BESJEDE

Besjeda na otkrivanju spomenika patrijarhu Pavlu u Trebinju

Ovdje, kraj puta koji vodi u crkvu, postavljamo ovaj spomenik patrijarhu Pavlu, spomenik koji  nas opominje i podsjeća na jerarha koji je u naše dane otkrivao jednostavnost i uzvišenost Hristove nauke. Ovaj izvanredan rad mlade vajarke Sare treba da nas, Hercegovce, podsjeća na lik i djelo ne samo našeg patrijarha nego i na njegovo prijateljstvo prema ovoj zemlji i eparhiji koju je osnovao Sveti Sava, a čijih ćemo osam vijekova postojanja, ako Bog da, uskoro proslaviti.

Kao episkop raško-prizrenski, patrijarh Pavle je posjećivao našu eparhiju mireći braću pred sami rat, a u ratu je više puta dolazio u Trebinje i Hercegovinu. Bio je iskreni prijatelj mojih prethodnika Vladislava Mitrovića i Atanasija Jevtića. Mene je prije osamnaest godina rukopoložio i sve vrijeme kao mladoga episkopa podržavao očinski i bratski. Sjećam se kako je prihvatio prenos moštiju Svetog Vasilija i kako je zdušno učestvovao u prenosu tijela Jovana Dučića u njegovo Trebinje. Najviše od svega se sjećam onog Preobraženja 1995, kada je išao u Litiji pred nama a mnogi loši glasovi su nam tad najavljivali propast sličnu Kninu. Kao što rekoh, ovo je spomenik i opomenik, a ne mjesto klanjanja ili bilo kakvog idolopoklonstva, jer je vrlo čest slučaj da se u našem narodu stvari pogrešno tumače i razumijevaju, pa i sam patrijarh Pavle i njegova skromnost.

Sarađujući dugo godina sa njim, uvjerio sam se da su isposništvo i nesrebroljublje samo jedan mali segment njegove ličnosti, koji nije nebitan, ali nije i najbitniji. Mnogo je bitnije to što nas je tokom strašnog i nesrećnog rata opominjao da budemo ljudi uvijek, a neljudi nikada. Sjećam se kako sam ga jednom s izvjesnom ljutnjom upitao zašto ljudi vole da izmišljaju razne gluposti i klanjaju im se, a ne poštuju riječ i nauku Isusa Hrista koja je toliko čovjekoljubiva i spasonosna. Odgovor je bio u duhu mudraca i u duhu Jevanđelja: „Znaš, za nekoga ko ne veruje ni u šta nije lako sa sigurnošću reći da je pametan, ali za nekoga ko veruje u svašta sa sigurnošću možemo reći da nije pametan”.

Zato, braćo i sestre, prolazimo od večeras pored ovog spomenika kao oni koji vjeruju u Hrista i koji poštuju hristonosni život patrijarha Pavla, a ne kao oni koji svoju neljudskost prikrivaju pričajući o Pavlovoj skromnosti. Možete zamisliti šta bi im on rekao o tome. Prolazeći pored ovog spomenika, kao i pored svakog spomenika u našem gradu, treba da se sjećamo naših slavnih predaka, ali i da podsjećamo sebe gdje smo mi u odnosu na njih. Nije nas uzalud Dučić podsjećao Njegošem, nisu nas uzalud oni koji su podigli spomenik Dučiću opominjali da bi Trebinjac značilo biti prije svega otmen i gospodstven. Hvala Bogu ima još toliko važnih i hvale i slave dostojnih spomenika u našem gradu, ima pored ostalih ovdje i priprata crkve, lijep spomen na našeg Savu Vladislavića te spomenik  koji je kralj Aleksandar podigao Trebinju, uz divne reči da je Trebinje našem narodu dalo tri najljepše kapi krvi: heroje, mučenike i pjesnike. Ovih dana se govori o spomeniku nevinim žrtvama iz Drugog svjetskog rata. I taj spomenik nam treba prije svega kao spomen pokajanja i naših nesrećnih sukoba, a ne nikada i nipošto kao razlog, ne daj, Bože, novih razmirica i otvaranja starih rana. U istrajavanju na tom hristonosnom putu pokajanja, pomirenja i čovjekoljublja jedan od važnih putokaza i smjernica upravo su nam život i ličnost našeg dostojnog blaženog pomena patrijarha Pavla. Njegov život nam je putokaz i smjernica, a ovaj spomenik podsjetnik, koji, kada god prođemo pored njega, treba da nas opomene i podsjeti, između ostalog, i na one čuvene patrijarhove riječi koje ovdje i danas upućujem svima vama: „Budimo ljudi!ˮ.