DIJALOZI, RIJEČI

Između pasivnog proklamovanja i aktivnog djelanja

Na samom početku svog obraćanja pokušaću da vam ukažem na nešto što mi se čini veoma važnim – kao jedna vrsta preduslova – da bi se uopšte moglo govoriti o temama kao što su mir, pomirenje, tolerancija, razumijevanje ili interkulturalni dijalog, a da pritom to govorenje ima nekog smisla, odnosno da ima potencijal i snagu da nekoga pokrene i podstakne na djelovanje. Naime, kod nas se – a kada kažem „nas“ ne mislim samo na prostor Bosne i Hercegovine već i na zemlje u okruženju – skoro svaka riječ, skoro svaki govor o miru i pomirenju gotovo po pravilu svodi na ponavljanje istih, ustaljenih fraza, nerijetko lišenih smisla i bilo kakvog značenja, fraza koje više nikoga ne dotiču i koje ne pronalaze put do ušiju i srcâ onih koji ih slušaju. Zašto je to tako? Pretpostavljam da je osnovi uzrok tome činjenica da oni koji govore o miru najčešće ni sami ne vjeruju u ono što propagiraju i za šta se glasno zalažu, te sve te svoje priče pakuju u istu retoričku ambalažu, u iste fraze i poštapalice na koje smo već svi dobrano oguglali i koje ne shvatamo ozbiljno, baš kao što ne shvatamo ozbiljno ni dobru namjeru onoga koji te fraze izgovara. Drugim riječima, da bi ono o čemu govorimo moglo da dopre do ušiju onih kojima je namijenjeno i da pritom posjeduje i neku težinu, najprije mi koji izgovaramo te riječi treba da imamo otvoren um i srce i da istinski vjerujemo u ono što drugima pokušavamo da pojasnimo i na šta druge želimo da podstaknemo. Kao što mir ne smije biti lažan tako ni borba za mir ne smije biti lažna i neiskrena, to jest treba i mora da bude iskrena i da proizlazi, prije svega, iz istinskih uvjerenja i dobre namjere onoga ko se za tu borbu zalaže.

