(riječ u čast Sv. Vlaha – 30. 12. 2016)
Jedne večeri, prelistavajući pred počinak pravoslavnu knjigu – Žitija Svetih – u kojoj su opisani životi svetitelja, dođoh i do opisa života i mučeničkog stradanja Sv. Vlaha. Čitajući ovo žitije, polako mi se zagrijavalo srce, krijepio duh i progledavao um. Zaklopio sam knjigu, ugasio svjetlo, sklapajući oči. Tada mi se sasvim nenadano u mislima poče odvijati sljedeća predstava.
Zamišljam vrlo jasno i slikovito nekog dobrog pravoslavca koji čita žitije Sv. Vlasija, goreći sav od umiljenja, a onda vidim, kao u pozorištu, kako mu prilazi jedan šaptač.
– Znaš li ti da je taj sveštenomučenik kome se upravo diviš zaštitnik Dubrovnika i da je najviše slavljen baš u tom gradu i to od rimokatolika? Oni ga slave najviše na cijelom svijetu, vole ga kao da im je najrođeniji rod – reče mu.
Vidim zbunjenog pravoslavca koji se čudi i polako negoduje tražeći pravi odgovor. U tom trenu, na drugoj strani pozornice, zamišljam kako neki uzoriti katolik čita o životu i čudima Sv. Vlaha, kojih ima toliko mnogo. Drhti cijelim bićem i divi mu se. Šaptač i njemu prilazi s druge strane i govori mu da je Sv. Vlaho rođen u Maloj Aziji, u Kapadokiji, gdje je jezgro najrevnosnijih pravoslavaca. I tako, dok posmatram ovu napetu predstavu koja se odigrava pred mojim sklopljenim očima, šaptač trči od pravoslavca do rimokatolika, i nazad, a oni mu uglas govore i polemišu s njim upinjući se da smisle razloge zbog kojih bi Sv. Vlaho bio pravoslavni, odnosno rimokatolički svetitelj.
U isto vrijeme dok se na pozornici odvijala scena u kojoj šaptač trči od jednog do drugog čitača, pred oči mi je po ko zna koji put iskrsao događaj koji se zbio upravo ove godine na sam praznik Sv. Vlaha. Biskup Mate pozvao je, među mnogima, i mene ali i jednog zanimljivog gosta iz Jermenske pravoslavne crkve – pravoslavca koji nije u liturgijskom jedinstvu ni sa pravoslavnima ni sa rimokatolicima. Nakon mise, u procesiji nekim redom u istu ravan zapadosmo taj jermenski pravoslavni episkop monofizita i ja – pravoslavni episkop Srpske pravoslavne crkve. Stojeći i čekajući da procesija krene, otpočeo je razgovor sa ovim episkopom iz Libanona, koji je dobio počast da u svojim rukama tokom procesije nosi svetu glavu Sv. Vlahe zaštitnika grada Dubrovnika.
– A Vi ko ste? – upitao me je episkop iz Libanona.
– Ja sam episkop Grigorije, iz ovog kraja sam.
– Vi ne možete da služite s njima (pokaza pritom na veliki red katoličkih biskupa i sveštenika)?
– Ne, ne mogu – odgovorih kratko.
– A ja – nastavio je – mogu li ja da služim s Vama?
– Ne – rekao sam opet kratko.
– Znam, jer ja sam monofizita pravoslavac. Onda se nasmijao rekavši da neće više da se pravi nevješt. – Završio sam teologiju u Grčkoj i znam za sve te naše nesuglasice – dodade. – Kad bih Vam sada rekao da ja u stvari nisam monofizita nego da vjerujem u Hrista kao Boga i kao čovjeka, mi ipak, zbog zastoja u dijalogu pravoslavnih i monofizita, ne bismo mogli liturgiju služiti zajedno – reče pogledavši me ozbiljno. Potom je izgovorio nešto vrlo neočekivano. – Vidite, ovdje sam i nosim mošti, glavu ovog svetitelja koji je iz moje oblasti; ja sam za njega jedva čuo, a oni ga ovdje tako veličanstveno slave.
U istoj procesiji, pred nama i za nama kretao se vjerni katolički svijet u nepreglednoj koloni ulicom Od puča. Sve je bilo svečano. Da prekinem tišinu, počeh se raspitivati o stanju hrišćana u Libanonu.
– Tridesetih godina prošloga vijeka u Libanonu su hrišćani sačinjavali 55% ukupne populacije, a hrišćanskih crkava bilo je svega nekoliko. Sada hrišćana ima 20% manje, ali zato ima znatno više nego u prošlosti različitih hrišćanskih denominacija. Ne brinite, vladiko, nastavićemo mi i dalje da se dijelimo – dodade ironično.
*
Ujutro sam se probudio sa živim sjećanjem na misli sa kojima sam utonuo u san. Otvarajući oči, počeo sam razmišljati o nama i o Sv. Vlahu, i u sebi postavih pitanje upućeno i rimokatolicima i pravoslavcima: čiji je naš Sv. Vlaho? Eto samo jednog pitanja koje i večeras postavljam u ovoj svijetloj noći i vama i sebi, poštovane dame i gospodo. Zamislite samo da smo imali pravilan odgovor na ovo pitanje prije dvadeset i više godina. Da li bi tada oni koji su upravljali projektile na Dubrovnik to činili da su znali da je Sv. Vlaho i njihov? I da li bi oni koji su minirali pravoslavnu crkvu Sv. proroka Jeremije u selu Začula nadomak Trebinja tako lako pritisnuli dugme da su znali da je njihov i naš Sv. Vlaho jednako slavljen upravo u toj crkvi? Zar je bilo potrebno da Jeremija još jednom gorko zaplače nad razorenim Jerusalimom u našim dušama?
Imajući sve ovo na umu, u ovoj noći posvećenoj Sv. Vlahu želimo prinijeti makar jedan kamen u službi obnove našeg unutrašnjeg Jerusalima, kamen umiven suzama zbog naše ishitrene i nepromišljene razdijeljenosti, zbog razorenih gradova i crkava, zbog razorenih domova, sela i imanja. Prinosimo ovaj kamen sa vjerom i nadom u vječni Jerusalim, koji dolazi odozgo, od Oca svjetlosti. Ova izložba, ovaj mali koncert, ovaj naš susret povodom 1700-godišnjice mučeničke i slavne smrti Sv. Vlaha takođe je u izvjesnoj mjeri odgovor na pitanje da li je Sv. Vlaho naš i jesmo li mi njegovi, odnosno jesmo li Onoga za koga je on postradao – jesmo li Hristovi. Stoga se svi zajedno, i svaki za sebe, zapitajmo da li svojim daljim dijeljenjem (bilo svjesno bilo nesvjesno) raspinjemo onoga koji se dobrovoljno raspeo za nas i za naše skupo plaćeno jedinstvo?