DIJALOZI

U Dubrovniku na molitvenoj osmini 2016.

Ovih dana u našim crkvama najčešće smo bogoslužili obred osvećenja vode. U tom sveštenom činu ima jedan slavoslov tokom kojeg sveštenik, podigavši ruke, govori: „Divan je na visini Gospod i čudesna su djela Njegova, i nema te riječi (ljudske) koja je u stanju da opjeva sva (djela) čudesa Njegova“. Na drugom mjestu apostol Petar (1Pt. 2, 9–10) kaže da smo pozvani objavljivati silna djela Gospodnja. Onaj prvi (molitveni) i ovaj drugi (apostolski) poziv, na prvi pogled se čine kao da su u kontradikciji. Kako da objavljujemo silna djela Gospodnja kada nema te riječi ljudske koja ih može opisati? I, uistinu, bilo bi to nemoguće da nismo čuvši ih poslušali riječi pročitane u Apostolu koje kažu da smo pozvani od Gospoda iz tame u svjetlost i da smo izabrani da budemo carsko sveštenstvo i sveti rod te da, kao takvi, mili Gospodu, kao narod Božji, propovijedamo silna djela Njegova.

Mnogo sam puta govorio ljudima koji stoje u crkvama i koji nose hrišćansko ime da smo svi mi carsko sveštenstvo i sveti rod, ali sam nerijetko imao utisak da malo vjeruju u tu istinu. Kao da nam je teško povjerovati da je vječni Očev Logos došao u svijet i objavio blagu vijest (Jevanđelje), da je poživio na Zemlji, očovječivši se, postavši jedan od nas i da je hodeći Zemljom činio silna djela kao Sin čovječiji. Istu tu propovijed blage vijesti (Jevanđelja) predao je svojim učenicima i apostolima rekavši: „Pođite po svemu svijetu i propovijedajte Jevanđelje svakom stvorenju“ (Mk. 15,15). I apostoli su, idući s kraja na kraj Vaseljene, činili upravo to, objavljivali su silna djela Gospodnja svakom stvorenju: na moru i na kopnu, kad su šibani i udarani, kad su slavljeni i hvaljeni, među najprostijima i među najučenijima, pred vlastodršcima i pred siromasima, na brodovima, u zatvorima, na areopagu, u koloseumu, u sudnicama, u domovima. Svako mjesto i svaki korak, svaku riječ koristili su da objave silna djela Gospodnja. I tako su unijeli svjetlost u tamu i iz tame izvodili u svjetlost narod i svijet u kome živimo.

Danas živimo u svijetu u kome se neprestano ponavlja i čuje jedna riječ – kriza, a ona dolazi od grčke riječi crisis koja znači sud, ali i podjelu i razdjeljivanje. Kada ljudi izgovaraju ovu riječ vjerovatno nemaju u vidu da ona izvorno znači sud. Možda bismo mogli danas reći da je sud došao svijetu i nama, hrišćanima, jer nije samo riječ o ekonomskoj krizi, političkoj krizi, vojnoj, ili najnovijoj izbjegličkoj, nego je u temelju svega i iznad svega duhovna kriza. Ili, bolje reći – sud. I ako bi nas neko upitao otkuda i zašto je nastao ovaj sud (kriza), ne bismo pogriješili ako bismo odgovorili da je to zbog toga jer smo prestali objavljivati čudesna i veličanstvena djela Gospodnja, prije svega mi hrišćani kao narod Božji, carsko sveštenstvo, kao nasljednici apostola, mi koji danas izgledamo kao uplašeni za razliku od apostola i njihovih učenika koji su mnoge svoje propovijedi potvrdili stradanjem. Mi smo prestali da objavljujemo djela Gospodnja na svakom koraku svog života, pristali smo na život u rezervatu, pristali smo da je Jevanđelje namijenjeno samo onima koji idu u crkve; pristali smo da su Crkva, vjera i Jevanđelje, kako često čujemo, privatna stvar. A onda su i ljudi koji su zatvoreni u te okvire polako prestajali da vjeruju u to što slušaju u propovijedima, a nerijetko smo i mi, propovjednici, govorili bez vjere i povjerenja u istinu o spasenju svijeta, u istinu o očovječenju Boga, u istinu o raspeću Bogočovjeka, u istinu o Vaskresenju Hrista, u istinu o silasku Svetoga Duha na apostole i na Crkvu, u istinu da taj isti Duh u svijet silazi uvijek i na svakoj liturgiji, kroz Crkvu.

