BESJEDE

Besjeda povodom dodjele nagrada „Kočićevo pero“ i „Kočićeva knjiga“

Nagrade „Kočićevo pero“ i „Kočićeva knjiga“, koje su mi maločas dodijeljene za moj dosadšnji skromni i neveliki doprinos srpskoj književnosti, za mene su naročito važne, jer nose ime i pečat jednog od najglasovitijih i najznačajnijih pisaca srpskog jezika, koji je ponikao na tlu Bosne i Hercegovine, plemenite ali i stradalne zemlje, koja je do sada odnjihala i odnjegovala množinu velikih umova i duhova. Među njima osobito mjesto svakako zauzima upravo Petar Kočić, koji se odlikovao od drugih naših pisaca svojim naročitim krajiškim prkosom i inadžijstvom, burnim temperamentom i nesavitljivom prirodom, što je, u konačnici, iscrpilo piščeve snage i iznurilo duh, kojem je končina nastupila, riječima jednog drugog znamenitog predstavnika srpske književnosti i jezika, pređe roka. Prerani odlazak tvorca Jazavca pred sudom sa ovog svijeta uskratio je i osiromašio jednu malu književnost za sva ona djela čiji je nastanak osujetila jedna iznenadna i tragična smrt. Ipak, bez obzira na ovu činjenicu, Kočićeva književna zaostavština, nevelika obimom a bremenita značajem, sa svim svojim prednostima i nedostacima, i danas nas – rekao bih pogotovo danas – podsjeća na jedan od važnih biljega vaskolike srpske litarature, posebno one koja u sebi sadrži regionalni predznak. Ono što je Kočićevom djelu obezbijedilo izuzetno mjesto i status unutar naše književnosti svakako su markantnost i osebujnost njegovog književnog izraza, koje se ponajprije uočavaju u Kočićevom jeziku izraslom na dijalekatskoj osnovi i bogaćenom na vrelu usmenog nasljeđa, jeziku po kojem je ovaj pisac i ovdašnjim naraštajima prepoznatljiv. Svakako da u ovom kratkom omažu istaknutom Krajišniku ne smijemo zaboraviti da se podsjetimo i Kočićevog smijeha, bilo da je riječ o njegovoj satiričnoj ili humorističnoj varijanti, kojim je autor pripovjedaka o Simeunu Đaku, autentično i drugačije od ostalih srpskih pisaca, izražavao kritiku, bunt i prezir prema svim onim stegama, stranim ili domaćim, koje su sputavale i gušile dušu i duh njegovog naroda; smijeh koji je, bez obzira na svoju oporost, prožet dubokom melanholijom i sjetom, što ih je pisac ispod svoje buntovničke i inadžijske maske duboko skrivao i nosio u sebi. Možda je ponajbolje tragiku jednog prerano okončanog života sažeo i izrazio pjesnik Jovan Dučić, koji je jednom prilikom o Kočiću zapisao sljedeće: „Nažalost, Kočić je umro mlad i satrven jednom strašnom bolešću. Stoga je za naše književno pokoljenje ovaj izvanredni gubitak bio jedan naš prelomljen mač i jedan zamukli glas pobede, i jedna naša izgubljena bitka. A za ljude iz Kočićeve zemlje njegova smrt je bila jedna velika žalost i zato što je Kočić do onoga vremena bi najbolji onamošnji prozni pisac koji je postojao“. Neka ove Dučićeve dubokoumne riječi budu unekoliko opora poenta ovog kratkog podsjećanja na Petra Kočića.

Sve ovo naprijed rečeno učinilo je da osjetim radost i odgovornost kada je do mene stigla vijest da će i moje ime biti upisano u imenoslov nagrade koja nosi Kočićevo ime i u čije se dobitnike do danas ubrajaju mnoga značajna imena savremene srpske, ali i literature drugih naroda iz okruženja. Tom naročitom osjećaju ushićenja i kočićevske melanholije svakako je doprinijela i spoznaja o izvjesnoj mentalitetskoj sličnosti i podudarnosti između ljudi krajiškog podneblja, na kojem je ponikao Kočić, i onih othranjenih na hercegovačkom kršu, na kojem sam se obreo i zaustavio i sam, provevši znatno veći dio života tamo, pod Leotarom, negoli u rodnoj Bosni – što je samo po sebi indikativno – kršu kojem pripadaju i neki od junaka priča iz knjige Preko praga, za koju se i dodjeljuje današnja nagrada. Čak i ova poveznica, za neke možda nebitna i minorna, danas i na ovom mjestu krijepi moju dušu i ispunjava srce. O onim dubljim sponama, jezičkim i stilskim, ne usuđujem se ni da mislim, a kamoli da govorim, duboko svjestan manjkavosti svoga pera i slova.

I, za kraj, dugujem čitaocima zbirke priča Preko praga nekoliko riječi o njenom nastanku i stvaralačkim impulsima koji su joj prethodili. Knjiga je nastajala posljednjih pet godina, kao skromni pokušaj i nepretenciozno nastojanje da ispričam one životne sudbine koje su mene lično dotakle i za koje sam duboko vjerovao da će dotaći i duše čitalaca ove knjige. Osim životnih sudbina drugih ljudi, ova knjiga donosi i svojevrsnu ličnu ispovijest, koja je nastajala spontano, iz potrebe da progovorim o nekim za mene važnim i dragocjenim simbolima svoga djetinjstva, mladosti, ali i zrelih godina. O čemu god da sam pisao, nisam se mogao distancirati i udaljiti od svog osnovnog i primarnog poziva, pa stoga i u svojim pričama nerijetko bivam sveštenik i propovjednik, sa punom sviješću o tome da time možda idem nauštrb njihovog literarnog kvaliteta i dometa. Iako svako javno priznanje onima koji nastoje da plivaju književnim vodama znači mnogo, kao motivacija i podstrek za neka buduća ostvarenja, svoju inspiraciju i motivaciju za pisanje prvenstveno i ponajprije crpim iz reakcija čitalaca svoje knjige, iz onih ponekad naivnih i jednostavnih komentara, i utom iskrenijih, koji potvrđuju da trud nije bio uzaludan niti hartija tek tako utrošena. Stoga ovom prilikom želim da blagodarim upravo njima, čitaocima, koji su u ovo doba posvemašnje čitalačke krize izdvojili svoje vrijeme posvećujući ga ne samo ovoj knjizi već knjizi uopšte. Zahvalnost takođe upućujem svojim prijateljima i svima vama koji ste danas došli da podijelite ovaj trenutak sa mnom. I, na kraju, posebnu blagodarnost izražavam žiriju ove nagrade, kojem se učinilo da je prepoznao to nešto u knjizi Preko praga što je čini dostojnom imena znamenitog Petra Kočića.