Najteže su noći koje slijede nakon neke velike nesreće, smrti, sahrane, noći kojima su možda prethodile brige, bolesti, sukobi. Takve noći se pamte zauvijek, u sjećanje se urezujući trajno poput najhrapavijeg ožiljka. Iako uopšte ne vjerujete da ćete zaspati, skrhani umorom i bolom liježete u krevet, žaleći što on nije grob. Tako je bilo te noći kada u tvrdoškom groblju sahranismo Anju.
Neprestano sam bježao od pomisli da je umrla. Kao kroz maglu, sjećao sam se svega, posljednjeg dugog razgovora u Staroj crkvi u Sarajevu, suza koje su bile neobjašnjive, žudnje za životom kojeg ovdje nema. Sjećao sam se sugestija o tome šta treba izbaciti ili popraviti u nekakvom pismu koje je tih dana podiglo mnogo prašine u javnosti. Sjećao sam se posljednjeg pozdrava kad sam se nagao da je cjelivam i kako sam joj prošaptao nešto o Ljubavi kojoj ide, a koju nije mogla naći među nama, iako je sama bila darovateljica te ljubavi. Sjećao sam se pjesme. A onda su se olovni kapci sklopili snažnije i čvršće od bilo kojih grobnih poklopnica – ostao sam sâm u tami groba svoje duše. Mislio sam, to je to – odavde nema izlaza. Jeza, strah i ravnodušnost prema mraku zakovali su me plećima za krevet; bio sam uvjeren da izlaza nema. Očaj i beznađe su blage i nemoćne riječi za ono što sam osjećao tada. Ni trenutka nisam razmišljao o tome šta se dešava oko mene, što su moje slike na svim naslovnicama novina. To je odjednom postala prošlost bez značaja – tom listu papira koji je uzburkao sve, značaja je davalo samo to što je ona učestvovala u njegovom ispitivanju – oživljavanju. Ali zar je to sad išta pomagalo? Pomislio sam kako sam živ umro i kako će mi sutra biti teško da se mrtav krećem među živima.
U tom trenutku je neko snažno zakucao na vrata. Nisam mogao da otvorim oči. Sišao sam niz klizave stepenice, sklopljenih kapaka. Bio je mrkli mrak. Ko li je sad … Otvorio sam vrata, bio je decembar, shvatio sam da sam bos. Žuta svjetlost promrzlog jutra blago mi je otvorila oči – ona je stajala pred vratima sa ruksakom na leđima: smijala se kao nikad, smijala se radosno, pametno, iskreno, pobjedonosno. Smijala se, a bijeli obrazi su bili tako puni života da se činilo da se na njima topi jutarnja mrazna rosa. Taj smijeh je bio suzdržan, ali veličanstven. Nisam čuo zvukove, samo sam vidio lice čisto i nasmijano, a onda mi je dva ili tri puta snažno i opet razdragano mahnula desnom rukom: Idemo. Da, da, pomislio sam, ali ja sam bos … Ta moja pomisao ju je nasmijala; imao sam utisak da kaže: kao da je važno – vidiš da sam živa, hajdemo. Živa … Tad sam se sjetio da smo je juče sahranili. I svega što se zbilo: putovanja, plača roditeljskog, razgovora, brige, tuge. A to što sam sada gledao bilo je sasvim suprotno. Taj kontrast, ta protivrječnost je razdvojila dvije teške kamene ploče mojih kapaka i ja sam bio budan sasvim, i samo za tren prestravljen, i onda sasvim i apsolutno ozaren.
Ispričao sam šta se dogodilo najbližima, i samo njima, nadajući se da će im to biti utjeha. Možda je i bilo, ali niko, niko nije mogao da im opiše taj susret sa životom i nestvarnu radost toga lica. Nakon nekoliko dana njen otac mi je poklonio fotografiju iz Petrograda, koju nisam vidio prije. Bila je isto obučena kao onog vaskrsenjskog jutra i sa istim ruksakom na ramenima. Samo nije bilo ni blizu one radosti iz moga sna, koji je postao neizmjerna utjeha u danima i godinama koje su uslijedile. I šta god da kažem i pomislim o njoj, o tom blagorodnom stvorenju, uvijek taj posthumni susret sve učini beznačajnim, tričavim. Mislio sam da vam pričam o čempresu pored koga je sahranjena, koji je bio izgorio na moje oči, a onda se obnovio i ozelenio, a vatra kao da je doprinijela njegovim bojama; mislio sam da vam pričam o toj crkvici pored koje je sahranjena, o njenoj arhitekturi, šarolikoj, o razdraganosti i vijekovima koje ona nosi i čuva u kostima svoje kripte … Mislio sam da pričam o njenim proroštvima, tananoj želji da se smiri pod tim čempresom u podnožju crkve, o tome kako se sve ostvarilo kao da je testament napisala neka moćna carica, a ne najkrhkija duša koju sretoh u vijeku. Mnogo toga sam želio, ali ništa nije slično, ništa nije dostojno tajne onog osmijeha i jasnog poziva koji je govorio: Hajdemo odavde, našla sam mjesto gdje nema tuge i bola.