Imajući u vidu sve ovo što sam do sada rekao, krenuću od nečega što naizgled nema veze s temom o kojoj je riječ. Naime, nerijetko ovih dana slušamo o tome kako sve veći broj mladih ljudi – i ne samo mladih – napušta Bosnu i Hercegovinu. Ova pojava gotovo je poprimila razmjere biblijskog egzodusa. Oni koji bi trebalo da budu zaduženi za njeno sprečavanje, ako se uopšte oglašavaju ovim povodom, uglavnom pominju samo potrebu jačanja i razvijanja ekonomije – koristeći i u ovom slučaju izlizane fraze koje tupo odjekuju – kao da je snažna i razvijena ekonomija jedini preduslov opstanka i ostanka na ovim prostorima!? Čemu snažna ekonomija ukoliko će se sve – pa i ona – urušiti poput kule od karata usljed nekog novog ratnog sukoba? Čemu hljeb nasušni i mogućnost da se on stekne ako je on pun krvi, tuđe i sopstvene? Čemu fabrike i razvijena industrija kada nam kuće, kao po nečijem nevidljivom diktatu, bivaju rušene i spaljivane svakih nekoliko decenija? Želim zapravo da kažem ono što svi mi dobro znamo – da nije jedino zakržljala ekonomija uzrok odlaska ljudi iz ove zemlje, niti je snažna ekonomija jedini razlog koji bi ih u tome mogao spriječiti. Naprotiv, ništa ne može biti dovoljno ubjedljiv razlog i povod ako nema onog osnovnog uslova svih uslova, a to je mir, i to ne kao izlizana floskula, bez konkretnog značenja i kao mrtvo slovo na papiru, već kao realnost, kao djelatni, pokretački faktor. A da bismo mir uistinu učinili dijelom naše realnosti potrebne su hrabrost i žrtva, te naša spremnost da ih podnesemo i iznesemo do kraja. Sve one koji su skeptični – vrlo često opravdano – kada je u pitanju sprovođenje ovih riječi u djelo, podsjetiću samo na primjere malene zajednice Izraelaca u Egiptu odnosno male grupe apostola koja je svijet pobijedila svojom hrabrošću i jasnim opredjeljenjem za mir. Međutim, sve ovo što sam upravo pomenuo ne može se ostvariti, niti sprovesti u djelo bez spremnosti na žrtvu. Stoga neka svako ko iskreno želi mir, slobodu i normalan život računa prije svega na to da će vjerovatno biti izrugivan, napadan i ismijavan na putu koji je izabrao. S tim u vezi, podijeliću s vama ono što sam iskusio na sopstvenoj koži proteklih godina tokom kojih sam se, koliko je to bilo u mojoj moći, nastojao boriti za međuvjersko i međunacionalno pomirenje i razumijevanje, te za pomjeranje perspektive i ugla iz kojeg posmatramo i sagledavamo drugog i drugačijeg od sebe, pa makar to pomjeranje bilo neznatno. Riječ je o tome da mi je godinama moje nastojanje na pomirenju i zbližavanju Trebinja i Dubrovnika spočitavano i zamjerano, čak sam bivao izložen podsmijehu zbog svoje opredijeljenosti za pomirenje s gradom koji se nalazi u našem najbližem susjedstvu. Takav odnos prema pomenutom nastojanju bio je – osim u slučaju rijetkih izuzetaka – skoro pa pravilo koje su u istoj mjeri slijedile obje strane: i oni koji se – bez obzira na svoju netrpeljivost prema prvim komšijama – tokom ljeta svakodnevno kupaju na dubrovačkom primorju, ali i oni koji – podjednako pothranjujući tu istu mržnju i netrpeljivost, samo u suprotnom pravcu – dolaze iz Dubrovnika kako bi kupovali na jeftinoj trebinjskoj pijaci. Dakle, istima koji su podsmješljivo i nerijetko s prezirom posmatrali moje napore da uspostavim kakav-takav dijalog između dva grada – nije se gadilo dubrovačko more i sunce, niti im je pak bio odbojan trebinjski sir. I dok sam ja bio izložen javnoj poruzi, pa čak i klevetanju, jednovremeno se svesrdno aplaudiralo govornicima mržnje i međuvjerske i međunacionalne netrpeljivosti. Sve ovo što govorim podsjetilo me je na jedan sasvim skorašnji nemili događaj. Kao što svi vjerovatno znate, nedavno je na Kosovu ubijen Oliver Ivanović. Međutim, da li svi znate zbog čega je ubijen? Ako mene pitate, upravo zato jer se zalagao za mir, hrabrost i slobodu.

Što se tiče osnovih preduslova za mir i pomirenje, pored već pominjane hrabrosti i spremnosti na žrtvu nesumnjivo nam je potrebna i empatija, saosjećanje za drugoga, za tuđe stradanje i žrtve, te sposobnost da spoznamo i priznamo sebi istinu da nismo jedini koji su bili u ulozi žrtve, baš kao što nismo bili jedini koji su činili zločine. Kao predsjednik Međureligijskog vijeća BiH imao sam priliku da zajedno s drugim članovima Vijeća posjetim ratna stratišta svog i drugih naroda. Smatrate li da je bilo jednostavno stajati na Korićanskim stijenama? Naprotiv, bilo je mnogo teže i mučnije negoli stajati nad kazanačkim ambisom,  jer – ma koliko to u prvi mah paradoksalno zvučalo – lakše je biti sunarodnik ubijenog nego ubice.

