RIJEČI

O Dušanu Saviću

Prvi put sa bratom na Marakanu

 Hiljadu devetsto sedamdeset  deveta, dan prohladan, čini mi se, aprilski. Gužva na ulazu, nervozno tiskanje i žagor polunestrpljivih navijača. Tapkaroši se trude da što više ušićare od onih koji nisu stigli na vreme do karata. Negde po strani, vika: Cigani vrte rulet, namamljujući povodljive i lakoverne prolaznike. Međusobno se prepoznajemo po bojama omiljenog kluba, majicama, dresovima, šalovima i drugim rekvizitima, ličimo na veliku složnu porodicu. Nakon sat i po čekanja i guranja konačno zauzimamo svoja mesta na severnim tribinama. Prvo prozivka, istrčavanje, a onda su se najednom igrači razleteli po travi. Dvanaestogodišnji dečak bio je opijen. Pogleda prikovanog za loptu devedeset minuta gotovo da nije disao, bar se toga danas ne seća. Samouvereni i staloženi centarfor u crveno-belom dresu vladao je terenom. Od prvog sekunda sve je sledilo njega: igrači, navijači, svi su imali ratnika koji ide napred, ispred svih. Izgledalo je da se celi tim kreće u ritmu njegovih pokreta, a lopta kao da je išla tamo kuda on želi. Na početku utakmice pljeskali smo mu mi, zvezdaši, a na kraju – svi. Naravno, bio je to neponovljivi Dule Savić. Dečak sa severnih tribina je od uzbuđenja i napetosti toliko silno stiskao pesnice da je satima posle na šakama raspoznavao tragove zarivenih prstiju…

Kako je postao legenda

I kada sam broj odgledanih Zvezdinih mečeva odavno prestao brojati, često sam se sećao svog dvanaestogodišnjeg doživljaja i prve uživo propraćene utakmice Crvene zvezde. Ako ne računamo jednu pre toga, u Sarajevu, na Koševu, kada sam imao nedovoljno godina da bih se ičega jasno sećao. Mnogo godina kasnije, upoznao sam Dušana Savića, tada već sportskog direktora ovog kluba. Iako još u dobroj formi, retko je igrao fudbal, češće tenis. Ali ništa od njegove ličnosti nije nestalo. I dalje je posedovao iste one osobine, ali i istu volju koju je pokazivao na terenu – da se žrtvuje, voli, pomaže, da motiviše i pokreće.

U vreme kada su Dule Savić i Crvena zvezda bili na vrhuncu uspeha, bio sam u uzrastu u kojem se utakmice intenzivno prate, uz burne emocije i navijačke strasti. Zvezda je, koliko se sećam, tada pridobila najviše navijača. U petom i šestom razredu sam se, družeći se sa vršnjacima koji su navijali za Dinamo, Hajduk i Željezničar iz Sarajeva (u Bosni je vrlo malo bilo onih koji su navijali za Partizan) – nalazio u povlaštenoj poziciji, jer je moj omiljeni tim, u kojem je igrao Dušan Savić i drugi veliki igrači, bio umešan, sposoban, imao je veliko iskustvo. Nije bilo protivnika kojeg nisu mogli pobediti. Pojava Duleta Savića u timu za koji smo navijali, u kojem je kapiten bio Vladimir Petrović, bila je veoma važna. To se najbolje videlo po tome što se itekako osećalo njegovo prisustvo ili odsustvo u igri. Bio je nenametljivo nametljiv vođa, svesno ili nesvesno uvek u službi drugih. Ostali igrači su u njemu osećali sigurnost, u njegovoj hrabrosti su prepoznavali svoju hrabrost, a kroz Dušanovu požrtvovanost su se i sami oslobađali na žrtvu. Tako je Zvezda dospela na sami evropski vrh. Dovoljno je pomenuti ono što je za današnje mlade ljude nezamislivo – da Zvezda pobedi Real, Barselonu, Inter ili Milano, da bude u finalu Kupa. Za tadašnje dvanaestogodišnjake i trinaestogodišnjake to je bilo potpuno normalno. Naši igrači ni po čemu nisu zaostajali iza najboljih evropskih igrača, niti je naš tim kaskao iza vrhunskih evropskih timova. U svakom  sastavu, i pre i posle Vladimira Petrovića i Dušana Savića, postajala je neka zvezda, svojevrstan fudbalski genije. Bilo je takvih koji su bili apsolutno u službi svog tima, poput Jovana Aćimovića, Mihajlovića i drugih igrača.

Dušan Savić, iako najbolji strelac te lige, nije od uspeha stvarao kompleks. Ponašao se normalno, odmereno i jednostavno. Odigrao je svega nekoliko utakmica za reprezentaciju i postigao nekoliko golova. Golove je davao sa lakoćom – samo je bilo potrebno da njegovi saigrači pošalju loptu negde u šesnaesterac i on bi brzo dolazio do nje. Njegova igra bila je odraz životnog stava: da bude u službi zajednci, drugima i svom timu. Na utakmicama je najviše znoja prolio, trčao je više od svih, davao sve od sebe da motiviše saigrače. Veliki treneri, kao što je Mladinić, smatrali su da imaju motivisan tim ako je u njemu Dule Savić. Čini se da nije samo sabirao igrače nego i navijače, dajući im jedan poseban karakter, dostojanstven i nepokolebljiv, kakav je i sam bio. Dule je poput magneta privlačio ljude da navijaju za Zvezdu, hrabreći i saigrače i navijače na putu ka evropskoj slavi. Vremenom je postao legenda, tada jedini igrač čije je ime uzvikivano na tribinama našeg najvećeg i najposećenijeg stadiona. Postao je legenda bez maske, ličnost. Ličnost celovita, sabrana, sređena, smirena i spremna na podvig i žrtvu. Njegovo veliko uporište bila je porodica u kojoj je sa bratom blizancem rastao okružen ljubavlju i pažnjom. Stoga nije neobično što je kasnije kroz život uvek pokazivao brigu i pažnju za druge. Ljubav prema porodici, Zvezdi i svom narodu učinila ga je spremnim da podnese i pobedu i neuspeh, podjednako smelo, ali i da vodi, usmerava, bude podrška drugima. Veoma brzo je prepoznata njegova sposobnost da bude vođa, i izvan naših terena: u evropskim klubovima u kojima je uvek bio kapiten.

