjerne ljubavi i milosti Božije. I na dar uzvraćaju darom – svoje dijete posvećuju Bogu od Koga im i jeste darovano, da Njime mala Marija bude rukovođena, i time ostavljaju putokaz i primjer svim potonjim naraštajima čovječanstva.
Biti roditelj, prije svega, znači živjeti i djelati odgovorno i sa pažnjom, pripremati mlado i nezrelo biće za život u ovom svijetu, učiti ga školi života – toj nauci težoj od svih drugih. Roditelj nije roditelj ako nije i rukovoditelj, tj. ako nije onaj koji vodi, usmjerava, svjedoči i životom i riječju koja je živa i djelotvorna samo kada je potvrđena djelom. Veliki svetogorski duhovnik, starac Pajsije, govorio je da svetost roditelja čuva djecu, i zaista, dobar primjer vredi više od stotine izgovorenih riječi.
No, dati dobar primjer može samo onaj ko zna šta je dobro. A vrijeme u kome živimo i koje je u prvi plan izbacilo vrijednosti koje nekada to uopšte nisu bile (samoljubivost, vlastoljubivost, srebroljubivost, ravnodušnost, nepovjerljivost) ostavljaju sve manje prostora za dobre primjere. Svodeći svoj život na usko materijalne okvire i prihvatajući ideju-vodilju savremenog potrošačkog društva koje kaže: vrijednost stvari je u njihovoj upotrebnoj moći, roditelji su i sami izgubili svijest o pravim vrijednostima.
O pravdoljubivosti, hrabrosti, poslušnosti, istinoljubivosti – sve se manje govori a još manje se u skladu sa njima živi: imperativ roditelja postalo je očuvanje fizičkog zdravlja djeteta, zadovoljavanje njegovih želja i prohtjeva, i težnja da mu se omogući što lagodniji život u izobilju.
Za svoju posljedicu ovaj vladajući trend ima izraženu ravnodušnost djece i loš karakter. Zavladao je duh mlakosti i neodlučnosti, duh pogubne lijenosti, koji neminovno vodi u svjesno odustajanje od svega što iziskuje i najmanji napor. Sve je rjeđe naći i sve teže u djeci probuditi revnost, usrđe, požrtvovanost u odnosu na ljude i svijet oko sebe, a samim tim i ljubav. A sve češća i prisutnija nego ikada je dosada, koja porađa mnoge zle naklonosti duha.
I tako prvobitno dobra i prirodna namjera roditelja – želja da se dijete zaštiti, sačuva od patnje, stradanja i odricanja kroz koje su oni sami možda morali proći – izgubivši svoju mjeru, kroz nerazumnu i neodmjerenu brigu postaje „medvjeđa usluga.“ Ona od djeteta pravi biće nesposobno, i još više nezainteresovano, da se suoči sa sopstvenim životom i svijetom oko sebe. Dobijajući „svijet na dlanu“, dijete nema priliku da sazna njegovu pravu vrijednost koja se spoznaje samo kroz traganje, odricanje i žarko iščekivanje plodova svoga truda.
Sve je postalo manje-više dostupno, i zato u djeci zamire ona sveta žudnja, onaj bogomdani damar koji budi iz letargije i pokreće ka boljem, višem i daljem. Nedostaje izgrađivalački mentalitet koji je za naš život nasušna potreba. Otuda je sve češća slika u našim domovima i školama da, na primjer, promaja sa treskom otvara i zatvara prozore, a djeca ili mirno gledaju kako se stakla lome, ili prolaze kao da se ništa ne događa, ili nastavljaju da zure u prazno a sve sa jednom istom mišlju: „neko će ih zatvoriti, a taj neko ne moram biti ja!“
Po svemu sudeći, i sami roditelji se sve više udaljavaju od onoga što je suština roditeljstva – od odgovorne ljubavi i pažnje koje čine da roditelj za dijete postaje autoritet koji se poštuje i voli, a dijete za roditelja slobodno biće, čija se ličnost uvažava i razumije.
Ova ljubav uvijek je spremna na žrtvu, i nipošto ne smije biti posesivna i nasilna. Roditelji svoju ljubav, koja nije prosto i neotuđivo data njima, već zadata na dalje izgrađivanje, ne bi smjeli ničim uslovljavati, niti za nju očekivati zahvalnost. Jer tada ljubav ne bi bila slobodna, a ljubav bez slobode i nije ljubav.
Samožrtveno, hrišćansko shvatanje roditeljske ljubavi upravo je u prihvatanju one istine koju smo naveli u početku – da je dijete slobodno, od Boga stvoreno, nama iz ljubavi i za ljubav podareno biće, čije odrastanje u nezavisnu ličnost treba sa ljubavlju prihvatiti. Roditelj bi na svoju ljubav prema djetetu trebalo da gleda kao na nešto veće od njega samog, nešto što je i njemu samom darovano, a ne stečeno nekom zaslugom. Djeca nisu isključivi cilj bračnog odnosa dvoje ljudi, ali su svakako plod bračne ljubavi, njena nadgradnja i potvrda čovjekove bogolikosti posvjedočene u njegovoj tvoračkoj moći da rađa. Po riječima blaženopočivšeg starca Epifanija, djeca su uvijek prvo Božija pa tek onda svojih roditelja; ne smiju postati idoli, niti sredstva ličnih i sebičnih ciljeva roditelja, već treba da ostanu ono što zaista i jesu: životna utjeha i – naročito dok su mala – učitelji jednostavnosti, povjerenja, čistote i nezlopamtivosti.
Dječije duše vape za slobodom. Međutim, ovu slobodu treba uobličiti i uravnotežiti odgovornošću, da ne bi prerasla u raskalašnost i sve one negativne vidove preslobodnog ponašanja kojima smo svakodnevno okruženi i na ulici, i u školi, i na televiziji. Takvu slobodu, odgovornu, pažljivu, brižnu, ali ne sa brigom koja porobljava, djeca traže u svojoj najbližoj okolini. Ako je ne budu osjetili kod roditelja, posegnuće za idolima i ideologijama ovog svijeta, koje im pod plaštom slobode proturaju mnoštvo šarenih laža, često opasnih po život. Te ideologije mogu da govore o slobodi učeći da je sve dozvoljeno, a naša vjera i njeno bogato iskustvo pozivaju na poslušnost Bogu, koja je jedini izvor slobode u ovom svijetu. Ne samo slobode da se dovodi nešto ili neko u pitanje, odbija, kritikuje, već i slobode od sebe i svoga; slobode da se bude inspirisan, slobode da se potraže i nađu istina i smisao života, slobode koja je drugo ime za ljubav.
O toj i takvoj slobodi svjedoči praznik Rođenja Presvete Bogorodice, u kome je kroz smireni i prepun blagodarnosti postupak bogoroditelja Joakima i Ane projavljen vrhunac hrišćanske slobode. Uzvraćajući na dar – darom i posvećujući svoju bogomdanu kćer Bogu, oni svojim djelom postavljaju temelj istinskog roditeljstva za sve naraštaje ljudske, od vremena kad su živjeli, do naših dana.