Zašto smo postali zvono koje ječi i kimval koji zveči? Zato što smo pristali da budemo odsječeni od ljudi, od cvijeća, od drveća, od mora, od planina i gora, od svega i od svih koji tuže i vapiju i čekaju da se jave sinovi Božji? Da, reći će neko, mi ne smijemo ugrožavati tuđu slobodu, svako ima pravo da izabere da li hoće ili neće Hrista, da li hoće ili neće život. Slažem se, ničiju slobodu niti Bog hoće, niti mi smijemo ugroziti, pa čak i sam život ne možemo nametnuti na silu. Ali da li smo i kako smo pokušali objaviti pred ljudima i svijetom Jevanđelje i čudesna djela Gospodnja? Jesmo li prolazeći pored drugog čovjeka, svejedno je da li nas voli ili mrzi, zasijali licem punim nade, licem punim svjetlosti, licem koje zrači životom? Jesmo li rukom koja se nada ruci Gospodnjoj dotakli cvijet i voćku, pomilovali gubavoga, pružili ruku odbačenom od svih, ili onima u zatvorima i bolnicama? Naše bi bilo da osvećujemo rijeke, mora, jezera, vinograde, voćnjake, šume i livade i sve što je stvorio Gospod i da, hodeći kroz ovaj svijet, ne govorimo ljudima samo šta treba da čine nego da prije njih mi sami to činimo. To bi bila naša objava divnih djela Gospodnjih. I nipošto i nikada da se ne izgovaramo, pojedinačno ili zajedno, kao hrišćani, da smo samo ljudi, jer nam Hristos može odgovoriti: ja sam zato i objavio Jevanđelje kao čovjek, u ljudskom tijelu. Isto nam mogu reći i apostoli – zar mi nismo bili samo ljudi? I zar nam oni ne bi mogli reći kako se ničeg i nikoga nisu uplašili dok su propovijedali silna i divna djela Gospodnja. A mi smo se danas uplašili i zatvorili u svoje hramove, nemajući vjere, ni slobode, uplašeni od neprestane propagande kako je sve to naša privatna stvar. A onda, kad smo povjerovali u to, kad smo prestali da objavljujemo Jevanđelje svakom stvorenju, onda smo i mi prestali da vjerujemo u njega. A šta tek da kažemo za naše podjele, naša razdjeljivanja na ove i one, na njih i nas, na vaše i naše. Zar nismo svi Hristovi? Zar to ne želimo biti?

Eto, ljubljeni narode, zbog čega i odakle je došla kriza i nama i svemu svijetu. Od koga smo se to mi uplašili? Od ljudi koji tumaraju po tami, od vlastodržaca, od bogatih, od siromašnih, od bolesnih, od zatvorenih, od onih što se muče po rudnicima, od onih što se mrznu na ulicama, od beskućnika, od prognanih, od emigranata, od azilanata, od svoje sjenke. Uplašili smo se od svih i od svega zbog toga što smo prestali da im budemo svjetlost, da im budemo so, da im budemo melem, utjeha, radost, mir, dobrota. A kako bismo to mogli biti kada zbijeni i sakriveni po našim hramovima to nismo ni jedan drugome; kad smo se razdvojili u samima sebi i jedni od drugih, kad nemamo snage da zagrlimo i saosjećamo ni sa onima koji nas vole, a kamoli sa onima koji nas mrze.

Zato je, braćo i sestre, objava blage vijesti o Hristu uvijek i iznova pokret ka spasenju, prevazilaženje svakog suda i svake krize, idenje u zagrljaj svakom i primanje svakoga u svoj dom i svoje srce kao što je činio On hodeći i tvoreći volju Božju. Naša je sveta dužnost da objavimo istinu da je Bog tako zavolio svijet, da je Sina svoga Jedinorodnoga dao da svaki koji vjeruje u Njega ne pogine nego da ima vječni život. To nije istina koju treba skrivati, to, doduše, nije ni istina koju treba nametati, to je prosto istina, a ne izbor između ove ili one opcije, to je stvar života i slobode a ne prostog odabiranja. Uostalom, zar može biti izbora između smrti i života? To je istina koju treba objavljivati kao najsilnije djelo Gospodnje ljubavi, to je istina koja oslobađa, to je Bog, to je Isus Hristos koji izvodi iz tame, iz Ada, iz grijeha, smrti i straha. Otuda je naše poslanje u ovom svijetu tako uzvišeno i veličanstveno, a mi kao da strahujemo da prihvatimo taj dar, tu neizrecivu milost. I kada ga primimo, onda strahujemo da razdjeljujemo taj dar svima oko sebe, i zato opet isto – ponovo činimo samo grijeh. I sve dok je u nama i među nama egoizam i sklonost ka podijeljenosti i nesklonost za razdjeljivanje dobra, biće kriza i iznad naših glava stajaće sud i strah i nemoć i nepokretnost. Ako aktivno ne prihvatimo milost i svjetlost, ne ostaje ništa drugo nego da ležimo u tami i da pustimo da tama obuzme svijet oko nas.

Zablagodarivši još jedanput na ovoj divnoj prilici da govorim pred vašim svijetlim licima, dopustio sam sebi slobodu da vas pozovem jednom jedinom riječju Gospodnjom: Ne bojte se, ustanite i objavljujte Jevanđelje svakom stvorenju, to neće biti samo svjetlost svijetu nego i vama. „Divan si, Gospode, i čudesna su djela tvoja iako nijedna riječ nije dovoljna da opjeva sva čudesa tvoja.”