          Ali i pored svih otežavajućih okolnosti koje sam naprijed naveo, te ličnih neprijatnih iskustava koje sam doživio, i dalje vjerujem u mogućnost pomirenja i u potencijal svega onoga što bi to pomirenje ovoj zemlji moglo donijeti. Da uistinu nije tako, ne bih se – kao episkop Eparhije zahumsko-hercegovačke – zalagao za obnavljanje crkava na Korčuli, u Metkoviću, Klepcima, Prebilovcima, Čapljini, Žitomisliću, Blagaju, Bijelom Polju, Konjicu, Stocu i, napokon, u Mostaru. Da ne vjerujem u mir, ne bih prisustvovao otvaranju džamije u Nevesinju, niti bih s reisom šetao bilećkim ulicama, jer su za sve ovo što sam naveo potrebne prije svega istinska vjera i nada u mir i život bez sukoba i međusobnih trzavica.

Sve ovo što sam do sada pomenuo samo su neki od razloga koji su me podstakli da otvoreno i bez zadrške podržim „Platformu za mir“ nastalu u okviru USAid-ovog projekta PRO-Budućnost, koji implementira CRS sa svojim partnerima. Pozivam i sve predstojatelje ostalih vjerskih zajednica i relevantnih institucija da podrže ovaj dokument. I još samo nekoliko – čini mi se – važnih napomena. Jedna od njih svakako je i ta da je – osim onoga što sam već istakao – potrebno da posjedujemo i dovoljno razboritosti i mudrosti kako bismo spriječili druge da nas zavađaju, kako se ne bismo predali kukavicama čija su lica najčešće nevidljiva, a koje lako među nama posiju zrno mržnje i razdora. A potom nas najčešće, kakvog li paradoksa, upravo oni – koji su nas i zavadili – pokušavaju izmiriti. Takođe je iznimno važno da neprekidno držimo širom otvorene oči, ali i naš um i srce, da budemo konstantno budni, a ne letargični i uspavani, da budemo razboriti a ne naivni, hrabri i iskreni, a ne kukavice i nojevi koji kod prve prepreke zavlače glavu u pijesak. Isto tako je nužno da pronađemo snage u sebi koja će nas provesti kroz sva iskušenja što ih podrazumijeva borba za slobodu i mir. I na kraju, ali nipošto najmanje važno – moramo biti spremni i otvoreni za dijalog, razgovor i za susrete poput ovoga. Jednom riječju, treba da budemo nepokolebljivi i istrajni u svojoj namjeri, jer upravo bi mir i pomirenje trebalo da nam donesu jednu vrstu katarze, pročišćenja, oslobađanja od nas samih prvenstveno, od sopstvenih strahova, predrasuda, zabluda i da nas izvuku iz blata i kala u kojem se valjamo već gotovo tri decenije.

Sve ovo nabrojano su razlozi zašto mir ne smije biti samo prazna riječ na našim usnama, već treba i mora da pulsira svakim djelićem našeg bića kao naša istinska i iskrena namjera i nasušna potreba. I kada god posmunjamo u smisao ovih riječi i djelâ na koja nas one pozivaju prisjetimo se samo jedne jedine činjenice – da ovdje, ako ne budemo radili na međusobnom razumijevanju i pomirenju, života neće biti ne samo za one koji su otišli već ni za nas koji smo ostali, a ni za bilo koga ko je iole normalan. Naprotiv, svi ćemo u konačnici biti primorani da uzmemo kofer u ruku i da napustimo ovu zemlju u kojoj napor i pregalaštvo neće imati ama baš nikakvog smisla i svrhe sve dok budemo strepili od nekog novog rata i pokolja. Ako pomenuta činjenica nije u stanju da nas prodrma, probudi i ukaže nam na realnost, onda sumnjam da će to moći da učini ijedna druga riječ ili argument. U nadi da sam vas uvjerio da se moramo ne samo opredijeliti za mir, nego i aktivno angažovati na njegovom postizanju i održanju, sve vas srdačno pozdravljam i zahvaljujem vam se na strpljenju i pažnji. Bog vas blagoslovio.