Mnogo godina je prošlo otkako sam upoznao Vula Koprivicu. Sarađivali smo i radili zajedno. Velika istočna kula u manastiru Tvrdoš i spomen-crkva u Trebinju dvije su skladne građevine koje nikad u životu nisam pogledao, a da se nisam sjetio njihovog neimara. Tu, dok je klesao kamen, često smo razgovarali. Bilo je neobično prijatno dijeliti u te dane, u našoj manastirskoj trpezariji, komad hljeba sa ovim toplim, živim i uvijek radošću nadahnutim čovjekom. Od tada pa do njegovog posljednjeg izdaha bili smo prijatelji. U tom prijateljstvu nije bilo nikakve neiskrenosti i dosade. Svaki susret bio je radost, okrepljenje i osjećaj miline praćen ponosom što je jedan takav čovjek dobar i blag prema meni. Tek kada se razbolio shvatio sam u punom smislu riječi šta je taj gorostasni gospodin značio kako meni tako i cijeloj našoj zajednici. Teško mi je padala njegova bolest. Bilo je neprijatno gledati kako kopni planina i kako se suši jedna živa i plodonosna rijeka. Ali i u tim časima bolesti nije ga napuštao duh i vedrina, pa je već ozbiljno obolio od opake i strašne bolesti došao, na naš poziv, na osvećenje crkve u Blagaju. Tijelo je već bilo slabo, ali srčani duh je bio tako silan da su se njegova životna radost i ljubav prema životu kao nijemi prkosni čempres izvijali između stotina ljudi koji su stajali oko bijele crkve u Blagaju. Vjerujem da će večeras pjesnici reći i ispjevati mnoge dostojne riječi o njegovom neumrlom liku. Međutim, ovom prilikom želim da jezgrovito izrazim kako sam bolno i neutješno doživio njegov odlazak od nas. Nadam se da ću vam riječima koje slijede makar djelimično približiti zašto je važno bar da pokušamo da ličimo na Vula Koprivicu, te i to koliki je dar kad nam Gopsod pošalje nekoga takvog u naše živote.
Smrt neimara i pjesnika Vukića, Vula Koprivice doživio sam kao pad visokovrhnog hrasta, koji je svakom bio pribježište i hlad. Njegov odlazak znači gašenje jednog bistrog žubor vrela; njegove ogromne okamenjene bijele ruke kao da nas pitaju: ko će sada kamenu život davati. Sklapanje krupnih, toplih i dobronamjernih očiju ličilo je na zatvaranje grada, dana, na gašenje vatre kraj koje se svako mogao ogrijati. I dva klonula brka, baš kao ona u drevnih junaka, kao da su nam govorila: sada ste siročad, bez brata i oca. Uistinu bio je visokovrhni hrast, plemenita duša koja je uvijek objavljivala pobjedu. A onda se, kako to uvijek biva kad umre Božji čovjek, rodila pjesma i zato, večeras pjevajte! I uvijek pjevajte o junacima i ljudima kao što bješe Koprivica Vule, jer će se jedino tako opet rađati junaci i ljudi!