Prihvatio sam izuzetan poziv i čast preuzvišenog biskupa, načelnika crkve dubrovačke, da izgovorim pred vama nekoliko riječi o veoma važnoj temi i na važnom mjestu, u katedrali (…). Nijednog trenutka ne zaboravljam koliko je ozbiljan izazov i kakvu odgovornost nosi svaka izgovorena riječ. Dovoljno je podsjetiti se koliko je vijekova prošlo, a da hrišćani Istoka i Zapada nisu razgovarali blisko i otvoreno, u crkvenoj atmosferi, želeći da budu učenici Hrista Gospoda, koji nam je dao novu zapovijest – da ljubimo jedan drugoga kao samoga sebe. Dao nam je zapovijest o apsolutnoj i savršenoj ljubavi, tražeći od nas istovremeno i minimum i maksimum. Minimum da volimo one koji nas vole, a maksimum da volimo i one koji nas ne vole. Tako nas je naš Bog i učitelj uzdigao do najvišeg mogućeg zvanja koje čovjek može imati: da budemo ljubljeni učenici Njegovi, propovjednici Njegovog jevanđelja. Propovjednik jevanđelja trebalo bi da bude blagovjesnik novine koju Hristos donosi u svijet; propovjednik i ispovjednik blagovijesti o novom etosu, darovanom od Hrista; o etosu i načinu života koji praštanjem i ljubavlju poražava zlo, preobražavajući ga u dobro.
Preuzvišeni oče biskupe, prezviteri, đakoni i vjerni narode ovdje sabrani, mogao bih da govorim dugo, da se vraćam u istoriju, podsjećajući se mnogih i značajnih stvari. Mogao bih vam pričati i o umjetnosti koja nas spaja i onome što nas razdvaja, ili čak o budućnosti, ali to bi bilo samo moje viđenje, jer budućnost je u rukama Božijim, sud je u rukama Božijim. Hrišćanska etika, ako bismo je najsažetije htjeli izraziti – etika je praštanja i neosuđivanja. Želeći da izbjegnem suvišne riječi i da sačuvam toplinu susreta, ne nalazim bolju i snažniju riječ od one koja je našla svoje mjesto i u samoj božanskoj liturgiji i u našoj najvažnijoj molitvi – Očenašu, a ta riječ je uslov za hrišćanski život. Ona je početak oslobađanja od grijeha i vratnica pokajanja, ali je još više i od toga – iskorak u vječnu slobodu ljubavi. Ona ima takvu moć da zagrli i onoga koji nas ne voli i da otopi mraz mržnje u onome koji zlo misli. Važna je i zato je treba izgovarati sa izuzetnom odgovornošću, imajući u vidu najprije onoga koji je tako izgovarao – Hrista. Ona je preduslov svakog jednistva, ali znamo da postoje i uslovi za jedinstvo hrišćana. Nikome nije zabranjeno da iskrenim srcem i smirenim duhom izgovori tu riječ, svjestan njene težine i smisla; a ta riječ glasi – oprosti. Treba da kažemo uvijek i iznova: oprosti nam, Bože, grijehe naše. I jednako tako snažno i iskreno – oprostite, braćo i sestre, jer Otac naš oprostiće nama dugove naše, kao što i mi oprašatamo dužnicima svojim. Večeras, na ovom svetom mjestu, u ovoj prelijepoj katedrali i u ovom čudesnom gradu, imam potrebu, kao hrišćanin i episkop izgovoriti ovu hrišćansku riječ – oprostite.
Svuda je zemlja Gospodnja, kao što se i mi u ovom trenutku nalazimo na zemlji Gospodnjoj. I svako mjesto i grad i kraj zaslužuju i primaju Božiji blagoslov. Ali sam duboko uvjeren da je današnji susret važniji zato što se događa u Dubrovniku, u gradu svjetlosti i ljepote, gradu susreta svjetova. On nije granica između Istoka i Zapada – on je oduvijek bio spona. Iako je preživio mnoge nesreće, nadasve je grad sreće i gostoprimstva, jer on dočekuje i ide u susret drugima. Utoliko je značajnije današnje naše susretanje u prizivu mira, blagoslova i jednistva, kojem treba da teži svaka duša žedna živoga Boga. Treba da hitamo tom izvoru, kao jelen na izvore voda, da se napojimo vodom živom – Hristom Bogom, jer je to i put i cilj i smisao. U tome smo, duboko vjerujem, već svi saglasni. Ako neko hita različitim putevima, neka ne povređuje drugoga i, kada stigne i nađe Hljeb života, neka se okrijepi i obraduje i neka dijeli radost sa svijetom i svima – radost života. U toj radosti, u ovom domu Božijem, pozdravljam vas mirom Božijim, želeći jedinstvo svih u Hristu.