Danas, ako bi trebalo u nekoliko reči da opišemo Dušana Savića, te reči bi bile – porodica, Zvezda, Srbija. Sve ih voli neizmerno, zato je i sam voljen i poštovan. Nema dlake na jeziku, niti mrlje na obrazu. Oslonac je drugima, dobar suprug i otac, stub porodice, zajednice, tima, kluba, nacije. Izrastao je u legendu o kojoj se priča i koja se poštuje. Takvih ljudi je kroz istoriju bilo u raznim oblastima: vojnika, književnika, naučnika, umetnika svake vrste, državnika, koji su ostavljali naročit dojam. Ključ njihovog uspeha može biti u izuzetnoj inteligenciji, posebnoj osećajnosti, fizičkom izgledu ili drugim sposobnostima. Najčešće su to ipak celovite ličnosti koje, objedinjujući sve te osobine, postaju sabirna tačka svih oko sebe. Upravo takav je i Dušan Savić.

Jagnje u vučijoj koži

Dule je brzo je postao simbol Beograda, kao što je Duško Bajević bio simbol Mostara. Duško je bio princ sa Neretve, a Duleta su neretko nazivali carem, misleći na našeg jedinog cara osvajača, Dušanovog imenjaka. Igrao je strasno, ali ne i ostrašćeno. Kao beskompromisan borac na terenu, imao je konstruktivnu drskost, korektan, kontrolisan fudbalski bezobrazluk. Bio je i ostao umeren u svemu, osim u igri. Ponekad je ličio na razgoropađenog krotitelja lopte koji je oslobađao svoje saigrače straha. Da je gospodar nad situacijom, najbolje se videlo kada bi uzimao loptu u devedesetom minutu i matematički precizno tresao mrežu protivničkog gola. Na terenu se za loptu bore dvadeset i dva igrača, iako je najmanje bila u njegovom posedu, u trenutku susreta sa njom – Dušan Savić je postajao nemilosrdni realizator njene funkcije u igri. Uzaludni bi bili svi pasovi na onoj čuvenoj utakmici sa Arsenalom iz 1978, da njegov poslednji šut, minut i po pre završetka utakmice, nije bio ubitačno konkretan. Takav udarac izvodi samo savršeno koncentrisana ličnost, sa odličnim osećajem za prostor. Sam njegov izlazak na teren otkrivao je čudnovatu vezu između njega i terena-prostora. Ličio je na osvajača koji ne može izgubiti, koji je uvek na tom poprištu radi pobede. Cilj ipak nije opravdavao sredstvo, poštovao je supranika i bio spreman da pruži ruku boljem. Cenio je svakog poštenog borca, a svi koji to nisu nailazili su na čvrstu ruku nesalomljivog igrača. To je izazivalo poštovanje čak i kod protivničkih igrača i navijača. Nečujno se širio respekt, uvažavanje i naklonost. Za to vreme, Dule je uživao u igri. Čini se da je postao slavan jer nije igrao zbog slave. Tako je, ne igrajući zbog slave, postao slavan zbog igre.

Za tadašnje dečake Dule je bio mnogo više od igrača – u velikoj meri prosvetitelj, uzor, što je ostao i do danas. On nam je prvi otkrio koliko je lepo biti Srbin, prvi se prekrstio na terenu, a da time nijednog trenutka nije vređao druge. Pitomog i plemenitog karaktera, uvek je bio sklon da slabije pomaže, a da se gordima suprotstavlja na pravi način. Zato smo se pri pomisli na njega osećali većim i moćnijim, a svaki poniženi manje povređen. Do kraja karijere osvojio je mnoge trofeje, bio je na korak od evropskog ili svetskog trona – umesto toga je osvojio naše duše, poštovanje i naklonost. U jednom trenutku se činilo da su svi osim jednog u timu zamenjivi. Pokojni Branko Stanković pokušao je da dokaže suprotno, odstranivši ga na važnoj utakmici protiv Bajerna (samo zbog nenošenja kravate!), ali je posle zažalio zbog svog poteza. Jednostavno, u to vreme je bilo isto – navijati za Zvezdu i za Duleta. Kao i tada, Dušan Savić se i danas izdiže iznad slabosti i svega što nas čini popustljivim, plašljivim i nespremnim za velika dela. Zbog toga je i postao legenda.

Postskriptum

Igra Dušana Savića i njegova posvećenost je u velikom Crnjanskom pobudila poštovanje i želju da se susretne sa njim.Čitao je uvek najpre sportsku stranu novina da proveri piše li nešto o njegovom najmilijem igraču. Veliki lako i čudno poznaju jedni druge, pogotovo na polju umetnosti i igre. Crnjanski je maestralno pisao o životima Srba, a Dušan Savić je svojim životom i igrom ispisao još jednu priču o nama, sačuvanu u sećanju svih nas koji smo imali čast da ga gledamo dok je predvodio navalu Zvezde.